Privremena verzija

PRESUDA SUDA (prvo vijeće)

27. lipnja 2024.(*)

Sadržaj

I. Pravni okvir

II. Okolnosti spora

A. Servierov perindopril

B. Krkin Perindopril

C. Sporovi koji se odnose na perindopril

1. EPO-ove odluke

2. Odluke nacionalnih sudova

D. Krkini sporazumi

III. Sporna odluka

IV. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

V. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

VI. Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka

VII. O žalbi

A. Prvi do šestog žalbenog razloga, koji se odnose na postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a

1. Mjerodavne točke sporne odluke i pobijane presude

a) Sporna odluka

b) Pobijana presuda

2. Dopuštenost prvog do šestog žalbenog razloga

3. Uvodna razmatranja koja se odnose na ispitivanje u meritumu prvog do šestog žalbenog razloga

4. Prvi žalbeni razlog

a) Relevantnost prvog žalbenog razloga

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

b) Prvi, drugi i treći dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Četvrti i šesti dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

i) Odluka High Courta od 3. listopada 2006.

ii) Odluka EPO-a od 27. srpnja 2006.

d) Peti dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

e) Zaključak o prvom žalbenom razlogu

5. Drugi žalbeni razlog

a) Drugi dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

b) Prvi, treći i četvrti dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Peti do osmog dijela

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

6. Treći žalbeni razlog

a) Prvi dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

b) Drugi dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Treći dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

d) Četvrti dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

e) Peti dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

f) Šesti dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

7. Četvrti žalbeni razlog

a) Prvi dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

b) Drugi dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Treći dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

d) Četvrti dio

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

8. Peti žalbeni razlog

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

9. Međuzaključak o prvih pet žalbenih razloga

10. Šesti žalbeni razlog

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

B. Sedmi žalbeni razlog, koji se odnosi na postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a

1. Mjerodavne točke sporne odluke i pobijane presude

a) Sporna odluka

b) Pobijana presuda

2. Argumentacija stranaka

3. Ocjena Suda

C. Osmi do jedanaestog žalbenog razloga, koji se tiču povrede članka 102. UFEU-a

1. Mjerodavne točke sporne odluke i pobijane presude

a) Sporna odluka

b) Pobijana presuda

2. Osmi žalbeni razlog

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

3. Deveti i deseti žalbeni razlog

4. Jedanaesti žalbeni razlog

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

D. Zaključak o žalbi

VIII. O posljedicama ukidanja pobijane presude

IX. O tužbi pred Općim sudom

A. Prvi dio devetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

a) Krkino potencijalno tržišno natjecanje sa Servierom

b) Postojanje sporazuma o podjeli tržišta

B. Deseti tužbeni razlog u prvostupanjskom postupku

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

Troškovi

„Žalba – Tržišno natjecanje – Farmaceutski proizvodi – Tržište perindoprila – Članak 101. UFEU-a – Zabranjeni sporazumi – Podjela tržišta – Potencijalno tržišno natjecanje – Ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj – Strategija čiji je cilj odgađanje ulaska generičkih verzija perindoprila na tržište – Sporazum o nagodbi u sporovima o patentima – Sporazum o licenciji za patent – Sporazum o ustupanju i licenciji tehnologije – Članak 102. UFEU-a – Mjerodavno tržište – Zlouporaba vladajućeg položaja”

U predmetu C-176/19 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 22. veljače 2019.,

Europska komisija, koju zastupaju u početku F. Castilla Contreras, B. Mongin, J. Norris i C. Vollrath, zatim F. Castilla Contreras, F. Castillo de la Torre, B. Mongin, J. Norris i C. Vollrath te naposljetku F. Castilla Contreras, F. Castillo de la Torre, J. Norris i C. Vollrath, u svojstvu agenata,

žalitelj,

koju podupire:

Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, koju zastupaju u početku D. Guðmundsdóttir, u svojstvu agenta, uz asistenciju J. Holmesa, KC, zatim L. Baxter, D. Guðmundsdóttir, F. Shibli i J. Simpson, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. Holmesa, KC i P. Woolfea, barrister te naposljetku S. Fuller, u svojstvu agenta, uz asistenciju J. Holmesa, KC i P. Woolfea, barrister,

intervenijent u žalbenom postupku,

a druge stranke u postupku su:

Servier SAS, sa sjedištem u Suresnesu (Francuska),

Servier Laboratories Ltd, sa sjedištem u Stoke Pogesu (Ujedinjena Kraljevina),

Les Laboratoires Servier SAS, sa sjedištem u Suresnesu,

koje zastupaju O. de Juvigny, J. Jourdan, T. Reymond, A. Robert, avocats, J. Killick, advocaat i M. I. F. Utges Manley, solicitor,

tužitelji u prvostupanjskom postupku,

European Federation of Pharmaceutical Industries and Associations (EFPIA), sa sjedištem u Ženevi (Švicarska), koji zastupaju F. Carlin, avocate i N. Niejahr, Rechtsanwältin,

intervenijent u prvostupanjskom postupku,

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: A. Arabadjiev (izvjestitelj), predsjednik vijeća, K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu suca prvog vijeća, P. G. Xuereb, A. Kumin i I. Ziemele, suci,

nezavisna odvjetnica: J. Kokott,

tajnik: M. Longar i R. Şereş, administratori,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 20. i 21. listopada 2021.,

saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 14. srpnja 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom žalbom Europska komisija zahtijeva djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 12. prosinca 2018., Servier i dr./Komisija (T-691/14, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2018:922), kojom je taj sud poništio članak 4. Odluke Komisije C(2014) 4955 final od 9. srpnja 2014. u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU-a] i članka 102. [UFEU-a] (predmet AT.39612 – Périndopril (Servier)) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u dijelu u kojem je utvrđeno sudjelovanje društava Servier SAS i Laboratoires Servier SAS u sporazumima navedenima u tom članku, kao i članak 6., članak 7. stavak 4. točku (b) i članak 7. stavak 6. sporne odluke.

I.      Pravni okvir

2        Točke 13. do 15., točka 17. i točka 24. Obavijesti Komisije o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja Zajednice (SL 1997., C 372, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 18.) glase:

„Ograničenja tržišnog natjecanja

13.      Poduzetnici su izloženi trima glavnim izvorima [ograničavanja] tržišnog natjecanja: zamjenjivosti potražnje, zamjenjivosti ponude i potencijalnoj konkurenciji. S ekonomskog stajališta, za definiciju mjerodavnog tržišta, zamjenjivost potražnje [najizravnije i najučinkovitije utječe na ponašanje] dobavljač[â] određenog proizvoda, posebno u odnosu na njihove cjenovne odluke. Poduzetnik ili skupina poduzetnika ne može [odlučujuće] utjecati na prevladavajuće uvjete prodaje, kao što su cijene, ako [njihovi klijenti] imaju mogućnost jednostavnog prebacivanja na raspoložive zamjenske proizvode ili dobavljače s drugih područja. U osnovi, utvrđivanje tržišta sastoji se od identifikacije djelotvornih alternativnih izvora opskrbe za klijente predmetnih poduzetnika, u odnosu kako na proizvode/usluge tako i na zemljopisni smještaj dobavljača.

14.      Ograničenja tržišnog natjecanja koja proistječu iz zamjenjivosti ponude, osim onih opisanih u stavcima 20. do 23., i iz potencijalne konkurencije općenito su manje izravna, a u svakom slučaju iziskuju analizu dodatnih čimbenika. Stoga se takva ograničenja uzimaju u obzir u analizi tržišnog natjecanja, i to u fazi ocjenjivanja.

Zamjena potražnje

15.      Ocjena zamjene potražnje povlači za sobom utvrđivanje asortimana proizvoda koje potrošač smatra [zamjenjivima]. Jedan od načina takvog utvrđivanja može biti zamišljena provjera kojom se pretpostavlja neka mala, trajna promjena relativnih cijena i procjenjuju vjerojatne reakcije potrošača na takvo povećanje. Utvrđivanje tržišta usmjerava se na cijene iz operativnih i praktičnih razloga, ili, točnije, na zamjenu ponude što proizlazi iz malih, trajnih promjena u relativnim cijenama. Taj koncept može pružiti jasne naznake [u pogledu] dokaza važnih [za] utvrđivanj[e] tržišta.

[...]

17.      Pitanje na koje valja odgovoriti jest bi li se [klijenti] stranaka prebacili na lako dostupne zamjenske proizvode ili na dobavljače locirane negdje drugdje reagirajući na hipotetički malo (u rasponu od 5 do 10 %), ali trajno povećanje relativne cijene proizvoda u analiziranim područjima. Ako bi zamjena bila dovoljna da povećanje cijene učini neisplativim zbog posljedičnog gubitka prodaje, tada se dodatni zamjenski proizvodi i područja uključuju u mjerodavno tržište. To bi se odigravalo sve dok skup proizvoda i zemljopisnih područja ne postane takvim da bi mala, trajna povećanja relativnih cijena postala isplativ[...]a. [...]

[...]

Potencijalno tržišno natjecanje

24.      Treći izvor ograničavanja tržišnog natjecanja, potencijalna konkurencija, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju tržišta jer uvjeti pod kojima će potencijalna konkurencija stvarno predstavljati [...] ograničenje tržišnog natjecanja ovise o analizi specifičnih čimbenika i okolnosti vezanih za uvjete ulaska na tržište. Ta se analiza prema potrebi obavlja tek u nekoj idućoj fazi, uglavnom nakon što je već ustanovljen položaj poduzetnika uključenih u mjerodavno tržište i kada takav položaj izaziva zabrinutost sa stajališta tržišnog natjecanja.”

II.    Okolnosti spora

3        Okolnosti spora, kako proizlaze, među ostalim, iz točaka 1. do 73. pobijane presude, mogu se sažeti na sljedeći način.

4        Servier SAS je društvo majka farmaceutske grupe Servier koja obuhvaća društva Les Laboratoires Servier SAS i Servier Laboratories Ltd (u daljnjem tekstu, pojedinačno ili zajedno: Servier). Društvo Les Laboratoires Servier specijalizirano je za razvoj izvornih lijekova, a njegovo društvo kći Biogaran SAS za razvoj generičkih lijekova.

A.      Servierov perindopril

5        Servier je razvio perindopril, lijek koji je ponajprije namijenjen liječenju hipertenzije i zatajenja srca. Taj je lijek jedan od inhibitora angiotenzin-konvertirajućeg enzima (u daljnjem tekstu: ACE lijekovi). Šesnaest ACE lijekova koji su postojali u vrijeme nastanka činjenica bilo je razvrstano na treću razinu anatomske, terapijske i kemijske klasifikacije (ATC) lijekova Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), koja odgovara terapijskim indikacijama, odnosno na četvrtu njezinu razinu, koja odgovara načinu djelovanja, u istu skupinu, nazvanu „inhibitori [angiotenzin-konvertirajućeg enzima], sami”. Aktivni sastojak perindoprila u obliku je soli. Prvotno korištena sol bila je erbumin.

6        Jedno od društava iz grupe Servier podnijelo je 29. rujna 1981. Europskom patentnom uredu (EPO) patent EP0049658, koji se odnosi na aktivni sastojak perindoprila. Taj je patent trebao isteći 29. rujna 2001., ali je njegova zaštita u više država članica Europske unije, među kojima i u Ujedinjenoj Kraljevini, produljena do 22. lipnja 2003. U Francuskoj je zaštita navedenog patenta produljena do 22. ožujka 2005., a u Italiji do 13. veljače 2009.

7        Servier je 16. rujna 1988. EPO-u podnio više patenata koji su se odnosili na postupke proizvodnje aktivnog sastojka perindoprila i koji su istekli 16. rujna 2008., odnosno patente EP0308339, EP0308340 (u daljnjem tekstu: patent 340), EP0308341 i EP0309324.

8        Ista grupa podnijela je EPO-u 6. srpnja 2001. patent EP1296947 (u daljnjem tekstu: patent 947), koji se odnosio na alfa-kristalni oblik perindopril erbumina i postupak njegove proizvodnje, koji je EPO priznao 4. veljače 2004.

9        Nadalje, 6. srpnja 2001. navedena je grupa podnijela prijave nacionalnih patenata u više država članica prije nego što su one postale stranke Konvencije o priznavanju europskih patenata, koja je potpisana u Münchenu 5. listopada 1973. te je stupila na snagu 7. listopada 1977. Servier je podnio, primjerice, prijave patenata koji odgovaraju patentu 947 u Bugarskoj (BG 107 532), u Češkoj Republici (PV2003-357), u Estoniji (P200300001), u Mađarskoj (HU225340), u Poljskoj (P348492) i u Slovačkoj (PP0149-2003). Ti patenti priznati su 16. svibnja 2006. u Bugarskoj, 17. kolovoza 2006. u Mađarskoj, 23. siječnja 2007. u Češkoj Republici, 23. travnja 2007. u Slovačkoj i 24. ožujka 2010. u Poljskoj.

B.      Krkin Perindopril

10      KRKA, tovarna zdravil, d. d. (u daljnjem tekstu: Krka), društvo sa sjedištem u Sloveniji koje proizvodi generičke lijekove, započelo je 2003. s razvojem lijekova na bazi aktivnog sastojka perindoprila koji sadržava alfa-kristalni oblik erbumina i obuhvaćen je patentom 947 (u daljnjem tekstu: Krkin perindopril). Tijekom 2005. i 2006. Krka je ishodila više odobrenja za stavljanje u promet te je počela s komercijalizacijom tog lijeka u više država članica srednje i istočne Europe, osobito u Mađarskoj i Poljskoj. U tom je razdoblju također pripremila stavljanje u promet tog lijeka u drugim državama članicama, osobito u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini.

C.      Sporovi koji se odnose na perindopril

11      Od 2003. do 2009. Servier je pokrenuo više sporova protiv proizvođača koji su namjeravali komercijalizirati generičku verziju perindoprila.

1.      EPO-ove odluke

12      Deset proizvođača generičkih lijekova, među kojima Niche Generics Ltd (u daljnjem tekstu: Niche), Krka, Lupin Ltd i Norton Healthcare Ltd, društvo kći društva Ivax Europe, koje se kasnije spojilo s društvom Teva Pharmaceutical Industries Ltd, društvom majkom grupe Teva, specijalizirane za proizvodnju generičkih lijekova, podnijelo je 2004. godine prigovor protiv patenta 947 pred EPO-om, radi njegova opoziva, pozivajući se na razloge koji se temelje na manjku novosti i inventivne razine te na nedovoljno obrazloženom izumu.

13      EPO-ov odjel za prigovore potvrdio je 27. srpnja 2006. valjanost patenta 947 (u daljnjem tekstu: EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006.). Ta je odluka pobijana pred tehničkim vijećem za pritužbe EPO-a. Nakon sklapanja sporazuma o nagodbi sa Servierom, Niche se 9. veljače 2005. povukao iz postupka povodom prigovora. Krka i Lupin povukli su se 11. siječnja 2007. odnosno 5. veljače 2007. iz postupaka pred tehničkim vijećem za pritužbe EPO-a.

14      Odlukom od 6. svibnja 2009., tehničko vijeće za pritužbe EPO-a poništilo je EPO-ovu odluku od 27. srpnja 2006. te je opozvalo patent 947. Prijedlog za ponavljanje postupka koji je Servier podnio protiv te odluke tehničkog vijeća za pritužbe odbijen je 19. ožujka 2010.

2.      Odluke nacionalnih sudova

15      Proizvođači generičkih lijekova osporavali su pred pojedinim nacionalnim sudovima valjanost patenta 947, dok je Servier tim sudovima podnio više tužbi zbog povrede kao i zahtjeve za izdavanje privremenih sudskih naloga protiv tih proizvođača. Većina tih postupaka zaključena je prije nego što su sudovi pred kojima se vodi postupak mogli konačno odlučiti o valjanosti patenta 947, i to zbog sporazuma o nagodbi koje je Servier sklopio s društvima Niche, Matrix Laboratories Ltd (u daljnjem tekstu: Matrix), Teva, Krka i Lupin u razdoblju od 2005. do 2007.

16      U Ujedinjenoj Kraljevini samo je spor između Serviera i društva Apotex Inc. doveo do sudskog utvrđenja nevaljanosti patenta 947. Naime, Servier je 1. kolovoza 2006. pred High Courtom of Justice (England & Wales), Chancery Divisionom (patents court) (Visoki Sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud), Ujedinjena Kraljevina) podnio tužbu zbog povrede patenta 947 protiv Apotexa, koji je započeo s komercijalizacijom generičke verzije perindoprila na tržištu Ujedinjene Kraljevine. Navedena je grupa ishodila 8. kolovoza 2006. izdavanje privremenog sudskog naloga protiv tog društva. Nakon što je Apotex podnio protutužbu, taj je privremeni sudski nalog ukinut i patent 947 proglašen je nevaljanim 6. srpnja 2007., čime je tom poduzetniku dopušteno da na tržište Ujedinjene Kraljevine stavlja u promet generičku verziju perindoprila. Odluka o proglašenju nevaljanosti patenta 947 potvrđena je 9. svibnja 2008. u žalbenom postupku.

17      U Nizozemskoj, Apotexovo društvo kći Katwijk Farma BV podnijelo je 13. studenoga 2007. sudu te države članice zahtjev za proglašenje patenta 947 nevaljanim. Servier je tom sudu podnio zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga, koji je odbijen 30. siječnja 2008. Navedeni je sud odlukom od 11. lipnja 2008., u postupku koji je 15. kolovoza 2007. pokrenuo Pharmachemie BV, društvo iz grupe Teva, proglasio patent 947 nevaljanim za Nizozemsku. Nakon te odluke, Servier i Katwijk Farma povukli su svoje zahtjeve.

18      Osim toga, pred nacionalnim je sudovima pokrenuto više sporova između Serviera i Krke u pogledu perindoprila.

19      U Mađarskoj, Servier je 30. svibnja 2006. podnio zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga radi zabrane komercijalizacije Krkina perindoprila zbog povrede patenta 947. Taj je zahtjev odbijen u rujnu 2006.

20      U Ujedinjenoj Kraljevini, Servier je 28. srpnja 2006. pred High Courtom of Justice (England & Wales), Chancery Divisionom (patents court) (Visoki Sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud)) tužio Krku zbog povrede patenta 340. Navedena je grupa tom sudu podnijela 2. kolovoza 2006. tužbu zbog povrede patenta 947 i zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga protiv spomenutog društva. Potonje je 1. rujna 2006. podnijelo prvu protutužbu za proglašenje patenta 947 nevaljanim te uz nju zahtjev za skraćeni postupak (motion of summary judgment), a 8. rujna 2006. drugu protutužbu za proglašenje patenta 340 nevaljanim. Navedeni je sud 3. listopada 2006. prihvatio Servierov zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga te je odbio zahtjev za skraćeni postupak koji je Krka podnijela 1. rujna 2006. (u daljnjem tekstu: odluka High Courta od 3. listopada 2006.). Postupak je obustavljen 1. prosinca 2006. nakon što su stranke sklopile nagodbu te je ukinut privremeni sudski nalog.

D.      Krkini sporazumi

21      Servier i Krka sklopili su tri sporazuma (u daljnjem tekstu: Krkini sporazumi). Dana 27. listopada 2006. sklopili su sporazum o nagodbi (u daljnjem tekstu: Krkin sporazum o nagodbi) te sporazum o licenciji, koji je dopunjen dodatkom 2. studenoga 2006. (u daljnjem tekstu: Krkin sporazum o licenciji, pri čemu se ta dva sporazuma zajedno nazivaju: Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji). Nadalje, Servier i Krka su 5. siječnja 2007. sklopili sporazum o ustupanju i licenciji (u daljnjem tekstu: Krkin sporazum o ustupanju i licenciji).

22      Krkin sporazum o nagodbi odnosio se na patent 947 i odgovarajuće nacionalne patente. Na temelju tog sporazuma, koji je na snazi do isteka ili opoziva patenta 947 ili 340, Krka se obvezala da će odustati od svih postupaka protiv patenta 947 u svijetu i protiv patenta 340 u Ujedinjenoj Kraljevini te da u budućnosti nijedan od tih patenata neće osporavati nigdje u svijetu. Usto, Krki i njezinim društvima kćerima nije bilo dopušteno stavljati u promet odnosno komercijalizirati generičku verziju perindoprila kojom se povređuje patent 947 u razdoblju njegove valjanosti i u zemlji u kojoj je još valjan, osim uz Servierovo izričito odobrenje. Jednako tako, Krka nije smjela nijednoj trećoj osobi isporučiti generičku verziju perindoprila kojom se povređuje patent 947, osim uz izričito odobrenje spomenute grupe. Zauzvrat, potonja je bila dužna povući svoje tužbe protiv Krke zbog povrede patenata 947 i 340, uključujući zahtjeve za izdavanje privremenog sudskog naloga u postupcima koji se vode diljem svijeta.

23      Na temelju Krkina sporazuma o licenciji, čije trajanje odgovara valjanosti patenta 947, Servier je tom društvu ustupio isključivu i neopozivu licenciju za taj patent u svrhu upotrebe, proizvodnje, prodaje, ponude na prodaju, oglašavanja i uvoza vlastitih proizvoda koji sadržavaju alfa-kristalni oblik erbumina u Češkoj Republici, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji i Slovačkoj (u daljnjem tekstu: Krkina glavna tržišta). Zauzvrat, u skladu s člankom 3. tog sporazuma, Krka je bila dužna Servieru isplatiti naknadu od 3 % neto iznosa svojih prodaja na svim tim državnim područjima. Servieru je bilo odobreno da u tim istim državama izravno ili neizravno, odnosno za jedno od svojih društava kćeri ili za samo jednu treću osobu po zemlji, upotrebljava patent 947.

24      Na temelju Krkina sporazuma o ustupanju i licenciji to je društvo prenijelo dvije patentne prijave na Servier, jednu za postupak sinteze perindoprila (WO 2005 113500) i drugu za pripremu pripravaka na bazi perindoprila (WO 2005 094793). Tehnologija zaštićena tim patentnim prijavama upotrebljavala se u proizvodnji Krkina perindoprila. Potonje društvo obvezalo se da neće osporavati valjanost patenata priznatih na temelju navedenih prijava. U zamjenu za to ustupanje Servier je Krki isplatio iznos od 30 milijuna eura.

25      Nadalje, tim sporazumom Servier je Krki također ustupio neisključivu, neopozivu, neustupivu licenciju oslobođenu naknada, bez prava na ustupanje podlicencija, osim svojim društvima kćerima, za prijave ili patente koji iz njih proizlaze, pri čemu ta licencija nije ograničena vremenski, prostorno ili u pogledu mogućih upotreba.

III. Sporna odluka

26      Komisija je 9. srpnja 2014. donijela spornu odluku.

27      U člancima 1. do 5. te odluke Komisija je utvrdila da je Servier povrijedio članak 101. UFEU-a jer je sudjelovao u sporazumima s društvima Niche, Matrix, Teva, Krka i Lupin. Konkretno, u članku 4. navedene odluke Komisija je naglasila da Krkini sporazumi predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu koja obuhvaća sve države koje su bile članice Europske unije u vrijeme nastanka činjenica, osim onih koje su činile Krkina glavna tržišta; da je ta povreda započela 27. listopada 2006., osim za Bugarsku i Rumunjsku, gdje je započela 1. siječnja 2007., Maltu, gdje je započela 1. ožujka 2007., i Italiju, gdje je započela 13. veljače 2009.; i da je navedena povreda prestala 6. svibnja 2009., osim u pogledu Ujedinjene Kraljevine, gdje je prestala 6. srpnja 2007., i Nizozemske, gdje je prestala 12. prosinca 2007.

28      U članku 7. stavcima 1. do 5. sporne odluke Komisija je Servieru izrekla novčane kazne u ukupnom iznosu od 289 727 200 eura za povrede članka 101. UFEU-a, od čega 37 661 800 eura na temelju njegova sudjelovanja u Krkinim sporazumima.

29      Osim toga, Komisija je u članku 6. sporne odluke istaknula da je Servier povrijedio članak 102. UFEU-a time što je na temelju stjecanja tehnologije i pet sporazuma o nagodbi razvio i proveo strategiju isključivanja koja obuhvaća tržište perindoprila i tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak tog lijeka u Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj i Ujedinjenoj Kraljevini.

30      U članku 7. stavku 6. sporne odluke Komisija je Servieru izrekla novčanu kaznu u iznosu od 41 270 000 eura zbog povrede članka 102. UFEU-a.

IV.    Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

31      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. rujna 2014. Servier je pokrenuo postupak u kojem ponajprije zahtijeva poništenje sporne odluke i, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je tom odlukom izrečena.

32      Aktom podnesenim 2. veljače 2015. European Federation of Pharmaceutical Industries and Associations (EFPIA) zatražio je intervenciju u postupak u potporu Servierovu zahtjevu. Taj je zahtjev prihvaćen rješenjem predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 14. listopada 2015.

33      U svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku Servier je istaknuo 17 tužbenih razloga u prilog zahtjevu za poništenje sporne odluke. Sedam od njih relevantno je za ovaj žalbeni postupak, i to četvrti, deveti i deseti tužbeni razlog, koji se odnose na povredu članka 101. UFEU-a zbog sudjelovanja tog poduzetnika u Krkinim sporazumima, odnosno četrnaesti do sedamnaestog tužbenog razloga, koji se tiču povrede članka 102. UFEU-a.

34      Opći sud prihvatio je tužbene razloge usmjerene protiv kvalifikacije Krkinih sporazuma kao povrede članka 101. stavka 1. UFEU-a. On je u biti smatrao da Komisija nije dokazala postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj odnosno postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu. Slijedom toga, Opći sud poništio je članak 4. sporne odluke, kojim je utvrđena Servierova povreda članka 101. UFEU-a sudjelovanjem u Krkinim sporazumima, i članak 7. stavak 4. točku (b) te odluke, kojim je toj grupi izrečena novčana kazna zbog te povrede.

35      Opći sud prihvatio je i tužbene razloge usmjerene protiv utvrđivanja tržišta perindoprila i utvrđenja Servierove zlouporabe vladajućeg položaja na tom tržištu i na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila. On je u biti smatrao da je utvrđivanje tržišta perindoprila bilo zahvaćeno pogreškama u ocjeni prirode koje su mogle učiniti nevaljanima utvrđenja iz sporne odluke koja se odnose na Servierov vladajući položaj na mjerodavnim tržištima. Navedeni je sud stoga poništio članak 6. te odluke, kojim se utvrđuje Servierova zlouporaba vladajućeg položaja, kao i članak 7. stavak 6. spomenute odluke, kojim se toj grupi izriče novčana kazna zbog te povrede.

36      Opći je sud u preostalom dijelu odbio tužbu.

V.      Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

37      Žalbom podnesenom tajništvu Suda 22. veljače 2019. Komisija je pokrenula ovaj postupak.

38      Aktom podnesenim tajništvu Suda 22. svibnja 2019. Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske zatražila je intervenciju u ovaj predmet u potporu Komisijinu zahtjevu. Odlukom od 19. lipnja 2019. predsjednik Suda prihvatio je taj zahtjev.

39      Sud je pozvao stranke da se do 4. listopada 2021. pisano očituju o presudama od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:52), od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija (C-591/16 P, EU:C:2021:243), od 25. ožujka 2021., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija (C-586/16 P, EU:C:2021:241), od 25. ožujka 2021., Generics (UK)/Komisija (C-588/16 P, EU:C:2021:242), od 25. ožujka 2021., Arrow Group i Arrow Generics/Komisija (C-601/16 P, EU:C:2021:244) i od 25. ožujka 2021., Xellia Pharmaceuticals i Alpharma/Komisija (C-611/16 P, EU:C:2021:245). Komisija, Servier, EFPIA i Ujedinjena Kraljevina postupili su u skladu s tim zahtjevom u za to određenom roku.

40      Usmeni dio postupka zatvoren je 14. srpnja 2022. nakon iznošenja mišljenja nezavisne odvjetnice.

41      Svojom žalbom Komisija od Suda zahtijeva da:

–        ukine točke 1. do 3. izreke pobijane presude, kojima se poništavaju (i.) članak 4. sporne odluke u dijelu u kojem se utvrđuje Servierovo sudjelovanje u Krkinim sporazumima, (ii.) članak 7. stavak 4. točka (b) te odluke, kojim se određuje novčana kazna izrečena toj grupi zbog sklapanja tih sporazuma, (iii.) članak 6. navedene odluke, kojim se utvrđuje Servierova povreda članka 102. UFEU-a i (iv.) članak 7. stavak 6. te odluke, kojim se određuje iznos novčane kazne izrečene toj grupi s obzirom na tu povredu;

–        ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem se njome prilozi A 286 i A 287 tužbi u prvostupanjskom postupku te prilog C 29 replici u prvostupanjskom postupku proglašavaju dopuštenima;

–        donese konačnu odluku o Servierovoj tužbi za poništenje sporne odluke i odbije njegov zahtjev za poništenje članka 4., članka 7. stavka 4. točke (b), članka 6. i članka 7. stavka 6. te odluke, prihvati Komisijin zahtjev za proglašavanje nedopuštenima priloga A 286 i A 287 tužbi u prvostupanjskom postupku i priloga C 29 replici u prvostupanjskom postupku i

–        naloži Servieru snošenje svih troškova ovog žalbenog postupka.

42      Servier od Suda zahtijeva da:

–        odbije žalbu u cijelosti i

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

43      EFPIA od Suda zahtijeva da

–        odbije žalbu u cijelosti i

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

44      Ujedinjena Kraljevina od Suda zahtijeva prihvaćanje Komisijina zahtjeva.

VI.    Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka

45      Aktom podnesenim tajništvu Suda 21. srpnja 2022. Servier je zatražio ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. U prilog tom zahtjevu spomenuta grupa poziva se na potrebu osiguravanja dostatne kontradiktorne rasprave o ključnim točkama činjeničnog konteksta ovog predmeta, pri čemu kritizira različite elemente mišljenja nezavisne odvjetnice. Prema Servierovu mišljenju, takvo ponovno otvaranje nužno je s obzirom na to da se u navedenom mišljenju Sudu predlaže donošenje konačne odluke o sporu, iako određene tužbene razloge koji su istaknuti u prvostupanjskom postupku, a uključuju složene činjenične ocjene, Opći sud nije razmatrao niti je o njima a fortiori odlučivao.

46      Valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, nakon zatvaranja tog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da je od odlučujućeg utjecaja na odluku Suda ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama.

47      Važno je istaknuti to da ni Statut Suda Europske unije ni Poslovnik Suda ne predviđaju mogućnost da stranke podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika. Nadalje, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem koje je dovelo do tog mišljenja. Stoga neslaganje jedne od stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C-158/21, EU:C:2023:57, t. 37. i 38. i navedena sudska praksa).

48      U ovom slučaju Sud, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, utvrđuje da elementi koje iznosi Servier ne otkrivaju nikakvu novu činjenicu koja je takve prirode da je od odlučujućeg utjecaja na odluku koju treba donijeti u ovom predmetu i da o njemu ne treba odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama. Budući da na kraju pisanog i usmenog dijela postupka Sud raspolaže svim potrebnim elementima, stvar je dakle dovoljno razjašnjena za donošenje odluke o ovoj žalbi. U svakom slučaju, valja podsjetiti na to da, ako je žalba osnovana i stanje postupka to dopušta, u smislu članka 61. Statuta Suda Europske unije, Sud tada može sam konačno odlučiti o njoj. S obzirom na prethodno navedeno, ne može se prihvatiti zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

VII. O žalbi

49      U prilog svojoj žalbi Komisija ističe jedanaest žalbenih razloga. U okviru prvih šest žalbenih razloga ta institucija naglašava da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je ocijenio da Krkini sporazumi ne predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a. U okviru sedmog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da ona nije dokazala da ti sporazumi predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

50      Osmi i deveti žalbeni razlog temelje se na pogreškama koje se tiču prava, a odnose se na način na koji je u spornoj odluci utvrđeno tržište lijeka perindopril, kako bi se potkrijepilo postojanje povrede članka 102. UFEU-a. U okviru desetog žalbenog razloga Komisija ističe pogreške koje se tiču prava koje je Opći sud počinio kada je dopuštenima ocijenio određene dokumente koje je Servier priložio svojoj tužbi i replici u prvostupanjskom postupku. Jedanaesti žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava u ocjeni Općeg suda o postojanju zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila.

A.      Prvi do šestog žalbenog razloga, koji se odnose na postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a

51      Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 101. stavka 1. UFEU-a jer je Opći sud odlučio o postojanju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj a da nije provjerio je li Krka bila Servierov potencijalni konkurent niti je odgovorio na argumentaciju potonjeg s tim u vezi, na povredi granica sudskog nadzora, povredi pravila o izvođenju dokaza, iskrivljavanju dokaza o postojanju potencijalnog tržišnog natjecanja između Krke i Serviera te nedostatnom i proturječnom obrazloženju pobijane presude.

52      Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 101. stavka 1. UFEU-a jer je Opći sud primijenio pogrešne pravne kriterije kako bi ocijenio postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, iskrivljavanju dokaza te nedostatnom i proturječnom obrazloženju pobijane presude.

53      Treći žalbeni razlog temelji se na povredi članka 101. stavka 1. UFEU-a jer je Opći sud zahtijevao da se sporazumom o podjeli tržišta predvidi „stroga” podjela među strankama da bi taj sporazum bio obuhvaćen zabranom iz te odredbe, pogrešnom tumačenju Uredbe Komisije (EZ) br. 772/2004 od 27. travnja 2004. o primjeni članka [101.] stavka 3. [UFEU-a] na kategorije sporazuma o prijenosu tehnologije (SL 2004., L 123, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 291.) i Obavijesti Komisije naslovljene „Smjernice za primjenu članka [101. UFEU-a] na sporazume o [prijenosu] tehnologije (SL 2004., C 101, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 190.), kao i na iskrivljavanju određenih dokaza.

54      Četvrti žalbeni razlog temelji se na povredi članka 101. stavka 1. UFEU-a jer je Opći sud prigovarao tomu što je u spornoj odluci utvrđeno ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj a da nije analizirao namjere stranaka, povredi pravila o izvođenju dokaza, kao i na nedostatnom obrazloženju.

55      Peti žalbeni razlog temelji se na povredi članka 101. stavka 1. UFEU-a jer je Opći sud uzeo u obzir pozitivne učinke Krkina sporazuma o licenciji na tržišno natjecanje na njezinim glavnim tržištima, iako u spornoj odluci nisu utvrđene povrede na tim tržištima.

56      Šesti žalbeni razlog temelji se na povredi članka 101. stavka 1. UFEU-a jer su pogreške koje se tiču prava, koje su navedene u okviru prvog do petog žalbenog razloga dovele do toga da je Opći sud odbio priznati da Krkin sporazum o ustupanju i licenciji predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, kao i na nedostatnom obrazloženju.

1.      Mjerodavne točke sporne odluke i pobijane presude 

a)      Sporna odluka

57      U uvodnim izjavama 1670. do 1859. sporne odluke Komisija je ocijenila Krkine sporazume s obzirom na članak 101. UFEU-a. Zbog razloga navedenih u uvodnim izjavama 1670. do 1812. te odluke, smatrala je da ti sporazumi predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu čiji je cilj bio ograničiti tržišno natjecanje dijeljenjem tržištâ perindoprila u Uniji između tih dvaju poduzetnika.

58      S jedne strane, iz uvodnih izjava 1701. do 1763. sporne odluke proizlazi to da je cilj Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji bio podjela Unijinih tržišta između Serviera i Krke i njihovo preuzimanje. Sporazumom o licenciji Krki je dopušteno da nastavi odnosno počne komercijalizirati generičku verziju perindoprila na svojim glavnim tržištima u okviru de facto duopola sa Servierom. To odobrenje predstavlja protučinidbu za Krkinu obvezu, na temelju sporazuma o nagodbi, da se suzdržava od tržišnog natjecanja sa spomenutom grupom na drugim nacionalnim tržištima na području Unije, koja čine glavna tržišta tog poduzetnika (u daljnjem tekstu: Servierova glavna tržišta). Stoga je Komisija smatrala da spomenuti sporazum o licenciji predstavlja Servierovo poticanje Krke na prihvaćanje ograničenja dogovorenih u njihovu sporazumu o nagodbi.

59      S druge strane, Komisija je u uvodnim izjavama 1764. do 1810. sporne odluke utvrdila da je Krkin sporazum o ustupanju i licenciji omogućio jačanje konkurentskog položaja stranaka, koji proizlazi iz Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, sprečavajući potonje društvo da svoju tehnologiju proizvodnje perindoprila ustupi drugim proizvođačima generičkih lijekova koji bi je tako mogli upotrijebiti za komercijalizaciju generičkih verzija tog lijeka na Servierovim glavnim tržištima. Budući da njegova isplata iznosa od 30 milijuna eura Krki nije bila povezana s prihodima koje je ta grupa mogla ostvariti ili očekivati od komercijalnog iskorištavanja na taj način ustupljene tehnologije spomenutog društva, Komisija je to plaćanje analizirala kao dijeljenje rente ostvarene jačom podjelom tržišta između Serviera i Krke.

b)      Pobijana presuda

60      Kao prvo, u točkama 255. do 274. pobijane presude Opći sud naveo je uvjete pod kojima unošenje klauzula o neosporavanju patenata i o zabrani komercijalizacije generičkih proizvoda u sporazume o nagodbi u sporovima o patentima narušava tržišno natjecanje. Prema mišljenju Općeg suda, takvo unošenje narušava tržišno natjecanje ako se temelji na tome da nositelj patenta izvrši znatno i neopravdano plaćanje za odgodu ulaska na tržište u korist proizvođača generičkih lijekova, čime ga potiče da pristane na navedene klauzule, a ne na tome da stranke priznaju valjanost patenta i činjenicu da se predmetnim generičkim proizvodima on povređuje. Opći sud utvrdio je u točki 271. pobijane presude da u slučaju takvog poticanja sporazume te vrste treba smatrati sporazumima o isključenju s tržišta, u kojima sudionici koji ostaju nadoknađuju štetu onima koji izlaze.

61      Kao drugo, u točkama 797. do 810. pobijane presude Opći sud pojasnio je da, ako je standardni trgovački sporazum povezan sa sporazumom o nagodbi u sporu o patentima, koji sadržava klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, takvu ugovornu konstrukciju treba kvalificirati kao protutržišnu ako vrijednost koju je nositelj patenta prenio proizvođaču generičkih lijekova na temelju trgovačkog sporazuma prelazi vrijednost robe koju je potonji ustupio u okviru tog sporazuma. Drugim riječima, takvu ugovornu konstrukciju treba kvalificirati kao protutržišnu ako standardni trgovački sporazum povezan sa sporazumom o nagodbi zapravo služi za prikrivanje prijenosa vrijednosti s nositelja patenta na proizvođača generičkih lijekova, koji u zamjenu preuzima isključivo obvezu da se neće upustiti u tržišno natjecanje.

62      Kao treće, Opći je sud u točkama 943. do 1032. pobijane presude odlučio o posebnom slučaju povezanosti sporazuma o nagodbi i sporazuma o licenciji, kao što je onaj koji proizlazi iz Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji. Taj je sud ocijenio da u takvom slučaju nisu valjana razmatranja sažeta u prethodnoj točki ove presude, koja se odnose na povezanost sporazuma o nagodbi i standardnog trgovačkog sporazuma. Iz točaka 943. do 947. pobijane presude proizlazi to da je povezanost sporazuma o nagodbi sa sporazumom o licenciji prikladno sredstvo za okončanje spora jer se time omogućuje ulazak proizvođača generičkih proizvoda na tržište i prihvaćanje zahtjevâ dviju stranaka. Nadalje, postojanje klauzula o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta u sporazumu o nagodbi legitimno je samo ako se taj sporazum temelji na tome da stranke priznaju valjanost patenta. Sporazum o licenciji, koji ima smisla samo ako se licencija stvarno upotrebljava, temelji se upravo na tome da stranke priznaju valjanost patenta.

63      Opći je sud u točkama 948. i 952. pobijane presude smatrao da, kako bi se utvrdilo da povezanost sporazuma o nagodbi i sporazuma o licenciji zapravo prikriva plaćanje nositelja patenta u korist proizvođača generičkih lijekova za odgodu ulaska na tržište, Komisija mora dokazati da je naknada koju je taj proizvođač platio nositelju patenta na temelju tog sporazuma o licenciji neuobičajeno niska.

64      Opći je sud u točkama 953. do 956. pobijane presude u biti naveo da neuobičajeno niska razina te naknade treba biti tim jasnija da bi se sporazum o nagodbi kvalificirao kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj kada je protutržišna narav klauzula o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, koje sadržava taj sporazum, ublažena pozitivnim učinkom sporazuma o licenciji na tržišno natjecanje, koji pogoduje ulasku proizvođača generičkih lijekova na tržište.

65      Opći je sud na temelju navedenog zaključio, u točki 963. pobijane presude, da „ako postoji stvarni spor između dotičnih stranaka pred sudom i sporazum o licenciji koji je izravno povezan s nagodbom u tom sporu, povezivanje tog sporazuma i sporazuma o nagodbi nije ozbiljna indicija da postoji plaćanje za odgodu ulaska na tržište. U takvom slučaju Komisija stoga na temelju drugih indicija može dokazati da sporazum o licenciji nije transakcija izvršena u normalnim tržišnim uvjetima te da se njime tako prikriva plaćanje za odgodu ulaska na tržište”.

66      S obzirom na te elemente Opći je sud u točkama 964. do 1031. pobijane presude ispitao Krkine sporazume o nagodbi i licenciji te je u točki 1032. te presude došao do zaključka da ti sporazumi ne pokazuju „dovoljan stupanj štetnosti u pogledu tržišnog natjecanja da bi Komisija mogla pravilno smatrati da su predstavljali ograničenje [tog natjecanja] s obzirom na cilj”.

2.      Dopuštenost prvog do šestog žalbenog razloga

67      Servier tvrdi da je žalba – promatrana u cijelosti, a osobito u pogledu prvog do šestog žalbenog razloga – nedopuštena po više osnova.

68      Kao prvo, velik dio Komisijine argumentacije iznesene u okviru prvog do četvrtog žalbenog razloga namijenjen je tomu da se od Suda ishodi nova ocjena činjenica.

69      U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz članka 256. stavka 1. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi to da je žalba ograničena na pravna pitanja i da je stoga Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i dokaza. Ocjena činjenica i dokaza stoga ne čini, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbenog postupka. Takvo iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz dokumenata u spisu a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 10. srpnja 2019., VG/Komisija, C-19/18 P, EU:C:2019:578, t. 47. i navedena sudska praksa).

70      Suprotno tomu, kada je Opći sud utvrdio ili ocijenio činjenice, Sud je nadležan za provođenje svojeg nadzora, s obzirom na to da je Opći sud kvalificirao njihovu pravnu prirodu i iz njih izveo pravne posljedice. Ovlast nadzora Suda proteže se, među ostalim, na pitanje je li Opći sud primijenio pravilne pravne kriterije prilikom svoje ocjene činjenica (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2021., Komisija/Italija i dr., C-425/19 P, EU:C:2021:154, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

71      U ovom slučaju Komisija u okviru svojeg prvog žalbenog razloga najprije prigovara u biti Općem sudu da je primijenio pogrešan pravni kriterij kako bi ocijenio zakonitost obrazloženja sporne odluke na temelju kojeg je utvrđeno postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između Krke i Serviera. Nadalje, Komisija kritizira Opći sud zbog nedostatnog ili proturječnog obrazloženja pobijane presude, kao i zbog iskrivljavanja određenih dokaza. Naposljetku, ona tvrdi da je taj sud povrijedio pravila koja uređuju izvođenje dokaza i opseg sudskog nadzora time što nije odlučio o prigovorima koji se odnose na potencijalno tržišno natjecanje, a koji su izneseni osobito u okviru devetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku, time što je propustio analizirati rasuđivanje i sve dokaze iz sporne odluke koji se odnose na protutržišni cilj Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, kao i time što je obrazloženje te odluke zamijenio svojom ocjenom činjenica, s obzirom na to da je Krki pripisao razloge koji objašnjavaju odluku tog poduzetnika da nastavi sudski postupak nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006., iako ti razlozi predstavljaju samo tvrdnju Općeg suda kojoj, uostalom, proturječe neki drugi njegovi zaključci.

72      Stoga valja utvrditi da Komisija tom argumentacijom osporava tumačenje i primjenu pojma potencijalnog tržišnog natjecanja te se poziva na povredu postupovnih pravila kao i na iskrivljavanje dokaza. Suprotno onomu što tvrdi Servier, takvi prigovori u nadležnosti su Suda u okviru žalbe, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 69. i 70. ove presude.

73      U okviru svojeg drugog do četvrtog žalbenog razloga Komisija u biti osporava ocjenu Općeg suda o protutržišnom cilju Krkinih sporazuma, koji se sastoji od podjele tržištâ. Takvo pitanje očito je pravne prirode jer podrazumijeva razmatranje problematike je li Opći sud pogrešno protumačio i primijenio članak 101. stavak 1. UFEU-a.

74      U okviru svojeg petog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je uzeo u obzir navodno pozitivne učinke Krkina sporazuma o licenciji na tržišno natjecanje na njezinim glavnim tržištima, iako Komisija na tim tržištima nije utvrdila nikakvu povredu, te da takvi učinci nisu mogli opravdati ograničenje tržišnog natjecanja na drugim tržištima. Valja napomenuti da se takva argumentacija odnosi na pravni kriterij koji je Opći sud primijenio radi ocjene relevantnosti pozitivnih učinaka na tržišno natjecanje koje je utvrdio i da je njezino ispitivanje stoga u nadležnosti Suda u okviru žalbe.

75      U okviru svojeg šestog žalbenog razloga Komisija prigovara Općem sudu da je odbio priznati da Krkin sporazum o ustupanju i licenciji predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj uz obrazloženje da se ta kvalifikacija temeljila na pogrešnom utvrđenju o postojanju podjele tržišta između Krke i Serviera. Na taj način, osnovanost tog žalbenog razloga ovisi o osnovanosti prigovora koje je Komisija istaknula u okviru svojeg prvog do petog žalbenog razloga, koji se u biti odnose na pogreške koje se tiču prava. Slijedom navedenog, ispitivanje šestog žalbenog razloga u nadležnosti je Suda u okviru žalbe.

76      Kao drugo, Servier općenito tvrdi da se u žalbi samo ponavljaju argumenti koje je Komisija istaknula u prvostupanjskom postupku i koje je Opći sud odbio, pri čemu nije dokazano da pobijana presuda sadržava pogreške koje se tiču prava odnosno iskrivljavanje činjenica. To je slučaj s Komisijinom argumentacijom iznesenom u potporu prvom žalbenom razlogu, osobito njegovu četvrtom dijelu, te u potporu drugom dijelu trećeg žalbenog razloga.

77      Valja podsjetiti na to da iz članka 256. UFEU-a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije te članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. Poslovnika Suda proizlazi to da se u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude ili rješenja čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, tomu ne udovoljava žalba u kojoj se samo ponavljaju razlozi i argumenti već izneseni pred Općim sudom. Naime, takva žalba u stvarnosti predstavlja zahtjev za preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, što nije u nadležnosti Suda (presuda od 24. ožujka 2022., Hermann Albers/Komisija, C-656/20 P, EU:C:2022:222, t. 35. i navedena sudska praksa).

78      Međutim, kada žalitelj osporava način na koji je Opći sud protumačio ili primijenio pravo Unije, o pravnim pitanjima ocijenjenima u prvom stupnju može se ponovno raspravljati tijekom žalbenog postupka. Naime, ako žalitelj na taj način ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već iznesenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla (presuda od 24. ožujka 2022., Hermann Albers/Komisija, C-656/20 P, EU:C:2022:222, t. 36. i navedena sudska praksa).

79      U ovom slučaju, iako je točno da je argumentacija koju je Komisija iznijela u okviru svoje žalbe u određenoj mjeri slična onoj koju je ta institucija razvila u prvostupanjskom postupku, ona se ne ograničava samo na ponavljanje argumenata koje je već iznijela pred Općim sudom, nego posebno osporava tumačenje i primjenu prava Unije koje je dao taj sud. Iz toga slijedi da nije moguće prihvatiti Servierovu argumentaciju o ponavljanju Komisijinih argumenata iz prvostupanjskog postupka.

80      Kao treće, spomenuta grupa ističe da Komisijina argumentacija, konkretnije ona iznesena u okviru prvog do petog žalbenog razloga, nije dovoljno jasna da bi bila dopuštena.

81      U tom pogledu, kao što to proizlazi iz članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda, žalbeni razlozi i argumenti precizno navode dijelove obrazloženja odluke Općeg suda koji se pobijaju (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2016., Mallis i dr./Komisija i ESB, C-105/15 P do C-109/15 P, EU:C:2016:702, t. 33. i 34.). To je slučaj u ovom predmetu, s obzirom na to da je Komisija u svojoj žalbi detaljno navela sporne elemente pobijane presude kao i pravne argumente u prilog svojem zahtjevu za njezino ukidanje, pri čemu je posebno uputila na točke pobijane presude koje su predmet njezine argumentacije.

82      Kao četvrto, Servier tvrdi da se u žalbi nepotpuno i selektivno citira pobijana presuda i da ona počiva na pogrešnom tumačenju sadržaja te presude.

83      Servier tom argumentacijom zapravo osporava osnovanost žalbenih razloga. Navedena argumentacija obuhvaćena je meritornom ocjenom tih žalbenih razloga i stoga ne može dovesti do nedopuštenosti te žalbe.

84      Naposljetku, kao peto, Servier ističe da Komisija – time što u okviru svojeg prvog, četvrtog i šestog žalbenog razloga prigovara Općem sudu da nije ispitao određene odlomke sporne odluke, kao i sve dokaze navedene u toj odluci – pogrešno shvaća prirodu nadzora koji taj sud provodi.

85      Međutim, općenitost takvog argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka ne može dovesti do nedopuštenosti prvog, četvrtog i šestog žalbenog razloga. Sud će se prilikom razmatranja predmetnih žalbenih razloga konkretno izjasniti o apsolutnim zaprekama vođenju postupka koje je Servier posebno istaknuo.

86      S obzirom na prethodna razmatranja, valja općenito odbiti Servierove argumente o postojanju zapreke vođenju postupka u pogledu prvog do šestog žalbenog razloga.

3.      Uvodna razmatranja koja se odnose na ispitivanje u meritumu prvog do šestog žalbenog razloga

87      Prije ispitivanja osnovanosti žalbenih razloga koji se odnose na postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, važno je naglasiti to da, za razliku od okolnosti koje su dovele do predmeta u kojima je Sud bio pozvan izjasniti se o pravnoj kvalifikaciji, s obzirom na članak 101. UFEU-a, sporazuma na temelju kojih proizvođač izvornih lijekova isplaćuje financijsku naknadu proizvođaču generičkih lijekova u zamjenu za njegov odustanak od ulaska na tržište – među ostalim, predmeta u kojima su donesene presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:52) i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija (C-591/16 P, EU:C:2021:243) – te za razliku od ostalih sporazuma koje je sklopio Servier, a koji su bili predmet sporne odluke, Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji nisu predviđali nikakvo plaćanje proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača generičkih lijekova. Upravo suprotno, u Krkinu sporazumu o licenciji predviđena su plaćanja drugoga u korist prvoga.

88      S druge strane, u skladu s uvodnim izjavama 1731. do 1749. sporne odluke, Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji omogućili su Servieru da odgodi ulazak na tržište generičkih lijekova koje proizvodi Krka. U skladu s navedenim uvodnim izjavama, na području Unije ta su dva poduzetnika među sobom podijelila nacionalna tržišta na dvije sfere utjecaja, od kojih je svaka obuhvaćala njihova glavna tržišta, na kojima su oni mogli obavljati svoje djelatnosti sigurni u to da, kada je riječ o Servieru, Krka neće izvršavati konkurentski pritisak koji premašuje granice koje proizlaze iz tih sporazuma odnosno u to da, kada je riječ o spomenutom društvu, nema opasnosti od toga da će ga Servier tužiti zbog povrede patenta.

89      Prema tome, iako iz elemenata sporne odluke proizlazi to da Servier nije izvršio plaćanje za odgodu ulaska na tržište u korist Krke u okviru sporazuma o nagodbi sklopljenog s tim društvom, Komisija navodi da iz spomenutih elemenata proizlazi i to da su ti poduzetnici među sobom zemljopisno podijelili različita nacionalna tržišta unutar Unije. Stoga će biti potrebno uzeti u obzir te okolnosti kako bi se, među ostalim, odlučilo o drugom i trećem žalbenom razlogu te ocijenilo je li, i po potrebi u kojoj mjeri, osnovana Komisijina argumentacija kojom se nastoje dovesti u pitanje pravni kriteriji na temelju kojih je Opći sud prihvatio tužbene razloge koje je u prvostupanjskom postupku istaknuo Servier kako bi osporio kvalifikaciju Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

90      S tim u vezi valja podsjetiti na to da su na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a nespojivi s unutarnjim tržištem i zabranjeni svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

91      Stoga, da bi bilo obuhvaćeno načelnom zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, postupanje poduzetnikâ mora otkriti postojanje tajnog sporazuma među njima, to jest sporazuma među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika ili usklađenog djelovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

92      Ovaj potonji zahtjev pretpostavlja, glede sporazuma o horizontalnoj suradnji sklopljenih među poduzetnicima koji posluju na istoj razini proizvodnog ili distributivnog lanca, da do navedenog tajnog sporazuma dolazi među poduzetnicima koji se nalaze u položaju tržišnog natjecanja, ako ne stvarno, onda barem potencijalno (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 32.).

93      Nadalje, u skladu sa samim tekstom te odredbe, potrebno je dokazati da to postupanje ima cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja ili da to postupanje ima takvu posljedicu (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C-333/21, EU:C:2023:1011, t. 158.). Iz toga proizlazi to da se navedenom odredbom, kako je tumači Sud, pravi znatna razlika između pojma ograničenja s obzirom na cilj i ograničenja s obzirom na posljedicu, pri čemu svako od njih podliježe različitim pravilima o dokazivanju (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 63.).

94      Tako glede praksi okvalificiranih kao ograničenja s obzirom na cilj ne treba istraživati niti a fortiori dokazivati da imaju učinak na tržišno natjecanje jer iskustvo pokazuje da takva postupanja uzrokuju smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava, osobito na štetu potrošača (vidjeti u tom smislu presude od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C-286/13 P, EU:C:2015:184, t. 115. i od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 159.)

95      Nasuprot tomu, ako se ne utvrdi protutržišni cilj nekog sporazuma, odluke udruženja poduzetnika ili usklađenog djelovanja, valja ispitati njegove učinke kako bi se dokazalo da je tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno (vidjeti u tom smislu presudu od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C-345/14, EU:C:2015:784, t. 17.).

96      To razlikovanje posljedica je činjenice da se određeni oblici tajnih sporazuma među poduzetnicima mogu po samoj svojoj prirodi smatrati štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C-209/07, EU:C:2008:643, t. 17. i od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C-32/11, EU:C:2013:160, t. 35.). Pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj treba tumačiti restriktivno te se on može primijeniti samo na određene sporazume među poduzetnicima, one koji pokazuju – sami po sebi te uzimajući u obzir njihove odredbe, ciljeve kao i gospodarski i pravni kontekst – takav stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da nije nužno ispitivanje njihovih učinaka (vidjeti u tom smislu presude od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C-345/14, EU:C:2015:784, t. 20. i od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 161. i 162. i navedenu sudsku praksu).

97      Sud je tako već presudio da sporazumi o podjeli tržišta predstavljaju posebno teške povrede tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2013., Gosselin Group/Komisija, C-429/11 P, EU:C:2013:463, t. 50.; od 5. prosinca 2013., Solvay Solexis/Komisija, C-449/11 P, EU:C:2013:802, t. 82. i od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija, C-408/12 P, EU:C:2014:2153, t. 26.). Nadalje, Sud je ocijenio da sporazumi takve vrste sami po sebi imaju za cilj ograničiti tržišno natjecanje te su obuhvaćeni kategorijom koja je izričito zabranjena člankom 101. stavkom 1. UFEU-a, s obzirom na to da se takav cilj ne može opravdati analizom gospodarskog konteksta protutržišnog postupanja o kojemu je riječ (presuda od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C-239/11 P, C-489/11 P i C-498/11 P, EU:C:2013:866, t. 218.).

98      Prema tome, kada je riječ o takvoj vrsti sporazuma, na njih se može primijeniti iznimka od zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU-a samo na temelju članka 101. stavka 3. UFEU-a i ako su ispunjeni svi uvjeti predviđeni tom odredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C-209/07, EU:C:2008:643, t. 21. i od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 187.).

99      Provedba navedenih načela u pogledu koluzivnih djelovanja koja su poprimila oblik horizontalnih sporazuma o suradnji među poduzetnicima, kao što su to Krkini sporazumi, podrazumijeva da se u prvoj fazi utvrdi mogu li se ti sporazumi kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja u kojem se nalaze poduzetnici, makar i potencijalnog. Ako je to slučaj, u drugoj fazi valja provjeriti mogu li se ti sporazumi, s obzirom na svoja gospodarska obilježja, kvalificirati kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

100    Kada je riječ o prvoj fazi te analize, Sud je već ocijenio da u posebnom kontekstu otvaranja tržišta lijeka proizvođačima generičkih lijekova valja utvrditi, kako bi se ocijenilo nalazi li se jedan od tih proizvođača, iako odsutan s tržišta, u odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja s proizvođačem izvornih lijekova nazočnim na tom tržištu, postoje li stvarne i konkretne mogućnosti da prvi uđe na predmetno tržište i konkurira drugom (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

101    Na taj način, valja ocijeniti, kao prvo, je li na dan sklapanja takvih sporazuma proizvođač generičkih lijekova poduzeo dostatne pripremne radnje koje bi mu omogućile da uđe na predmetno tržište u roku kojim bi se mogao nametnuti konkurentski pritisak na proizvođača izvornih lijekova. Na temelju takvih radnji može se utvrditi postojanje čvrste odluke i vlastite sposobnosti proizvođača generičkih lijekova da uđe na tržište lijeka koji sadržava aktivni sastojak koji je postao dostupan javnosti, čak i ako postoje patenti za postupak koje drži proizvođač izvornih lijekova. Kao drugo, valja provjeriti nailazi li takav proizvođač generičkih lijekova prilikom ulaska na tržište na nepremostive zapreke (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 43. do 45.).

102    Sud je već ocijenio da su mogući patenti kojima se štiti izvorni lijek ili jedan od postupaka njegove proizvodnje nedvojbeno dio gospodarskog i pravnog konteksta koji obilježava odnose tržišnog natjecanja između nositelja tih patenata i proizvođača generičkih lijekova. Međutim, ocjena prava dodijeljenih patentom ne može se sastojati od ispitivanja snage patenta ili vjerojatnosti da bi spor između njegova nositelja i proizvođača generičkih lijekova mogao dovesti do utvrđenja da je patent valjan i povrijeđen. Ta se ocjena mora odnositi i na pitanje raspolaže li proizvođač generičkih lijekova, unatoč postojanju tog patenta, stvarnim i konkretnim mogućnostima da u relevantnom trenutku uđe na tržište (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 50.).

103    Osim toga, utvrđenje potencijalnog tržišnog natjecanja između proizvođača generičkih lijekova i proizvođača izvornih lijekova može se potkrijepiti dodatnim elementima, kao što su sklapanje sporazuma među njima u vrijeme u kojem proizvođač generičkih lijekova nije bio nazočan na predmetnom tržištu ili postojanje prijenosâ vrijednosti u korist tog proizvođača u zamjenu za odgodu njegova ulaska na tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 54. do 56.).

104    U drugoj fazi spomenute analize, kako bi se utvrdilo treba li odgodu ulaska generičkih lijekova na tržište, koja proizlazi iz sporazuma o nagodbi u sporu o patentima, u zamjenu za prijenose vrijednosti s proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača tih generičkih lijekova smatrati koluzivnim djelovanjem koje predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, valja najprije ispitati mogu li se ti prijenosi vrijednosti u cijelosti opravdati potrebom naknade troškova odnosno neugodnosti povezanih s tim sporom, kao što su troškovi i nagrade pravnih savjetnika potonjeg proizvođača odnosno potrebom naknađivanja za stvarnu i dokazanu isporuku robe ili usluga tog proizvođača u korist proizvođača izvornih lijekova. Ako to nije slučaj, valja ispitati mogu li se ti prijenosi vrijednosti objasniti isključivo poslovnim interesom tih proizvođača lijekova da se ne upuste u tržišno natjecanje prema zaslugama. U svrhu tog ispitivanja valja u svakom pojedinačnom slučaju ocijeniti je li neto pozitivan saldo prijenosâ vrijednosti dovoljno velik da doista potakne proizvođača generičkih lijekova na odustanak od ulaska na predmetno tržište i da stoga ne konkurira svojim zaslugama proizvođaču izvornih lijekova, pri čemu nije potrebno da je taj neto pozitivan saldo nužno veći od dobiti koju bi taj proizvođač generičkih lijekova ostvario da je uspio u patentnom sporu (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 84. do 94.).

105    U tom pogledu valja podsjetiti na to da je osporavanje valjanosti i opsega patenta dio uobičajenog tržišnog natjecanja u sektorima u kojima postoje isključiva prava na tehnologijama, tako da sporazumi o nagodbi – kojima proizvođač generičkih lijekova koji je kandidat za ulazak na tržište priznaje, barem privremeno, valjanost patenta koji drži proizvođač izvornih lijekova te zbog toga preuzima obvezu da ga neće osporavati niti ući na to tržište – mogu ograničiti tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

106    S obzirom na prethodno navedene elemente, na Općem je sudu bilo da primijeni kriterije navedene u točkama 104. i 105. ove presude kako bi odlučio o dijelu Servierove argumentacije osobito istaknute u okviru devetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku, koja se odnosi na postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i da tako utvrdi je li Komisija u spornoj odluci valjano mogla utvrditi postojanje takvog ograničenja.

107    Stoga je nakon utvrđenja da postoje elementi potencijalnog tržišnog natjecanja, koji su predmet prvog žalbenog razloga, na Općem sudu bilo da u toj drugoj fazi provjeri čine li Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji sporazum o podjeli tržišta kojim se ograničava tržišno natjecanje s obzirom na cilj, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a, što je vrsta sporazuma koja je izričito zabranjena tom odredbom. Na njemu je bilo da u tom kontekstu ispita ciljeve tih sporazuma, kao i gospodarsku povezanost koja je, prema spornoj odluci, među njima postojala i da, konkretnije, razmotri pitanje je li prijenos Servierove vrijednosti u korist Krke na temelju s njom sklopljenog sporazuma o licenciji bio dovoljno velik da potakne to društvo na podjelu tržištâ sa spomenutom grupom, tako da se, makar privremeno, odrekne ulaska na njezina glavna tržišta u zamjenu za jamstvo da će moći komercijalizirati svoju generičku verziju perindoprila na svojim glavnim tržištima bez izlaganja opasnosti od toga da će ga navedena grupa tužiti zbog povrede patenta.

108    Nadalje, Opći je sud trebao uzeti u obzir namjere uključenih poduzetnika kako bi provjerio odgovaraju li one, s obzirom na elemente navedene u prethodnoj točki, njegovoj analizi objektivnih ciljeva koje su spomenuti poduzetnici nastojali postići u pogledu tržišnog natjecanja, pri čemu, međutim, valja pojasniti da, u skladu sa sudskom praksom Suda, okolnost da su ti poduzetnici djelovali bez namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 167. i navedena sudska praksa).

4.      Prvi žalbeni razlog

a)      Relevantnost prvog žalbenog razloga

1)      Argumentacija stranaka

109    Servier tvrdi da je bespredmetan prvi žalbeni razlog, u okviru kojeg se navodi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je zaključio da Krka nije izvršavala konkurentski pritisak na spomenutu grupu na datum sklapanja Krkinih sporazuma. Činjenica da Opći sud nije odlučivao o potencijalnom tržišnom natjecanju ne može, prema mišljenju navedene grupe, dovesti u pitanje njegove ocjene o nepostojanju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Naime, dokazivanje potencijalnog tržišnog natjecanja nije dovoljan uvjet za prihvaćanje takve kvalifikacije. Servier dodaje da, s obzirom na to da je Opći sud ocijenio da je Komisija pogrešno prihvatila tu kvalifikaciju oslanjajući se na razloge koji nisu povezani s Krkinim svojstvom potencijalnog konkurenta, nije bilo potrebno ispitivati takvo svojstvo, kao što to uostalom proizlazi iz točke 1234. pobijane presude.

110    Prema Komisijinu mišljenju, prvi žalbeni razlog je bespredmetan.

2)      Ocjena Suda

111    U skladu sa sudskom praksom Suda, bespredmetan je žalbeni razlog koji je usmjeren protiv točki obrazloženja pobijane presude koje ne utječu da njezinu izreku te ga, posljedično, valja odbiti (presuda od 27. travnja 2023., Fondazione Cassa di Risparmio di Pesaro i dr./Komisija, C-549/21 P, EU:C:2023:340, t. 80. i navedena sudska praksa).

112    Osim toga, nakon što iznese razloge zbog kojih smatra da tužbeni razlog za poništenje valja proglasiti osnovanim, Opći sud može, radi ekonomičnosti postupka, zaključiti da nije potrebno odgovoriti na sve argumente iznesene u prilog tom tužbenom razlogu, s obzirom na to da su navedeni razlozi dovoljni da opravdaju izreku pobijane presude (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C-191/09 P i C-200/09 P, EU:C:2012:78, t. 111.).

113    U ovom slučaju, točka 1. izreke pobijane presude – u skladu s kojom je Opći sud poništio članak 4. sporne odluke, u kojem je utvrđeno postojanje povrede članka 101. UFEU-a zbog Krkinih sporazuma – počiva, s jedne strane, na razlozima iznesenima u točkama 943. do 1060. pobijane presude, u kojima je Opći sud ocijenio da je Komisija pogrešno smatrala da ti sporazumi predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i, s druge strane, na razlozima iznesenima u točkama 1061. do 1232. te presude, u kojima je navedeni sud zaključio da je spomenuta institucija pogrešno utvrdila postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu. Tako je Opći sud – nakon što je u točki 1233. navedene presude u biti ocijenio da Komisija nije dokazala da je Servier sklapanjem Krkinih sporazuma povrijedio članak 101. UFEU-a – u točki 1234. iste presude zaključio da valja poništiti članak 4. sporne odluke „a da pritom nije potrebno ispitati ostale prigovore koje ističe Servier u okviru ovog tužbenog razloga, kao ni tužbeni razlog koji se odnosi na to je li Krka potencijalni konkurent”.

114    Suprotno onomu što tvrdi spomenuta grupa, ta ocjena Općeg suda ne znači da je Komisijin prvi žalbeni razlog usmjeren protiv obrazloženja pobijane presude koje ne utječe na njezinu izreku. Naime, tim se žalbenim razlogom nastoji dovesti u pitanje dio obrazloženja te presude koji se odnosi na kvalifikaciju Krkinih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, zbog čega je Opći sud poništio članak 4. sporne odluke. U sklopu navedenog žalbenog razloga Komisija u biti tvrdi da je Opći sud u okviru svoje analize kvalifikacije Krkinih sporazuma, kad je riječ o pojmu ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, vodio računa o navodnom Krkinom priznanju valjanosti patenta 947, na temelju, među ostalim, pogrešnog pravnog kriterija, djelomične ili čak selektivne ocjene dokaza iz sporne odluke kao i iskrivljavanja nekih od tih dokaza. Komisija konkretno tvrdi da se Opći sud, prilikom dokazivanja činjenice da je Krka bila Servierov potencijalni konkurent, nije mogao izjašnjavati o njezinu priznanju valjanosti patenta 947 bez ispitivanja dokaza navedenih u spornoj odluci. Prema mišljenju te institucije, navedeni dokazi potvrđuju da je Krka, kod koje je postojala čvrsta odluka i sposobnost ulaska na tržište perindoprila, sklopila sporazum o nagodbi ne zbog toga što je bila uvjerena u valjanost tog patenta, nego zbog toga što ju je sporazum o licenciji potaknuo na to da sa Servierom sklopi sporazum o zemljopisnoj podjeli nacionalnih tržišta, pri čemu je svatko od njih odustao od slobodnog tržišnog natjecanja s drugim na njegovim glavnim tržištima.

115    U tom pogledu valja istaknuti da je Opći sud najprije u točki 970. pobijane presude utvrdio da su u trenutku sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji postojale „podudarajuće indicije na temelju kojih su stranke mogle smatrati da je patent 947 bio valjan”, nakon čega je u točki 971. te presude konstatirao da je EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006. kojom se potvrđuje valjanost patenta 947 stoga bila „jedan od ključnih elemenata koji su doveli do sporazuma o nagodbi i licenciji”. Naposljetku je, na temelju navedenog, u točki 972. navedene presude zaključio da je „povezivanje tih dvaju sporazuma bilo opravdano te stoga nije ozbiljna indicija toga da je Servier platio Krki za odgodu ulaska na tržište do čega bi došlo na temelju sporazuma o licenciji”.

116    Jednako tako, u točki 1026. pobijane presude, Opći je sud ocijenio da okolnost da je Krka nastavila osporavati Servierove patente te komercijalizirati svoj proizvod iako je EPO-ov odjel za prigovore potvrdio valjanost patenta 947 nije odlučujući element kako bi se moglo zaključiti da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, uzimajući u obzir da se takvo daljnje izvršavanje konkurentskog pritiska spomenutog društva na Servier može objasniti njegovom željom da, unatoč rizicima od pokretanja sudskog postupka koje je očekivao, ojača svoj položaj u mogućim pregovorima s njim kako bi se došlo do sporazuma o nagodbi.

117    Međutim, to rasuđivanje razumljivo je samo ako se smatra nužnom ocjena Općeg suda prema kojoj, nakon što je EPO potvrdio valjanost patenta 947, Krkin perindopril – koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog tim patentom – više nije mogao konkurirati Servierovu perindoprilu, čime se okončava svako potencijalno tržišno natjecanje među tim poduzetnicima. U tom pogledu, Krkin sporazum o nagodbi, kojim je taj poduzetnik odustao od ulaska na Servierova tržišta, samo odražava prava koja proizlaze iz tog patenta te ga se stoga ne može smatrati stvarnom protučinidbom Servierovoj dodjeli licencije za navedeni patent na Krkinim glavnim tržištima. Opći je sud u točki 1234. pobijane presude izričito naveo da valja poništiti članak 4. sporne odluke „a da pritom nije potrebno ispitati [...] tužbeni razlog koji se odnosi na to je li Krka potencijalni konkurent”. Međutim, iz obrazloženja koje je dovelo do poništenja te odluke proizlazi to da je Opći sud zapravo ispitao određene prigovore obuhvaćene tim tužbenim razlogom kao i više uvodnih izjava navedene odluke koje se odnose na pitanje potencijalnog tržišnog natjecanja između Krke i Serviera.

118    Doista, iz ocjena izvedenih, među ostalim, u točkama 943. do 1032. i 1140. do 1233. pobijane presude proizlazi to da se Opći sud ponajprije oslonio na Krkino navodno priznanje valjanosti patenta 947 nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. i odluke High Courta od 3. listopada 2006., u pogledu kvalifikacije Krkinih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj odnosno kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu. Budući da je Opći sud smatrao da je Krkina mogućnost ulaska na Servierova glavna tržišta kako bi se upustila u tržišno natjecanje s njim u biti ovisila o tome je li ona na datum sklapanja sporazumâ priznavala valjanost patenta 947, i da je Krkino svojstvo Servierova potencijalnog konkurenta proizlazilo iz njezine mogućnosti ulaska na ta tržišta, valja smatrati da postoji uska povezanost između tog navodnog priznanja i svojstva Krke kao potencijalnog konkurenta spomenute grupe.

119    U tim okolnostima, suprotno onomu što tvrdi Servier, činjenica da je Opći sud, nakon što je prihvatio argumentaciju tog poduzetnika u pogledu postojanja povrede članka 101. stavka 1. UFEU-a, u točki 1234. pobijane presude naveo da nije potrebno odlučiti o „tužben[om] razlog[u] koji se odnosi na to je li Krka potencijalni konkurent”, ne znači stoga da je Komisijin prvi žalbeni razlog usmjeren protiv točki obrazloženja pobijane presude koje ne utječu da njezinu izreku jer iz, među ostalim, njezinih točaka 967., 968. i 970. do 972. proizlazi to da je Opći sud nužno ispitao određene prigovore koje je Servier istaknuo u prvostupanjskom postupku u pogledu potencijalnog tržišnog natjecanja.

120    Iz toga proizlazi da je prvi žalbeni razlog relevantan.

b)      Prvi, drugi i treći dio

1)      Argumentacija stranaka

121    U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga Komisija kritizira točku 1026. pobijane presude. Prema njezinu mišljenju, Opći sud nije primijenio pravilan kriterij kada je, čini se, smatrao da je Krka prestala biti potencijalni konkurent nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. i zbog toga što više nije bila potaknuta da uđe na tržište. U tom pogledu, s jedne strane, valja utvrditi jesu li, da nije bilo sporazuma, postojale stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište i tržišnog natjecanja s postojećim poduzetnicima. S druge strane, Komisija tvrdi da je Opći sud svojom ocjenom zamijenio njezinu ocjenu kada je zaključio da je Krka nakon te EPO-ove odluke nastavila izvršavati konkurentski pritisak na Servier samo zato da bi ojačala svoj položaj u pregovorima s tim poduzetnikom, pri čemu nije objasnio razloge zbog kojih Krka ne bi mogla, da nije bilo sporazuma o kojima je riječ, ući na tržište.

122    U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga Komisija kritizira točke 970. i 1028. pobijane presude. Opći je sud u biti smatrao da ona nije uspjela dokazati da je taj poduzetnik sklopio Krkin sporazum o nagodbi zbog razloga koji se ne tiču činjenice da ga je EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006. uvjerila u valjanost patenta 947. Međutim, ta institucija smatra da je Opći sud propustio ispitati dokaze o protivnom i suprotno rasuđivanje iz uvodnih izjava 1686. do 1690. sporne odluke. Prema Komisijinu mišljenju, navedeni je sud na taj način povrijedio pravila o izvođenju dokaza kao i opseg nadzora zakonitosti koji je dužan provesti na temelju članka 263. UFEU-a u pogledu Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU-a.

123    U okviru trećeg dijela prvog žalbenog razloga Komisija ističe proturječnost između točaka 361. i 970. pobijane presude. U prvonavedenoj točki tvrdi se da EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006. sama po sebi nije bila dovoljna da bi spriječila ostvarenje potencijalnog tržišnog natjecanja, dok se u drugonavedenoj točki navodi da je EPO-ova odluka uvjerila Krku u valjanost patenta 947, potaknuvši je na sklapanje nagodbe sa Servierom.

124    Servier najprije tvrdi da se prvi dio temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude jer Opći sud nije odbacio Krkino svojstvo potencijalnog konkurenta. Prema njegovu mišljenju, Opći sud svojom ocjenom nije zamijenio Komisijinu, nego je odbio relevantnost činjenice da je Krka nastavila postupke nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. Nadalje, Servier ističe da je drugi dio nedopušten jer Komisija od Suda zahtijeva da preispita činjenice s obzirom na dokaze navedene u spornoj odluci, osobito u njezinim uvodnim izjavama 1680. do 1700. Naposljetku, tvrdi da je treći dio neosnovan.

2)      Ocjena Suda

125    Uvodno valja odbiti Servierovu tvrdnju prema kojoj se Komisijina argumentacija istaknuta u okviru prvih triju dijelova prvog žalbenog razloga temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 114. do 119. ove presude, nakon što je, među ostalim, u točki 970. pobijane presude ocijenio da su u trenutku sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji postojale podudarajuće indicije na temelju kojih su Servier i Krka mogli smatrati da je patent 947 bio valjan, Opći je sud iz tih indicija zaključio da je tržišno natjecanje među tim poduzetnicima na nacionalnim tržištima unutar Unije sada isključeno i da među njima stoga više ne postoji potencijalno tržišno natjecanje.

126    Najprije valja razmotriti treći dio prvog žalbenog razloga jer se odnosi na navodni nedostatak u obrazloženju pobijane presude. Iako postoji određeno nepodudaranje između, s jedne strane, točaka 970. i 1154. pobijane presude i, s druge strane, njezine točke 361., potonja je formulirana oprezno i ne može se smatrati da izravno proturječi tim drugim dvjema točkama. Naime, u toj točki 361. Opći je sud naveo da „sama” činjenica da je EPO-ovom odlukom od 27. srpnja 2006. patent 947 proglašen valjanim nije dovoljna da bi se spriječilo ostvarenje potencijalnog tržišnog natjecanja. To utvrđenje nije nespojivo s onim koje proizlazi, kao što je to ocijenjeno u točki 125. ove presude, iz točke 970. pobijane presude, prema kojem je Opći sud smatrao da Servier i Krka nisu bili potencijalni konkurenti prije sklapanja Krkinih sporazuma, s obzirom na, među ostalim, „podudarajuće indicije” na temelju kojih su stranke mogle smatrati da je patent 947 bio valjan.

127    Kada je riječ o dopuštenosti drugog dijela prvog žalbenog razloga, valja podsjetiti na to da su da su u žalbenom postupku dopušteni prigovori koji se odnose na utvrđivanje činjenica i njihovu ocjenu u pobijanoj odluci kada se tvrdi da je Opći sud iznio tvrdnje čija materijalna netočnost proizlazi iz dijelova spisa ili da je iskrivio dokaze koji su mu podneseni (presuda od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće, C-229/05 P, EU:C:2007:32, t. 35.).

128    Iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz dokumenata u spisu, bez potrebe za novom ocjenom činjenica i dokaza (presuda od 28. siječnja 2021., Qualcomm i Qualcomm Europe/Komisija, C-466/19 P, EU:C:2021:76, t. 43.). Iako se takvo iskrivljavanje može sastojati od tumačenja nekog dokumenta suprotno njegovu sadržaju, ono mora očito proizlaziti iz spisa te pretpostavlja da je Opći sud očito prekoračio granice razumne ocjene tih dokaza. U tom pogledu nije dovoljno dokazati da bi dokument mogao biti predmetom tumačenja različitog od onog koje je usvojio Opći sud (presuda od 17. listopada 2019., Alcogroup i Alcodis/Komisija, C-403/18 P, EU:C:2019:870, t. 64. i navedena sudska praksa).

129    Suprotno onomu što tvrdi Servier, Komisija u sklopu drugog dijela prvog žalbenog razloga ne nastoji ishoditi novu ocjenu dokaza, koja, naime, nije u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka. U svojoj argumentaciji Komisija u biti ističe pogrešku u primjeni članka 101. stavka 1. UFEU-a jer Opći sud u okviru nadzora zakonitosti sporne odluke nije uzeo u obzir sve relevantne elemente kako bi utvrdio je li ona mogla valjano zaključiti da se Krkini sporazumi mogu kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja, makar i potencijalno. Na taj način Komisija osporava pogrešku koja se tiče prava, što je u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka.

130    Kada je riječ o meritumu, a u pogledu prvog i drugog dijela prvog žalbenog razloga, na Općem je sudu bilo da primijeni kriterije navedene u točkama 100. do 103. ove presude kako bi odlučio o dijelu argumentacije koju je iznio Servier, konkretno, u okviru devetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku, koji se odnosio na potencijalno tržišno natjecanje i na taj način utvrdio je li Komisija u spornoj odluci mogla valjano zaključiti da je Krka bila Servierov potencijalni konkurent u trenutku sklapanja sporazumâ.

131    Imajući u vidu obilježja povrede članka 101. UFEU-a koja je utvrđena u spornoj odluci, Opći je sud stoga trebao ispitati jesu li te sporazume sklopili poduzetnici koji se nalaze u odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja i mogu li se navedeni sporazumi kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja. U tu je svrhu taj sud bio dužan provjeriti je li Komisija pravilno zaključila da su na dan sklapanja spomenutih sporazuma postojale stvarne i konkretne mogućnosti da Krka uđe na mjerodavno tržište i upusti se u tržišno natjecanje sa Servierom, s obzirom na dovoljne pripremne radnje i nepostojanje nepremostivih zapreka tom ulasku, pri čemu se utvrđenje potencijalnog tržišnog natjecanja može, ovisno o slučaju, potkrijepiti dodatnim elementima, kao što je postojanje prijenosa vrijednosti u korist Krke u zamjenu za odgodu njezina ulaska na tržište.

132    Točno je da bi – pod pretpostavkom da je valjanost patenta kojim se štiti izvorni lijek ili jedan od njegovih proizvodnih postupaka konačno utvrđena pred svim sudovima pred kojima je postavljeno to pitanje – bilo teško zamislivo da se iz drugih elemenata gospodarskog i pravnog konteksta, koji objektivno obilježavaju konkurentske odnose između nositelja tih patenata i proizvođača generičkih lijekova, može izvesti zaključak prema kojem među njima i dalje postoji odnos potencijalnog tržišnog natjecanja. Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 102. ove presude, kada su njihovi međusobni sporovi u vezi s pitanjem valjanosti predmetnog patenta još uvijek u tijeku, na upravnom je tijelu ili nadležnom sudu da ispita sve relevantne elemente prije nego što dođe do zaključka da taj nositelj i taj proizvođač nisu potencijalni konkurenti.

133    Ipak, umjesto da primijeni kriterije navedene u točkama 100. do 103. te 131. i 132. ove presude s ciljem da izvrši potrebne provjere ne bi li utvrdio je li Krka Servierov potencijalni konkurent, kao što je to bio dužan učiniti, Opći je sud u biti samo iznio tvrdnju, među ostalim u točkama 970., 1026. i 1028. pobijane presude, da su ta dva poduzetnika bila uvjerena da je patent 947 valjan ta da se – što nije posebno obrazložio ili se pozvao na određene dokaze tomu u prilog – Krkino postupanje, koje se sastojalo od nastavka konkurentskog pritiska na Servier, može objasniti njezinom željom da ojača svoj položaj u mogućim pregovorima s tom grupom, kako bi se došlo do sporazuma o nagodbi popraćenog sporazumom o licenciji, s obzirom na to da je dobivanje takve licencije postalo poželjno komercijalno rješenje na tržištu perindoprila.

134    Iz toga slijedi da je prvi dio prvog žalbenog razloga osnovan. Naime, Opći je sud pogriješio u pogledu pravne relevantnosti patentne situacije utvrđene na predmetnim tržištima i namjera stranaka, te je počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a time što je pojam potencijalnog tržišnog natjecanja ocijenio prema pogrešnim kriterijima.

135    Kada je riječ o drugom dijelu prvog žalbenog razloga, na Općem je sudu bilo da, u skladu s onim što je zaključeno u točki 132. ove presude te uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u njezinoj točki 102., uzme u obzir sve relevantne elemente na temelju kojih je Komisija u spornoj odluci ocijenila da su Krka i Servier bili u odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja. Međutim, Opći sud povrijedio je tu obvezu time što je u bitnome ograničio svoju analizu odnosa među tim dvama poduzetnicima na datum sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji samo na patentnu situaciju i, osobito, na moguću Krkinu percepciju valjanosti patenta 947, kao i na namjere stranaka, konkretno s obzirom na EPO-ovu odluku od 27. srpnja 2006. i odluku High Courta od 3. listopada 2006.

136    Naime, Opći sud ne samo da je počinio pogrešku koja se tiče prava u pogledu nadzora koji mora provesti nad Komisijinim odlukama o postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU-a, nego je usto povrijedio obvezu obrazlaganja presuda, koju ima na temelju članka 36. Statuta Suda Europske unije, koji se na Opći sud primjenjuje na temelju članka 53. prvog stavka tog statuta, s obzirom na to da u točki 970. pobijane presude nije iznio razloge na temelju kojih je u toj istoj točki implicitno utvrdio da Servier i Krka više nisu potencijalni konkurenti, iako se elementima koji se, među ostalim, nalaze u uvodnim izjavama 1686. do 1690. sporne odluke nastoji dokazati suprotno. To utvrđenje, koje se tiče nedostatka u obrazloženju, ne može se dovesti u pitanje činjenicom da Opći sud nije izričito naveo da je isključio postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između Krke i Serviera. Naime, nije moguće prihvatiti da se Opći sud može, propuštanjem da iznese ključan element vlastitog rasuđivanja, osloboditi svoje obveze obrazlaganja presuda i tako spriječiti Sud da izvršava nadzor u okviru žalbenog postupka.

137    Iz toga slijedi da valja prihvatiti prvi i drugi dio prvog žalbenog razloga. Suprotno tomu, njegov treći dio valja odbiti.

c)      Četvrti i šesti dio

1)      Argumentacija stranaka

138    U okviru četvrtog dijela prvog žalbenog razloga Komisija prigovara Općem sudu da je u točkama 967., 968. i 970. pobijane presude iskrivio u njima navedene dokaze, koji se odnose na EPO-ovu odluku od 27. srpnja 2006. i odluku High Courta od 3. listopada 2006.

139    U okviru šestog dijela tog žalbenog razloga Komisija najprije tvrdi da je Opći sud iskrivio dokaze iz točaka 968., 1017. i 1024. pobijane presude, iz kojih, prema mišljenju tog suda, proizlazi da su te odluke bitno izmijenile kontekst u kojem su sklopljeni Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji, osobito kada je riječ o percepciji valjanosti patenta 947 koju su Krka i Servier mogli imati.

140    Komisija smatra da su ta iskrivljavanja utjecala na valjanost ocjena Općeg suda, s jedne strane, u točkama 990., 1025. i 1028. navedene presude u pogledu Krkina priznanja valjanosti patenta 947, i, s druge strane, u točki 999. iste presude, u pogledu činjenice da to priznanje pojašnjava zašto se Krka, umjesto upuštanja u takozvani „rizičan” ulazak na tržišta svih država članica, radije ograničila na svoja glavna tržišta obuhvaćena Krkinim sporazumom o licenciji. Komisija nadalje tvrdi da te ocjene proturječe dokazima iz uvodnih izjava 1687., 1693. i 1826. sporne odluke, koje je Opći sud propustio ispitati. Naposljetku, ona ističe da je obrazloženje pobijane presude nedostatno i proturječno.

141    Prema Servierovu mišljenju, najprije valja odbiti prigovor iskrivljavanja s obzirom na to da Komisija nije precizno odredila nijedan dokaz koji je bio predmet iskrivljavanja. Nadalje, taj je prigovor, s obzirom na to da se zapravo odnosi samo na odluku High Courta od 3. listopada 2006., bespredmetan. Stoga, čak i ako bi se smatralo da sudski nalozi nisu izmijenili Krkinu percepciju valjanosti patenta 947, to ne bi dovelo u pitanje činjenicu da ju je izmijenila EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006.

142    Naposljetku, Servier smatra Komisijinu argumentaciju neosnovanom. Prema njegovu mišljenju, Opći je sud uzeo u obzir okolnost da je Krka ostala pri svojim prigovorima nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006., kojom je potvrđena valjanost patenta 947, ali je isto tako smatrao da ta okolnost ne dovodi u pitanje utvrđenje prema kojem se Krka nagodila zbog stečene percepcije valjanosti tog patenta. Osim toga, Servier smatra da Komisijina argumentacija počiva na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Opći sud nije opravdao svoju odluku proturječnim razlozima, nego je istaknuo da je više indicija moglo navesti Krku na to da smatra da je patent 947 valjan, što ju je potaknulo na nagodbu. Opći je sud ocijenio da su ta okolnost i nepostojanje plaćanja za odgodu ulaska na tržište pridonijeli odbacivanju kvalifikacije ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, pri čemu nije isključeno Krkino svojstvo potencijalnog konkurenta.

143    Kada je riječ o odluci High Courta od 3. listopada 2006., Servier tvrdi da privremena narav sudskog naloga ne proturječi činjeničnoj ocjeni Općeg suda prema kojoj je taj nalog pridonio promjeni konteksta u kojem su sklopljeni Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji. Prema njegovu mišljenju, ti sudski nalozi doista su izmijenili kontekst sporazumâ.

2)      Ocjena Suda

144    Najprije valja istaknuti da je, unatoč činjenici da su prihvaćena prva dva dijela prvog žalbenog razloga, što za posljedicu ima utvrđenje prema kojem rasuđivanje Općeg suda o potencijalnom tržišnom natjecanju sadržava pogreške koje se tiču prava, i dalje korisno ispitati ostale dijelove tog žalbenog razloga kako bi se utvrdilo je li, neovisno o činjenici da Opći sud nije primijenio pravne kriterije koji su bili potrebni i da je propustio uzeti u obzir sve relevantne dokaze, njegovo tumačenje dokaza koje je stvarno ispitao zahvaćeno nezakonitošću i osobito eventualnim iskrivljavanjem tih dokaza, kao što to tvrdi Komisija.

145    U točki 965. pobijane presude Opći je sud ispitivao jesu li postojali stvarni sporovi između Serviera i Krke i je li Krkin sporazum o licenciji bio dovoljno izravno povezan s nagodbom u tim sporovima da bi se moglo opravdati njegovo povezivanje sa sporazumom o nagodbi. U točkama 967. i 968. te presude Opći sud istaknuo je postojanje sporova između Serviera i Krke koji su doveli, s jedne strane, do EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. i, s druge strane, do odluke High Courta od 3. listopada 2006. U točki 970. navedene presude Opći je sud potvrdio da su u trenutku sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji postojale „podudarajuće indicije na temelju kojih su stranke mogle smatrati da je patent 947 bio valjan” te je u tom pogledu uputio na točke 967. i 968. te presude.

146    Da bi se ocijenilo je li Opći sud iskrivio odluku High Courta od 3. listopada 2006. i EPO-ovu odluku od 27. srpnja 2006., nadzor koji provodi Sud ograničen je na provjeru toga je li Opći sud očito prekoračio granice razumne ocjene navedenih dokaza. Na Sudu nije da samostalno ocjenjuje je li Komisija ispunila teret dokazivanja koji je imala kako bi dokazala postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nego da utvrdi je li Opći sud, zaključivši da to nije slučaj, tumačio te iste dokaze na način očito protivan njihovu sadržaju (vidjeti po analogiji presudu od 10. veljače 2011., Activision Blizzard Germany/Komisija, C-260/09 P, EU:C:2011:62, t. 57.).

147    S obzirom na ta razmatranja valja ispitati prigovore iskrivljavanja koje ističe Komisija.

i)      Odluka High Courta od 3. listopada 2006.

148    Točka 968. pobijane presude glasi:

„[...] Krka je 1. rujna 2006. podnijela protutužbu za poništenje patenta 947, a 8. rujna 2006. drugu protutužbu za poništenje patenta 340. High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (patents court) (Visoki Sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud)) prihvatio je 3. listopada 2006. [Servierov] zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga [...] te je odbio zahtjev koji je Krka podnijela 1. rujna 2006. Postupak u tijeku obustavljen je 1. prosinca 2006. u skladu sa sporazumom o nagodbi između stranaka te je ukinut privremeni sudski nalog.”

149    Iz teksta navedene točke 968. proizlazi to da je Opći sud, kada je govorio o odbijanju „zahtjeva koji je Krka podnijela 1. rujna 2006.”, mislio na High Courtovo odbijanje protutužbe tog poduzetnika odlukom od 3. listopada 2006.

150    Međutim, u toj se odluci, koja se nalazi u prilogu A.174 Servierovoj prvostupanjskoj tužbi, navodi, s jedne strane, da je prihvaćen Servierov zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga i, s druge strane, da se ne odbija Krkina protutužba za proglašenje patenta 947 nevaljanim, nego njezin zahtjev da se ta protutužba prihvati u skraćenom postupku.

151    Iz toga slijedi da je Opći sud u točki 968. pobijane presude iskrivio jasan i precizan tekst odluke High Courta od 3. listopada 2006., iako ju je vjerno citirao u točkama 23. i 1196. te presude.

152    Na temelju tog iskrivljavanja Opći sud najprije je u točki 970. pobijane presude potvrdio da su „u trenutku sklapanja [Krkinih] sporazum[a] o nagodbi i licenciji postojale [...] podudarajuće indicije na temelju kojih su stranke mogle smatrati da je patent 947 bio valjan”, nakon čega je u točki 1017. te presude konstatirao da su dva događaja – to jest EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006. i odluka High Courta od 3. listopada 2006. – „znatno [...] izmijenila kontekst u kojem su sporazumi sklopljeni, osobito u pogledu načina na koji su Krka, ali i Servier, mogli shvaćati valjanost patenta 947”. Naposljetku, na temelju potonjeg utvrđenja Opći je sud u točki 1024. navedene presude ocijenio da nastupanje tih dvaju događaja „znatno ograničava” relevantnost Servierova dokumenta koji se odnosi na njegovu strategiju u pogledu Krke. Osim toga, u točki 999. te presude Opći sud potvrdio je da se Krka sa Servierom nije nagodila u zamjenu za dobit ostvarenu Krkinim sporazumom o licenciji, nego zbog činjenice da je „priznala valjanost patenta 947”, što je bio „odlučujući element” u tom pogledu.

153    Odluka High Courta od 3. listopada 2006., uzimajući u obzir njezinu privremenu narav i preliminarni postupak na kraju kojeg je donesena, ni na koji način ne prejudicira rješenje o meritumu spora, što je uostalom Opći sud u biti istaknuo u točkama 367. i 368. pobijane presude. Naime, nacionalni sud je u stvari utvrdio, u skladu s kriterijima za provedbu skraćenog postupka, da Krkina protutužba nije očito osnovana, pri čemu je u tom pogledu u točki 70. te odluke istaknuo da nema „nikakve dvojbe da je Krka mogla dokazati da postoji ozbiljno pitanje o kojem valja odlučiti, u ovom slučaju pitanje je li prodajom tableta [Servierova perindoprila] prije datuma prvenstva patent [947] prestao biti nov”, ali je i pojasnio da nije „uvjeren u to da Servier ne raspolaže mogućnostima obrane kako bi zaštitio patent [947] od takvog napada”.

154    Zbog takvog iskrivljavanja jasnog i preciznog teksta odluke High Courta od 3. listopada 2006. nezakonite su točke 968., 970., 999. 1017. i 1024. pobijane presude Općeg suda.

ii)    Odluka EPO-a od 27. srpnja 2006.

155    Točka 967. pobijane presude glasi:

„[D]eset proizvođača generičkih lijekova, među kojima Krka, podnijeli su prigovor protiv patenta 947 pred EPO-om u 2004., kako bi ga se u potpunosti opozvalo, pozivajući se na razloge koji se temelje na manjku novosti i inventivne razine te na nedovoljno obrazloženom izumu. Odjel za prigovore EPO-a potvrdio je 27. srpnja 2006. valjanost tog patenta nakon manjih izmjena Servierovih prvotnih zahtjeva. Sedam je društava potom podnijelo pritužbu protiv EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. Krka se 11. siječnja 2007. povukla iz postupka povodom prigovora u skladu sa sporazumom o nagodbi koji je sklopila sa Servierom.”

156    Opći sud na taj je način točno prenio sadržaj EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006.

157    Međutim, valja konstatirati da tvrdnja iz točke 970. pobijane presude – prema kojoj su „u trenutku sklapanja [Krkinih] sporazum[a] o nagodbi i licenciji postojale podudarajuće indicije na temelju kojih su stranke mogle smatrati da je patent 947 bio valjan” – počiva, barem djelomično, na iskrivljavanju odluke High Courta od 3. listopada 2006., na koju se Opći sud oslonio i u točkama 1017. i 1024. te presude.

158    Osim toga, pri iznošenju te tvrdnje Opći je sud zanemario brojne druge dokaze iz sporne odluke, koji, prema Komisijinu mišljenju, potvrđuju da, iako je EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006. za Krku predstavljala poraz, taj poduzetnik nije ozbiljno namjeravao pristati priznati valjanost patenta 947. U spornoj se odluci navodi, među ostalim u uvodnim izjavama 1687. do 1689., da je Krka, koja je podnijela pritužbu protiv te EPO-ove odluke, također nastavila osporavati patent 947 time što je 1. rujna 2006. u Ujedinjenoj Kraljevini podnijela protutužbu protiv Serviera za proglašenje tog patenta nevaljanim. U odluci High Courta od 3. listopada 2006. naglašava se da je Krka raspolagala „čvrstim temeljem” za osporavanje patenta 947. U spornoj se odluci navode i izjave Krkinih zaposlenika nastavno na navedenu odluku, koje opovrgavaju postojanje bilo kakve rezignacije zbog EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006., kao i činjenicu da je Krka u rujnu 2006. ishodila odbijanje tužbe zbog povrede patenta 947 koju je Servier podnio u Mađarskoj i nastavila komercijalizirati svoju generičku verziju perindoprila na tržištu te države članice.

159    Na temelju tih elemenata, u uvodnoj izjavi 1690. sporne odluke iznosi se sljedeća tvrdnja u pogledu Krkina stajališta u vezi s EPO-ovom odlukom od 27. srpnja 2006.:

„Na Krkinu ocjenu patentne situacije nedvojbeno su utjecali odluka o prigovoru i izdavanje privremenih sudskih naloga protiv Krke i Apotexa u Ujedinjenoj Kraljevini. Prethodno navedeno snažno upućuje na to da, s ex ante gledišta, ništa nije sprečavalo stvarnu i konkretnu mogućnost da Krka ishodi proglašenje patenta 947 nevaljanim u postupku o meritumu.”

160    Prema tome, uzimajući u obzir te elemente, jasno je da se u spornoj odluci, promatranoj u cjelini, nastojalo dokazati, na temelju skupa podudarajućih indicija, da Krka nije pristala priznati valjanost patenta 947 nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006., unatoč dvojbama koje je ta odluka mogla izazvati u vezi s izgledima za opoziv tog patenta. Međutim, u točki 970. pobijane presude Opći je sud, s obzirom na to da nije ispitao sve dokaze koji su s tim u vezi izneseni u spornoj odluci, bez odgovarajućeg obrazloženja ustvrdio da su „u trenutku sklapanja ugovora o nagodbi i ugovora o licenciji postojale podudarajuće indicije na temelju kojih su stranke mogle smatrati da je patent 947 bio valjan”. Na taj način, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 105. svojeg mišljenja, Opći sud ne samo da je propustio uzeti u obzir elemente navedene u točkama 158. i 159. ove presude nego nije objasnio razloge zbog kojih to nije učinio, iako se postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja može pravilno ocijeniti samo ako se indicije na koje se poziva u spornoj odluci ne razmatraju odvojeno, nego zajedno, uzimajući u obzir obilježja predmetnog tržišta proizvoda (presuda od 14. srpnja 1972., Imperial Chemical Industries/Komisija, 48/69, EU:C:1972:70, t. 68.).

161    Na taj je način Opći sud iskrivio smisao i doseg sporne odluke u dijelu u kojem se odnosi na učinke EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. na Krkino priznavanje valjanosti patenta 947 (vidjeti po analogiji presudu od 11. rujna 2003., Belgija/Komisija, C-197/99 P, EU:C:2003:444, t. 66. i 67.). Osim toga, spomenuti je sud povrijedio obvezu obrazlaganja svojih presuda, koju ima na temelju članka 36. Statuta Suda Europske unije, koji se na Opći sud primjenjuje na temelju članka 53. prvog stavka tog statuta, s obzirom na to da u točki 970. pobijane presude nije iznio razloge na koje se oslonio, na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da se upoznaju s tim razlozima, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za provođenje nadzora u okviru žalbenog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2020., Komisija/GEA Group, C-823/18 P, EU:C:2020:955, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

162    Prema tome, točka 970. pobijane presude temelji se ne samo na iskrivljavanju odluke High Courta od 3. listopada 2006., utvrđenom u točki 154. ove presude, nego i na iskrivljavanju sporne odluke i nedostatku o obrazloženju.

163    S obzirom na prethodna razmatranja, valja prihvatiti četvrti i šesti dio prvog žalbenog razloga.

d)      Peti dio

1)      Argumentacija stranaka

164    U okviru petog dijela prvog žalbenog razloga Komisija prigovara Općem sudu to što je u točki 1000. pobijane presude ocijenio da činjenica da je Krka procijenila oportunitetni trošak odluke da se sa Servierom ne nagodi na deset milijuna eura za razdoblje od tri godine predstavlja indiciju o njezinu priznavanju valjanosti patenta 947. Kao prvo, Komisija navodi da je ta procjena dana tijekom ispitnog postupka, tako da se ne može retroaktivno upotrijebiti kao dokaz Krkine percepcije na dan sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji. Kao drugo, dobit koju je Krka očekivala bila je jedan od razloga zbog kojih je Krkin sporazum o licenciji potaknuo na sklapanje nagodbe. Kao treće, spomenuta institucija tvrdi da na temelju nijednog dokaza nije moguće tvrditi, kao što je to učinio Opći sud u točki 1000. te presude, da bi Krkina odluka da uz rizik uđe na svoja glavna tržišta, obuhvaćena Krkinim sporazumom o licenciji, bila malo vjerojatna. Upravo suprotno, u uvodnoj izjavi 1675. sporne odluke navedeni su ozbiljni dokazi o takvoj njezinoj namjeri.

165    Prema Servierovu mišljenju, taj je dio nedopušten jer Komisija ne navodi nikakvo iskrivljavanje.

2)      Ocjena Suda

166    Valja istaknuti da Komisija u okviru petog dijela prvog žalbenog razloga ne navodi nikakvo iskrivljavanje nego traži novu ocjenu dokaza, što nije u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka.

167    Stoga peti dio prvog žalbenog razloga valja odbaciti kao nedopušten.

e)      Zaključak o prvom žalbenom razlogu

168    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odbiti treći i odbaciti peti dio prvog žalbenog razloga te prihvatiti njegov prvi, drugi, četvrti i šesti dio.

5.      Drugi žalbeni razlog

a)      Drugi dio

1)      Argumentacija stranaka

169    U okviru drugog dijela drugog žalbenog razloga Komisija prigovara Općem sudu to što je u točki 963. i točkama 965. do 972. pobijane presude ocijenio da u slučaju stvarnog spora o patentu povezivanje sporazuma o nagodbi i sporazuma o licenciji ne predstavlja ozbiljnu indiciju o plaćanju za odgodu ulaska na tržište. Komisija smatra taj formalistički pristup protivnim sudskoj praksi, osobito presudi od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C-403/08 i C-429/08, EU:C:2011:631, t. 136.), u kojoj se radi utvrđivanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj zahtijevalo uzimanje u obzir sadržaja, cilja te gospodarskog i pravnog konteksta spornih sporazuma.

170    Servier uvodno smatra da Komisija osporava primjenu tih načela i činjenične ocjene koje je Opći sud proveo u točkama 964. do 1032. pobijane presude, a ne pravne kriterije iz točaka 943. do 963 te presude, koji se odnose na analizu sporazuma o nagodbi u sporu o patentu, povezanog s licencijom tog patenta.

171    Servier tvrdi da drugi dio drugog žalbenog razloga nije dovoljno jasan i da je očito neosnovan. Suprotno onomu što tvrdi Komisija, razlog naveden u točki 972. pobijane presude temelji se ne samo na obliku predmetnih sporazuma, nego i na analizi njihova konteksta, opisanog u točkama 967., 968., 970. i 971. te presude. Osim toga, Servier navodi da je Opći sud također odbio Komisijinu tezu prema kojoj je predmet sporazuma bio podjela tržištâ.

2)      Ocjena Suda

172    Budući da se drugi dio drugog žalbenog razloga odnosi na kriterije na temelju kojih je Opći sud trebao ocijeniti postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, valja ga ispitati prije ostalih.

173    Treba napomenuti da u okviru drugog dijela drugog žalbenog razloga Komisija osporava pravne kriterije iznesene u točki 963. pobijane presude i dovodi u pitanje ocjenu provedenu na temelju tih kriterija u točkama 965. do 972. te presude, tvrdeći, među ostalim, da ta ocjena počiva „isključivo na obliku predmetnih sporazuma” te da „nema nikakav temelj u sudskoj praksi”. Tako iz samog teksta tog drugog dijela drugog žalbenog razloga proizlazi to da on uključuje kritiku pravnih kriterija iznesenih u točkama 943. do 963. te presude. Servierov uvodni argument stoga se temelji na pogrešnom tumačenju žalbe.

174    Kada je riječ o Komisijinim kritikama usmjerenima protiv točke 963. pobijane presude, valja podsjetiti na to da je Opći sud u navedenoj točki ocijenio da, ako postoje stvarni spor o patentu i sporazum o licenciji koji je izravno povezan s nagodbom u tom sporu, sporazum o nagodbi koji sadržava klauzule kojima se ograničava tržišno natjecanje, poput klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, a povezan je sa sporazumom o licenciji koji se odnosi na taj patent, moguće je kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj samo ako Komisija može dokazati da taj sporazum o licenciji nije transakcija izvršena u normalnim tržišnim uvjetima te da se njime tako prikriva plaćanje za odgodu ulaska na tržište.

175    Međutim, iako se povreda članka 101. UFEU-a koja je utvrđena u spornoj odluci sastojala u tome da su Servier i Krka podijelili tržišta u dvije zone, od kojih je samo jedna zahvaćena povredom, Opći je sud u točkama 963. do 965. pobijane presude u biti naveo da će se ograničiti na ispitivanje može li se Krkin sporazum o licenciji opravdati Krkinim sporazumom o nagodbi ili se, naprotiv, tim sporazumom o licenciji zapravo prikriva plaćanje za odgodu ulaska na tržište kojim se Krku potiče na to da pristane da se na nju primijene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, predviđene u navedenom sporazumu o nagodbi. Pri takvom se rasuđivanju zanemaruju, s jedne strane, činjenica da se Krkin sporazum o licenciji odnosi na tržišta koja nisu zahvaćena povredom članka 101. UFEU-a i, s druge strane, priroda te povrede, koja se sastoji od sporazuma o podjeli tržišta, a ne od običnog sporazuma o nagodbi u sporu o patentu u zamjenu za plaćanje za odgodu ulaska na tržište.

176    Tako se u točkama 963. do 965. pobijane presude navode kriteriji za ocjenu postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj koji nisu u skladu s onima navedenima u točkama 99. do 105. ove presude te se temelje na pogrešnom tumačenju članka 101. stavka 1. UFEU-a. Valja utvrditi da razlike između tih pravnih kriterija koje je primijenio Opći sud i onih navedenih u točkama 99. do 105. ove presude nisu samo semantičke prirode, nego dovode do bitno različitih rezultata.

177    Nadalje, važno je podsjetiti na to da je u točki 972. pobijane presude Opći sud ocijenio da „s obzirom na doseg klauzula [iz Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji], kao i na kontekst u kojem su ti sporazumi sklopljeni, valja utvrditi da je povezivanje tih dvaju sporazuma bilo opravdano te stoga nije ozbiljna indicija toga da je Servier platio Krki za odgodu ulaska na tržište do čega bi došlo na temelju sporazuma o licenciji”, pri čemu je navedeni sud uputio na točku 948. te presude.

178    Točno je da činjenica da su poduzetnici sklopili sporazum o nagodbi u sporu o patentu, koji je povezan sa sporazumom o licenciji koji se odnosi na taj isti patent, sama po sebi ne predstavlja postupanje kojim se ograničava tržišno natjecanje. Međutim, takvi sporazumi mogu, s obzirom na svoj sadržaj i gospodarski kontekst, predstavljati sredstvo koje može utjecati na poslovno ponašanje predmetnih poduzetnika, na način kojim se ograničava ili narušava tržišno natjecanje na tržištu na kojem ta dva poduzetnika obavljaju svoju poslovnu djelatnost (vidjeti po analogiji presudu od 17. studenoga 1987., British American Tobacco i Reynolds Industries/Komisija, 142/84 i 156/84, EU:C:1987:490, t. 37.).

179    Međutim, da bi bilo obuhvaćeno zabranom predviđenom u članku 101. stavku 1. UFEU-a, koluzivno djelovanje mora ispunjavati različite uvjete koji ne ovise o njegovoj pravnoj prirodi ili pravnim instrumentima namijenjenima njegovoj provedbi, nego o njegovoj povezanosti s tržišnim natjecanjem. Budući da primjena te odredbe počiva na ocjeni gospodarskih posljedica sporazuma o kojem je riječ, navedena odredba ne može se tumačiti na način da stvara bilo kakvo unaprijed formirano mišljenje o kategoriji sporazuma koja je određena njegovom pravnom prirodom nego se svaki sporazum mora ocijeniti s obzirom na njegov specifičan sadržaj i gospodarski kontekst, osobito imajući u vidu stanje na predmetnom tržištu (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, t. 358. i od 17. studenoga 1987., British American Tobacco i Reynolds Industries/Komisija, 142/84 i 156/84, EU:C:1987:490, t. 40.). Kao što je to nezavisna odvjetnica naglasila, među ostalim, u točki 127. svojeg mišljenja, djelotvornost prava tržišnog natjecanja Unije bila bi ozbiljno ugrožena kad bi stranke protutržišnih sporazuma mogle izbjeći primjenu članka 101. UFEU-a samo time da sastave sporazume u određenom obliku.

180    Osim činjenice da se, u ovom slučaju, Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji odnose na različita tržišta i da tržišta obuhvaćena Krkinim sporazumom o licenciji nisu zahvaćena povredom članka 101. UFEU-a, važno je naglasiti da, iako sklapanje sporazuma o nagodbi u sporu s proizvođačem generičkih lijekova kojeg se sumnjiči za povredu nedvojbeno predstavlja izraz prava intelektualnog vlasništva nositelja patenta te ga ovlašćuje, među ostalim, da se usprotivi svakoj povredi, navedeni patent ne daje mu pravo na sklapanje ugovora kojima bi se povređivao članak 101. UFEU-a (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 97.).

181    Uostalom, kvalifikacija ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne ovisi ni o obliku ugovora ili drugih pravnih instrumenata namijenjenih provedbi takvog koluzivnog djelovanja ni o načinu na koji stranke mogu subjektivno percipirati ishod međusobnog spora o valjanosti patenta.

182    Osim toga, kao što je to navedeno u točki 108. ove presude, okolnost da su poduzetnici čije bi se postupanje moglo kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj djelovali bez namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 167. i navedenu sudsku praksu). Relevantna je samo ocjena stupnja gospodarske štetnosti tog sporazuma za dobro funkcioniranje tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu. Ta se ocjena mora temeljiti na objektivnim razlozima, po potrebi nakon detaljne analize navedenog sporazuma, kao i njegovih ciljeva te gospodarskog i pravnog konteksta (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 84. i 85. i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 131.).

183    Stoga, da bi se utvrdilo može li se koluzivno djelovanje kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, valja ispitati njegov sadržaj, nastanak, pravni i gospodarski kontekst, osobito posebna obilježja tržišta na kojem će ono konkretno proizvesti učinke. Činjenica da tekst sporazuma namijenjenog provedbi tog djelovanja ne otkriva protutržišni cilj nije sama po sebi odlučujuća (vidjeti u tom smislu presude od 8. studenoga 1983., IAZ International Belgium i dr./Komisija, 96/82 do 102/82, 104/82, 105/82, 108/82 i 110/82, EU:C:1983:310, t. 23. do 25. i od 28. ožujka 1984., Compagnie royale asturienne des mines i Rheinzink/Komisija, 29/83 i 30/83, EU:C:1984:130, t. 26.).

184    Međutim, umjesto da provede takvu ocjenu koluzivnog djelovanja provedenog Krkinim sporazumima o nagodbi i licenciji s obzirom na njegov poseban sadržaj i gospodarske posljedice, Opći je sud u točkama 943. do 963. pobijane presude iznio kriterije kojima se na općenit i apstraktan način nastoje utvrditi uvjeti pod kojima se kombinacija sporazuma o nagodbi u sporu o patentu i sporazuma o licenciji koji se odnosi na taj isti patent može – uzimajući u obzir samo pravna obilježja tih sporazuma – obuhvatiti kvalifikacijom ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a. Prilikom primjene tih kriterija na Krkine sporazume o nagodbi i licenciji Opći je sud usredotočio svoju analizu na oblik i pravna obilježja tih sporazuma, umjesto da ispita njihovu konkretnu povezanost s tržišnim natjecanjem. Time je povrijedio načela koja uređuju primjenu i tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU-a, navedena u točkama 179. i 183. ove presude, zbog čega su točke 943. do 972. pobijane presude nezakonite.

185    Iz toga slijedi da valja prihvatiti drugi dio drugog žalbenog razloga.

b)      Prvi, treći i četvrti dio

1)      Argumentacija stranaka

186    U okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga Komisija ističe proturječnost rasuđivanja Općeg suda. Naime, u točki 1029. pobijane presude navedeni je sud priznao da je Krkin sporazum o licenciji bio uvjet za njezino prihvaćanje klauzula o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, koje su, kao što je to Opći sud naglasio u točki 273. te presude, „u biti ograničavajuće”. Međutim, Opći sud odbio je na temelju navedenog zaključiti da je taj sporazum o licenciji potaknuo Krku na nagodbu u sporovima o patentu 947 jer se oslonio na dva pogrešna razloga, odnosno, s jedne strane, na percepciju stranaka u pogledu valjanosti tog patenta i, s druge strane, na okolnost da je navedeni sporazum o licenciji sklopljen u normalnim tržišnim uvjetima. Komisija smatra da Opći sud – time što se oslonio na fikciju o nagodbi koja se temelji na koristima patenta 947 i licencije tog patenta sklopljene u tržišnim uvjetima – stoga nije, u svrhu pravne kvalifikacije tih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, pridao dostatnu važnost cilju koji se nastojao postići navedenim sporazumima. Nadalje, spomenuta institucija navodi da je Opći sud zanemario izjave u kojima je Krka priznala da je „žrtvovala” svoj ulazak na Servierova glavna tržišta kako bi mogla ostati na svojih sedam glavnih tržišta.

187    U okviru trećeg dijela Komisija kritizira razloge iznesene u točkama 806. i 963., točkama 975. do 984. i točki 1029. pobijane presude, u kojima je Opći sud ocijenio da je Krkin sporazum o licenciji sklopljen u tržišnim uvjetima. Međutim, ta ocjena, prema Komisijinu mišljenju, nije relevantna jer je odlučujuće to što se Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji nisu temeljili na ocjeni stranaka o valjanosti patenta 947, nego na njihovu zajedničkom cilju podjele tržištâ na štetu potrošača, sklapanjem Krkinih sporazuma, promatranih zajedno.

188    U okviru četvrtog dijela Komisija prigovara Općem sudu da je u točki 806. i točkama 977. do 982. pobijane presude svoju analizu poticajnog karaktera Krkina sporazuma o licenciji ograničio na pitanje je li stopa naknade koja je predviđena tim sporazumom bila neuobičajeno niska. Opći sud trebao je, prema mišljenju te institucije, analizirati navedeni sporazum zajedno s Krkinim sporazumom o nagodbi te ispitati učinak tih sporazuma na namjeru stranaka da se natječu na tržištu te na dobit, procijenjenu na više od 25 milijuna eura, koje se Servier odrekao sklapanjem tog sporazuma o licenciji.

189    Servier smatra prvi dio drugog žalbenog razloga neosnovanim, s obzirom na to da nije dokazana proturječnost obrazloženja koje kritizira Komisija. Navedeno društvo dodaje da je Opći sud općenito analizirao Krkine sporazume o nagodbi i licenciji te je došao do činjeničnog zaključka da je snaga patenta 947 potaknula Krku na sklapanje nagodbe. Komisijina argumentacija temelji se na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj je Krka mogla ući na Servierova glavna tržišta, iako ju je u tome sprečavala valjanost tog patenta.

190    Servier je mišljenja da se trećim dijelom nastoje dovesti u pitanje činjenične ocjene zbog čega je on nedopušten.

191    To društvo smatra četvrti dio očito neosnovanim jer je Opći sud uzeo u obzir patentni kontekst, povezanost između Krkina sporazuma o nagodbi i Krkina sporazuma o licenciji, kao i vrijednost koju je Krka pripisala toj licenciji. Dobit koje se Servier odrekao dodjeljivanjem licencije Krki nije relevantan pravni kriterij. To je odricanje svojstveno svakoj nagodbi, a izračun dobiti koje se to društvo navodno odreklo pogrešan je.

192    Prema mišljenju EFPIA-e, teorija akcesornih ograničenja trebala je navesti Opći sud na to da utvrdi neprimjenjivost članka 101. stavka 1. UFEU-a s obzirom na legitiman cilj Krkina sporazuma o nagodbi i objektivnu nužnost njegovih klauzula. U svakom slučaju, Opći sud pravilno je zaključio da povezivanje licencije s nagodbom ne predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

2)      Ocjena Suda

193    Najprije valja istaknuti da je treći dio drugog žalbenog razloga dopušten jer Komisija svojom argumentacijom ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja, nego kriterij koji je Opći sud primijenio kako bi ocijenio je li Krka bila potaknuta na sklapanje sporazuma o nagodbi u sporovima o patentu 947.

194    U okviru prvog, trećeg i četvrtog dijela drugog žalbenog razloga, koje valja ispitati zajedno, Komisija u biti kritizira Opći sud zbog toga što je ocijenio da Krkin sporazum o licenciji nije potaknuo tog poduzetnika na sklapanje Krkina sporazuma o nagodbi. Ta institucija ističe da se Opći sud oslonio na ograničenu i suženu analizu sadržaja, ciljeva i gospodarskog konteksta povrede koja proizlazi iz tih sporazuma.

195    Kada je riječ o prvom dijelu drugog žalbenog razloga, valja istaknuti da je, kao što to tvrdi Komisija, točka 1029. pobijane presude proturječna. Naime, iz te točke proizlazi da je sklapanje Krkina sporazuma o licenciji bilo „uvjet” ili, drugim riječima, poticaj Krki da prihvati klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta sadržane u Krkinu sporazumu o nagodbi. Iz toga proizlazi da je, neovisno o pitanju je li stopa naknade predviđene tim sporazumom o licenciji bila primjerena s obzirom na tržišne uvjete, Krkin odustanak od prodaje svojeg perindoprila na Servierovim glavnim tržištima bio motiviran pristupom njezinim glavnim tržištima bez opasnosti od povrede. Stoga Opći sud u navedenoj točki nije mogao tvrditi, a da sam sebi ne proturječi, da Komisija nije utvrdila da stopa naknade „nije bila odabrana na temelju trgovinskih razmatranja, nego kako bi se potaknulo Krku da prihvati da se na nju primijene [te] klauzule”.

196    S obzirom na obilježja povrede koju je utvrdila Komisija, navedena u točkama 57. i 58. ove presude, na Općem je sudu bilo da – kako bi odlučio o dijelu Servierove argumentacije istaknute u okviru devetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku, koji se odnosio na postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj – primijeni kriterije koji su navedeni u točki 94., točkama 96. do 99. te u točkama 104., 105. i 107. ove presude na protupravnu praksu koja proizlazi iz Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji. Tako je na navedenom sudu bilo da ocijeni stupanj gospodarske štetnosti te prakse provedbom detaljne analize njezinih značajki, ciljeva te gospodarskog i pravnog konteksta.

197    Međutim, kao što je to istaknuto u točki 174. ove presude, Opći je sud u točki 963. pobijane presude u biti ocijenio da ako postoji stvarni spor, povezivanje sporazuma o licenciji i sporazuma o nagodbi u tom sporu nije ozbiljna indicija da postoji plaćanje za odgodu ulaska na tržište i da je na Komisiji da „doka[že] da sporazum o licenciji nije transakcija izvršena u normalnim tržišnim uvjetima”, tako da ta institucija nije mogla u ovom slučaju utvrditi postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

198    Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja i primjene članka 101. UFEU-a time što je svoju analizu usredotočio na Krkin sporazum o licenciji, iako je trebao ispitati povredu koju je utvrdila Komisija, promatranu u cijelosti, kako proizlazi iz kombinacije tog sporazuma i Krkina sporazuma o nagodbi. Zbog te je pogreške Opći sud suzio opseg svoje analize kvalifikacije ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj na pitanje je li Komisija uspjela dokazati da je stopa naknade iz Krkina sporazuma o licenciji bila neuobičajeno niska.

199    Kao što je to naglasila nezavisna odvjetnica u točki 168. svojeg mišljenja, time što se ograničio na to da zbog razloga iznesenih u točkama 973. do 984. pobijane presude ocijeni da Komisija nije dokazala da je Servier Krki dodijelio licenciju po neuobičajeno niskoj cijeni, Opći sud zanemario je bitne elemente povrede iz točaka 57. i 58. ove presude i propustio ispitati, s obzirom na uzajamne obveze i poticaje stranaka, je li Krkin sporazum o licenciji mogao tog poduzetnika potaknuti na odustanak od tržišnog natjecanja sa Servierom.

200    Iz toga slijedi da je Opći sud – time što se oslonio na nepostojanje neuobičajeno niske stope naknade u Krkinu sporazumu o licenciji, a da pritom nije analizirao s obzirom na gospodarski i pravni kontekst koji je doveo do podjele tržišta koja proizlazi iz kombinacije tog sporazuma i Krkina sporazuma o nagodbi je li prijenos vrijednosti koji proizlazi iz činjenice da je Krkin sporazum o licenciji tom poduzetniku omogućio da svoje proizvode komercijalizira na svojim glavnim tržištima bez opasnosti od povrede bio dovoljno važan da ga stvarno potakne na odustanak od ulaska na Servierova glavna tržišta – počinio pogreške koje se tiču prava prilikom tumačenja i primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a zbog čega su nezakoniti razlozi izneseni u točki 963., točkama 973. do 984. i točki 1029. pobijane presude.

201    Stoga valja prihvatiti prvi, treći i četvrti dio drugog žalbenog razloga.

c)      Peti do osmog dijela

1)      Argumentacija stranaka

202    U okviru petog dijela drugog žalbenog razloga Komisija tvrdi da se razlozi izneseni u točkama 975. do 984. pobijane presude temelje na iskrivljavanju više dokaza. Kao prvo, suprotno onomu što se navodi u točki 978. te presude, Komisija nije smatrala da je stopa naknade iz Krkina sporazuma o licenciji bila znatno niža od Servierove operativne dobiti, nego da je Servierov gubitak predstavljao prijenos neto vrijednosti u korist Krke. Kao drugo, u točki 979. navedene presude Opći sud iskrivio je činjenicu da ta naknada predstavlja mali udio Krkine dobiti ostvarene na tržištima obuhvaćenima tim sporazumom o licenciji. Kao treće, suprotno onomu što je navedeno u točki 981. te presude, činjenica da licencija dodijeljena Krki nije isključiva ne znači da ne čini dovoljan poticaj za tog poduzetnika, s obzirom na to da mu na njegovim glavnim tržištima omogućuje uspostavljanje de facto duopola sa Servierom.

203    U okviru šestog dijela Komisija prigovara Općem sudu da je u točkama 994. do 998. pobijane presude ocijenio da bi bilo paradoksalno smatrati da što je tekst licencije za patent općenitiji, to je jači poticaj na sklapanje sporazuma o nagodbi koji sadržava klauzule kojima se ograničava tržišno natjecanje te je lakše te sporazume kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Prema mišljenju spomenute institucije, ta se tvrdnja temelji na pogrešnom tumačenju sporne odluke iz koje proizlazi da je Krkin sporazum o licenciji služio poticanju tog poduzetnika na odustanak od ulaska na Servierova glavna tržišta, koja nisu bila obuhvaćena Krkinim sporazumom o licenciji.

204    U okviru sedmog dijela Komisija kritizira točku 997. pobijane presude jer se u njoj tvrdi da sporna odluka obvezuje nositelja patenta da dodijeli licenciju na cijelom području obuhvaćenom sporazumom o nagodbi. Ta institucija ističe da se u spornoj odluci ne propisuje takva obveza.

205    U okviru osmog dijela Komisija prigovara Općem sudu to da je u točki 998. pobijane presude ocijenio da, kako bi se sporazum mogao smatrati „poticanjem” stranke, potonjoj mora ponuditi naknadu za gubitak prouzročen klauzulama kojima se toj stranci zabranjuje ulazak na određena tržišta. Prema mišljenju navedene institucije, ta ocjena, kao prvo, protivna je sudskoj praksi koja samo zahtijeva da je prijenos vrijednosti dovoljno visok da potakne proizvođača generičkih lijekova na odustanak od ulaska na tržište i, kao drugo, iskrivljava dokaze iz bilješke 2348. sporne odluke na temelju kojih je Komisija zaključila da je dobit koju je Krka očekivala na svojim glavnim tržištima zahvaljujući Krkinu sporazumu o licenciji bila dovoljno visoka da je potakne na odustanak od ulaska na Servierova glavna tržišta.

206    Servier ističe da tvrdnje o iskrivljavanju iznesene u petom dijelu nisu osnovane.

207    On tvrdi da je šesti dio bespredmetan jer se odnosi na uzgredno navedeni dio obrazloženja pobijane presude. U svakom slučaju on taj dio smatra neosnovanim jer je Opći sud primijenio sudsku praksu prema kojoj samo sporazume koji su dovoljno štetni za tržišno natjecanje treba kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

208    Sedmi dio također je usmjeren protiv uzgredno navedenog dijela obrazloženja pobijane presude te je stoga bespredmetan. Osim toga, budući da se njome nastoje propisati određeni oblici licencije, Komisijina argumentacija nespojiva je s marginom prosudbe kojom raspolaže nositelj prava intelektualnog vlasništva pri dodjeli licencije trećoj osobi odnosno kojom raspolažu stranke u sporu prilikom njegova mirnog rješavanja u dobroj vjeri.

209    Prema Servierovu mišljenju, osmi dio temelji se na iskrivljavanju točke 998. pobijane presude. Opći sud nije isključio poticajni karakter asimetrične licencije zbog toga što se njome ne naknađuje izgubljena dobit, nego je s pravom zaključio da poduzetnik koji ne priznaje valjanost patenta razumno može zahtijevati, u zamjenu za odricanje od ulaska na tržište, naknadu koja pokriva barem siguran gubitak očekivane dobiti. Suprotno onomu što tvrdi Komisija, Opći sud ocijenio je da se, s obzirom na to da je sklopljen u tržišnim uvjetima, Krkin sporazum o licenciji ne može smatrati plaćanjem za odgodu ulaska na tržište jer je odlučujući element koji je naveo Krku na prihvaćanje klauzula iz sporazuma o nagodbi bila valjanost patenta 947.

2)      Ocjena Suda

210    U okviru petog dijela drugog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Opći sud iskrivio više dokaza u okviru svojih ocjena iz točaka 975. do 984. pobijane presude, koje su se odnosile na razinu na kojoj je utvrđena stopa naknade iz Krkina sporazuma o licenciji, kako bi provjerio je li taj sporazum mogao potaknuti tog poduzetnika na odustanak od ulaska na Servierova glavna tržišta. Međutim, Sud je već utvrdio, u točkama 198. do 200. ove presude, da to rasuđivanje Općeg suda počiva na primjeni pravno pogrešnog kriterija koji se odnosi na pitanje je li Krkin sporazum o licenciji sklopljen u normalnim tržišnim uvjetima. Budući da su točke 975. do 984. pobijane presude zbog te pogreške koja se tiče prava nezakonite, nije potrebno odlučiti o tom petom dijelu.

211    U okviru šestog do osmog dijela drugog žalbenog razloga Komisija kritizira ocjene provedene u točkama 992. do 998. pobijane presude, kojima je Opći sud odbio Komisijino rasuđivanje prema kojem je Krkin sporazum o licenciji predstavljao poticaj za odgodu njezina ulaska na Servierova glavna tržišta zbog toga što je u biti područje primjene klauzula o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta iz Krkina sporazuma o nagodbi bilo šire od područja primjene Krkina sporazuma o licenciji. Međutim, te ocjene Općeg suda počivaju na pretpostavci prema kojoj sporazum o licenciji – s obzirom na to da je sklopljen u normalnim tržišnim uvjetima – ispunjava kriterij koji je Opći sud utvrdio u točki 963. te presude i stoga ne može predstavljati poticaj za sklapanje sporazuma o nagodbi u sporovima o tom patentu koji sadržava klauzule kojima se ograničava tržišno natjecanje. Budući da je taj kriterij pravno pogrešan, ocjene provedene u točkama 994. do 998. navedene presude počivaju na pretpostavci koja je sama po sebi pogrešna i stoga su nezakonite. Iz toga slijedi da valja odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji ističe Servier i prihvatiti šesti do osmog dijela tog žalbenog razloga.

212    S obzirom na prethodna razmatranja, valja prihvatiti drugi žalbeni razlog.

6.      Treći žalbeni razlog

a)      Prvi dio

1)      Argumentacija stranaka

213    U okviru prvog dijela trećeg žalbenog razloga Komisija kritizira točku 1006. pobijane presude, u kojoj je Opći sud ocijenio da sporazum o podjeli tržišta pretpostavlja „strogu” podjelu među strankama. Prema mišljenju navedene institucije, ta je ocjena protivna članku 101. stavku 1. točki (c) UFEU-a, koji ne nameće, kao što to proizlazi iz presude od 27. srpnja 2005., Brasserie nationale i dr./Komisija (T-49/02 do T-51/02, EU:T:2005:298, t. 156.), nijedan takav uvjet za kvalifikaciju sporazuma kao sporazuma o podjeli tržišta ni, kao što to osobito proizlazi iz presude od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija (C-373/14 P, EU:C:2016:26 t. 28.), da bi se ta vrsta sporazuma kvalificirala kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

214    Servier smatra da se ta argumentacija temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude. On navodi da Opći sud nije zahtijevao „strogu” podjelu tržišta, nego je istaknuo da nijedno tržište nije bilo rezervirano za Krku. Prema Servierovu mišljenju, presude Suda i Općeg suda na koje se poziva Komisija nisu relevantne jer Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji nisu bili namijenjeni podjeli klijenata ili sprečavanju ulaska stranih konkurenata na tržište, nego su se temeljili na priznavanju patenta 947.

2)      Ocjena Suda

215    Nakon što je u biti u točki 985. pobijane presude zaključio da Komisija nije mogla kvalificirati Krkine sporazume o nagodbi i licenciji kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, Opći sud smatrao je da se taj zaključak ne može pobiti nijednim drugim elementom utvrđenim u spornoj odluci. Stoga je, zbog razloga navedenih u točkama 1003. do 1014. te presude, Opći sud ocijenio da je Komisija neosnovano zaključila da ti sporazumi čine podjelu tržišta između Serviera i Krke. Konkretno, u točki 1005. navedene presude taj je sud utvrdio da Servier nije bio isključen s Krkinih glavnih tržišta. U točki 1006. te presude on je iz tog utvrđenja zaključio da „nije postojao dio tržišta koji je na temelju sporazumâ bio rezerviran za Krku” i da se stoga „ne može [...] zaključiti da je postojala podjela tržišta u smislu stroge podjele među stran[k]ama sporazuma u pogledu tog dijela unutarnjeg tržišta”.

216    Međutim, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točkama 182. do 194. svojeg mišljenja, okolnost da sporazum koji se sastoji od podjele tržištâ nije „strog” ni na koji način ne sprečava njegovu kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Naime, članak 101. stavak 1. točka (c) UFEU-a izričito zabranjuje sporazume koji se sastoje od podjele tržištâ. Iz sudske prakse navedene u točki 97. ove presude proizlazi da su sporazumi o horizontalnoj suradnji među poduzetnicima koji se odnose na podjelu tržištâ, uzimajući u obzir njihovu osobitu težinu, obuhvaćeni kvalifikacijom ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

217    Članak 101. stavak 1. točka (c) UFEU-a u tom pogledu ne sadržava nikakav poseban uvjet kojim se predviđa da je zabrana koja se njime propisuje ograničena samo na sporazume kojima se uspostavlja „stroga” podjela tih tržišta, primjerice odredbama kojima se pristup nekima od tih tržišta ograničava na jednog od tih poduzetnika, uz isključenje drugog poduzetnika, ili kojima se zabranjuje izvoz s jednog tržišta na drugo. Stoga, u nedostatku bilo kakve posebne odredbe u tom pogledu, ne treba praviti razliku između sporazuma o podjeli tržišta na temelju uvjeta koji nije propisan u članku 101. stavku 1. UFEU-a i koji se ne može predvidjeti na temelju bilo kojeg razmatranja povezanog sa svrhom ili strukturom te odredbe.

218    Uostalom, tumačenje koje je prihvatio Opći sud dovelo bi do toga da se kvalifikacijom ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne obuhvate sporazumi o podjeli tržištâ, koji se svode na, među ostalim, to da se određena tržišta rezerviraju za nekog poduzetnika u zamjenu za dodjelu licencije za patent drugom poduzetniku koji djeluje na istoj razini proizvodnog ili distributivnog lanca, čime se tom drugom poduzetniku omogućuje ulazak na druga tržišta bez opasnosti od povrede, što smanjuje punu učinkovitost zabrane propisane u članku 101. stavku 1. točki (c) UFEU-a i ozbiljno ugrožava provedbu prava tržišnog natjecanja Unije, s obzirom na očitu protutržišnu narav takvih sporazuma.

219    Prema tome, time što je u točki 1006. pobijane presude ocijenio da se, s obzirom na to da Krkinim sporazumima o nagodbi i licenciji za tog poduzetnika nije rezerviran dio tržišta, „ne može [...] zaključiti da je postojala podjela tržišta u smislu stroge podjele među stran[k]ama [tih] sporazuma u pogledu tog dijela unutarnjeg tržišta”, Opći se sud oslonio na pogrešno tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU-a zbog čega je navedena točka 1006. nezakonita.

220    Iz toga slijedi da valja prihvatiti prvi dio trećeg žalbenog razloga.

b)      Drugi dio

1)      Argumentacija stranaka

221    U okviru drugog dijela trećeg žalbenog razloga Komisija kritizira točku 1012. pobijane presude, iz koje proizlazi da se ugovorna cjelina koja se temelji na tome da stranke priznaju valjanost predmetnog patenta ne može kvalificirati kao sporazum o isključenju s tržišta. Prema mišljenju navedene institucije, Opći sud iskrivio je jasan smisao dokaza koji se tiču percepcije stranaka u pogledu valjanosti patenta 947. Čak i da se Krkin sporazum o nagodbi temeljio na tom priznanju, ne bi se mogao izuzeti iz zabrane predviđene u članku 101. stavku 1. UFEU-a s obzirom na to da je cilj tog sporazuma bio podjela tržišta.

222    Prema Servierovu mišljenju, prigovor iskrivljavanja valja odbiti jer Komisija nije precizno navela ni najmanju pogrešku u analizi dokaza. Opći sud istaknuo je, a da pritom nije povrijedio sudsku praksu na koju se poziva Komisija, da su se Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji temeljili na činjenici da su stranke priznale valjanost patenta 947.

2)      Ocjena Suda

223    U točki 1012. pobijane presude Opći sud ocijenio je da, „ako se ne dokaže da postoji poticanje [...], treba smatrati da klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta proizlaze iz legitimnog sporazuma o nagodbi u sporu o patentima s kojim je povezan sporazum o licenciji” i da se „ [t]akvu ugovornu cjelinu, koja se temelji na [priznanju] valjanosti patenta, stoga [...] ne može kvalificirati kao sporazum o isključenju s tržišta”.

224    U skladu s onim što je ocijenjeno u točkama 102. i 132. ove presude, valja smatrati da, iako priznanje valjanosti patenta koji je predmet spora između dviju stranaka može biti relevantan element kako bi se ocijenilo mogu li se na istom tržištu ograničenja tržišnog natjecanja koja proizlaze iz sporazuma o nagodbi u tom sporu ublažiti ili čak neutralizirati, sklapanjem sporazuma o licenciji za taj patent između istih stranaka to priznanje nije samo po sebi odlučujući ili barem relevantan čimbenik za utvrđivanje može li se koluzivno djelovanje, kao što je ono koje se spornom odlukom pripisuje Servieru i Krki, koje se sastoji od podjele tržištâ sporazumom o nagodbi u sporu o patentu koji se odnosi, među ostalim, na zemljopisno područje povrede i sporazumom o licenciji za taj patent koji se odnosi na tržišta koja on ne pokriva, može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

225    Međutim, iz razmatranja navedenih u točkama 102. i 132., točkama 178. do 184. i točki 224. ove presude proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što se oslonio, s jedne strane, na Krkino priznanje patenta 947 – iako taj čimbenik sam po sebi nije odlučujući – i, s druge strane, na sadržaj i oblik Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, a ne na konkretnu analizu njihove štetnosti za tržišno natjecanje s obzirom na kontekst u kojem se nalaze, kada je isključio kvalifikaciju tih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

226    Osim toga, točno je da se sporazum o nagodbi u sporu o patentu te sporazum o licenciji za taj patent mogu sklopiti s legitimnim ciljem i potpuno zakonito, na temelju činjenice da su stranke priznale valjanost navedenog patenta, bez ikakve druge okolnosti koja predstavlja povredu članka 101. UFEU-a. Međutim, činjenica da navedeni sporazumi imaju legitiman cilj ne može ih izuzeti iz primjene članka 101. UFEU-a ako se pokaže da im je cilj također podjela tržišta ili ostvarivanje drugih ograničenja tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 1985., BAT Cigaretten-Fabriken/Komisija, 35/83, EU:C:1985:32, t. 33. i od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C-67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 70.).

227    Stoga valja prihvatiti drugi dio trećeg žalbenog razloga.

c)      Treći dio

1)      Argumentacija stranaka

228    U okviru trećeg dijela trećeg žalbenog razloga Komisija ističe da je Opći sud u točkama 987. i 988. pobijane presude iskrivio tekst Krkina sporazuma o licenciji. Ta institucija navodi tvrdnju spomenutog suda prema kojoj eventualno uvođenje de facto duopola u sedam država članica obuhvaćenih tim sporazumom – koje su Krkina glavna tržišta – nije posljedica teksta navedenog sporazuma, nego naknadnih pojedinačnih odabira Serviera i Krke. Međutim, toj tvrdnji proturječi članak 2. stavak 2. tog sporazuma u skladu s kojim se Servier obvezao da neće ovlastiti trećeg gospodarskog subjekta da upotrebljava patent 947 na tih sedam nacionalnih tržišta.

229    Servier osporava tvrdnju da je Krkinim sporazumom o licenciji uspostavljen de facto duopol. S jedne strane, u skladu s tim sporazumom, Servier je mogao dodijeliti dodatnu licenciju trećem gospodarskom subjektu. S druge strane, budući da Komisija nije osporavala postojanje određenog stupnja tržišnog natjecanja između Serviera i Krke, utvrđenog u točki 991. pobijane presude, taj je argument bespredmetan.

2)      Ocjena Suda

230    U točki 987. pobijane presude Opći je sud ocijenio da, čak i pod pretpostavkom da je Krkin sporazum o licenciji omogućio uvođenje „povoljnog duopola” između Serviera i Krke, „takav duopol ne proizlazi iz samog sporazuma, nego iz Servierova i Krkina odabira nakon tog sporazuma, odnosno, u pogledu Serviera, odabira da ne odobri licenciju drugom proizvođaču generičkih lijekova ili da sam ne komercijalizira generičku verziju vlastitog perindoprila po niskoj cijeni [...] i, u pogledu Krke, odabira da ne provodi agresivnu politiku određivanja cijena”.

231    U tom pogledu valja istaknuti da članak 2. Krkina sporazuma o licenciji, koji je naveden u točki 46. pobijane presude i koji se nalazi u prilogu A.176 Servierovoj tužbi u prvostupanjskom postupku, glasi kako slijedi:

„Ovim putem Servier Krki ustupa isključivu i neopozivu licenciju za patent 947 i Krka je prihvaća u svrhu upotrebe, proizvodnje, prodaje, ponude na prodaju, oglašavanja i uvoza vlastitih proizvoda koji sadržavaju alfa kristalni oblik perindoprilove soli tert butilamina na državnom području tijekom trajanja ovog sporazuma.

Ne dovodeći u pitanje prethodno navedeno, Servier pridržava pravo da izravno ili posredstvom svojih društava kćeri ili samo jedne treće osobe po zemlji upotrebljava patent 947 za izvršenje jedne od prethodno navedenih aktivnosti na državnom području.

Krka nije ovlaštena ustupati podlicencije, osim svojim društvima kćerima, bez Servierove prethodne pisane suglasnosti.”

232    Na taj način, iz tog jasnog i preciznog teksta proizlazi da je Servier Krki dodijelio isključivu i neopozivu licenciju za patent 947, uz pridržaj prava da upotrebljava taj patent „izravno posredstvom svojih društava kćeri ili samo jedne treće osobe po zemlji”. Iako postojanje tog pridržaja prava može pridonijeti razumijevanju Komisijina opreznog načina izražavanja prilikom iznošenja tvrdnje, među ostalim u uvodnim izjavama 1728., 1734. i 1742. sporne odluke, o postojanju de facto duopola na Krkinim glavnim tržištima, tekst tog pridržaja prava, u vezi s isključivim i neopozivim karakterom licencije dodijeljene Krki, ne može se tumačiti na način da Servieru omogućuje da licenciju za spomenuti patent dodijeli drugom proizvođaču generičkih lijekova koji, djelujući neovisno o njemu, može konkurirati Krki. Prema tome, time što je u točki 987. pobijane presude ustvrdio da duopol između Serviera i Krke nije posljedica odredbi Krkina sporazuma o licenciji nego Servierova naknadnog odabira da „ne dodijeli licenciju drugom proizvođaču generičkih lijekova”, Opći je sud protumačio taj sporazum na način koji je nespojiv s njegovim tekstom. Zbog iskrivljavanja smisla navedenog sporazuma točka 987. te presude Općeg suda je nezakonita.

233    U tim okolnostima valja prihvatiti treći dio trećeg žalbenog razloga.

d)      Četvrti dio

1)      Argumentacija stranaka

234    U okviru četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga Komisija ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 989. i 990. pobijane presude ocijenio da se sporna odluka ne može temeljiti na uspostavi duopola između Serviera i Krke kako bi se utvrdilo postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj a da se ne analiziraju potencijalni učinci Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji. Naime, Komisija smatra da je cilj tih sporazuma bio znatno izmijeniti strukturu Servierovih glavnih tržišta tako da se Krki dodijeli licencija u zamjenu za njezin odustanak od ulaska na ta tržišta. Slijedom toga, ispitivanje učinaka tih sporazuma nije bilo nužno i u spornoj je odluci provedeno samo radi cjelovitosti.

235    Servier smatra da se ta argumentacija temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

2)      Ocjena Suda

236    Valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 96. ove presude, pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj može primijeniti samo na određene sporazume među poduzetnicima koji pokazuju dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih učinaka nije potrebno.

237    Kako bi se ocijenilo pokazuje li sporazum među poduzetnicima takav stupanj štetnosti valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koji se nastoje postići te gospodarski i pravni kontekst sporazuma. U okviru ocjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir vrstu sporazumom obuhvaćene robe ili usluga kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta o kojima je riječ (presuda od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C-67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53.).

238    Međutim, kao što je to navedeno u točkama 93. i 94. ove presude i kao što to pravilno ističe Komisija, kada je riječ o praksama koje se kvalificiraju kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nije potrebno istraživati niti a fortiori dokazivati njihove učinke na tržišno natjecanje. Naime, iskustvo pokazuje da određena postupanja mogu sama po sebi negativno utjecati na tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C-67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 51. i od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C 333/21, EU:C:2023:1011, t. 162.). Nadalje, iz sudske prakse navedene u točki 97. ove presude proizlazi da sporazumi kojima se žele podijeliti tržišta sami po sebi imaju za cilj ograničiti tržišno natjecanje i pripadaju kategoriji sporazuma koji su izričito zabranjeni člankom 101. stavkom 1. UFEU-a, pri čemu se ta zabrana ne može dovesti u pitanje analizom gospodarskog konteksta protutržišnog postupanja o kojemu je riječ.

239    Prema tome, kao što je to sam Opći sud istaknuo u točkama 221. i 989. pobijane presude, iz sudske prakse Suda navedene u točkama 236. do 238. ove presude proizlazi da utvrđivanje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne može, osobito pod izlikom ispitivanja gospodarskog i pravnog konteksta predmetnog sporazuma, dovesti do ocjene učinaka tog sporazuma jer bi se u suprotnom izgubio koristan učinak razlikovanja između cilja i ograničavajućih učinaka na tržišno natjecanje, koje je utvrđeno u članku 101. stavku 1. UFEU-a. Međutim, Opći je sud u navedenoj točki 989. te presude, u kojoj upućuje na sudsku praksu navedenu u njezinoj točki 304., također ocijenio da Komisija i sud Unije ne mogu, tijekom ispitivanja ograničavajućeg cilja sporazuma i, konkretno, u okviru uzimanja u obzir njegova gospodarskog i pravnog konteksta, u potpunosti zanemariti moguće učinke tog sporazuma. U točki 990. te presude on je stoga istaknuo da se „navodni potencijalni učinci o kojima je riječ, odnosno duopol koji navodi Komisija, temelje [...] na hipotetskim okolnostima koje stoga nisu bile objektivno predvidive na datum sklapanja sporazuma”.

240    Valja utvrditi da točka 989. pobijane presude sadržava unutarnju proturječnost jer se u njoj istodobno navodi da se učinci ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne smiju ocjenjivati kako bi se utvrdilo postoji li to ograničenje i da se takvi učinci ne mogu zanemariti prilikom ispitivanja ograničavajućeg cilja sporazuma. Međutim, te su dvije tvrdnje nespojive.

241    Nadalje, točke 304. i 989. pobijane presude sadržavaju pogrešku koja se tiče prava jer je Opći sud napomenuo da Komisija i sud Unije ne mogu prilikom ispitivanja ograničavajućeg cilja sporazuma u potpunosti zanemariti njegove moguće učinke. Naime, ta napomena, koja se ne temelji ni na jednoj presudi Suda, izravno proturječi sudskoj praksi navedenoj u točkama 236. do 238. ove presude, prema kojoj, kada je riječ o praksama kvalificiranima kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nije potrebno istraživati niti a fortiori dokazivati njihove učinke na tržišno natjecanje.

242    Osim toga, tom se pogrešnom ocjenom miješa postupak provjere može li određeno postupanje po samoj svojoj prirodi sustavno štetiti tržišnom natjecanju zbog svojih značajki i pokazuje li stoga dovoljan stupanj štetnosti kako bi ga se kvalificiralo kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj s postupkom provjere koji se sastoji od analize stvarnih ili potencijalnih učinaka određenog postupanja u pojedinačnom slučaju, koji je relevantan samo za ocjenu postojanja eventualnog ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

243    Naime, kako bi se utvrdilo pokazuje li postupanje takav stupanj štetnosti, nipošto nije potrebno istraživati ni a fortiori dokazivati učinke tog postupanja na tržišno natjecanje, bili oni stvarni ili potencijalni, negativni ili pozitivni (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 159., 162. i 166. i navedenu sudsku praksu).

244    S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 236. do 238. te u točki 243. ove presude, koja isključuje uzimanje u obzir učinaka sporazuma ili prakse, Opći je sud u točki 990. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je prilikom ispitivanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj – koje je utvrđeno u spornoj odluci i koje se temelji na činjenici da Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji dovode do podjele zemljopisnih tržišta u Uniji – razmatrao i navodnu hipotetsku narav potencijalnih učinaka tih sporazuma, što Komisija nije bila dužna uzeti u obzir u tom pogledu.

245    Slijedom navedenog, valja prihvatiti četvrti dio trećeg žalbenog razloga.

e)      Peti dio

1)      Argumentacija stranaka

246    U okviru petog dijela trećeg žalbenog razloga Komisija kritizira Opći sud zbog toga što je u točki 1023. pobijane presude odbio Lupinovu napomenu navedenu u uvodnoj izjavi 1730. sporne odluke, prema kojoj se „činilo da je sa Servierova gledišta opravdanje [za Krkin sporazum o nagodbi] bila zaštita glavnih tržišta na kojima je utvrđena visoka razina zamjene i/ili izdavanja recepata za [međunarodno nezaštićeno ime]” jer se na temelju te napomene ne može dokazati Servierova namjera da s Krkom sklopi sporazume o podjeli ili isključenju s tržišta. Međutim, Komisija smatra da cilj te napomene nije bio dokazati Servierovu namjeru, nego potkrijepiti kasniju Krkinu izjavu kojom se može dokazati da su Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji omogućili svojevrsnu podjelu tržišta, čime bi se pridonijelo utvrđivanju protutržišnog cilja tih sporazuma.

247    Servier tvrdi da je taj peti dio nedopušten jer se njime nastoji dovesti u pitanje ocjena dokaza koju je proveo Opći sud.

2)      Ocjena Suda

248    Valja podsjetiti na to da iz članka 256. stavka 1. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je žalba ograničena na pravna pitanja i da je stoga Opći sud jedini nadležan utvrditi i ocijeniti relevantne činjenice, kao i dokaze. Ocjena činjenica i dokaza, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, nije pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru postupka povodom žalbe (presuda od 16. veljače 2023., Komisija/Italija, C-623/20 P, EU:C:2023:97, t. 116. i navedena sudska praksa).

249    U ovom slučaju valja utvrditi da se Komisija ne poziva na iskrivljavanje, tako da je peti dio trećeg žalbenog razloga nedopušten.

f)      Šesti dio

1)      Argumentacija stranaka

250    U okviru šestog dijela trećeg žalbenog razloga Komisija ističe da je Opći sud u točkama 248., 958. i 965. pobijane presude pogrešno protumačio Uredbu br. 772/2004 i Smjernice o primjeni članka 101. UFEU-a na sporazume o prijenosu tehnologije, navedene u točki 53. ove presude.

251    Servier negira bilo kakvu pogrešku Općeg suda u primjeni pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

2)      Ocjena Suda

252    Treba istaknuti da točka 248. pobijane presude – u kojoj se u biti samo podsjeća i osvrće na određene točke smjernica navedenih u točki 250. ove presude – pripada dijelu u kojem se iznose uvodna razmatranja na temelju kojih je Opći sud u točki 252. pobijane presude utvrdio da „valja pronaći ravnotežu između, s jedne strane, potrebe da se poduzetnicima omogući da sklapaju nagodbe čiji razvoj pogoduje zajednici i, s druge strane, potrebe da se spriječi rizik od zlouporabe sporazuma o nagodbi, protivne pravu tržišnog natjecanja, koja dovodi do zadržavanja patenata koji su posve nevaljani i, konkretno u sektoru lijekova do neopravdanog financijskog terećenja javnih proračuna”. Međutim, budući da takva uvodna razmatranja zbog svoje općenitosti ne utječu na izreku te presude, bespredmetan je prigovor usmjeren protiv njezine točke 248. Nadalje, iz razmatranja iznesenih u točkama 179. do 184. ove presude, u odgovoru na drugi dio drugog žalbenog razloga, proizlazi da su točke 943. do 972. pobijane presude nezakonite. Stoga nije potrebno odgovoriti na prigovore kojima se dovode u pitanje točke 958. i 965. pobijane presude.

253    Budući da su prvi do četvrtog i šesti dio trećeg žalbenog razloga osnovani, taj žalbeni razlog valja prihvatiti.

7.      Četvrti žalbeni razlog

254    U okviru četvrtog žalbenog razloga Komisija osporava ocjene koje je Opći sud izveo u pogledu namjera stranaka Krkinih sporazuma. Taj se žalbeni razlog sastoji od četiriju dijelova.

a)      Prvi dio

1)      Argumentacija stranaka

255    U okviru prvog dijela četvrtog žalbenog razloga Komisija kritizira Opći sud zbog toga što je u točki 1015. pobijane presude ocijenio da u spornoj odluci nije dokazano da su Servier ili Krka namjeravali sklopiti protutržišne sporazume. Komisija, naime, smatra da takav dokaz nije potreban jer je povreda koja se pripisuje tim poduzetnicima ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Čak i ako nije postojala namjera navedenih poduzetnika da ograniče tržišno natjecanje, ta okolnost ne utječe na činjenicu da su Krkini sporazumi na Servierovim glavnim tržištima pokazivali dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da bi se opravdala njihova kvalifikacija kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

256    Servier tvrdi da je – imajući na umu to da se za kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne zahtijeva dokazivanje namjere stranaka – četvrti žalbeni razlog u cijelosti usmjeren protiv uzgredno navedenog dijela obrazloženja pobijane presude te je stoga bespredmetan.

2)      Ocjena Suda

257    Nakon što je u biti u točki 985. pobijane presude zaključio da Komisija nije mogla kvalificirati Krkine sporazume o nagodbi i licenciji kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, Opći je sud ocijenio da se taj zaključak ne može pobiti ostalim elementima utvrđenima u spornoj odluci. Među tim elementima, u točki 1015. te presude navodi se da „Komisija nije dokazala da su Servier ili Krka imali namjeru sklopiti sporazum o podjeli tržišta ili isključenju s tržišta ili pak da je Servier namjeravao potaknuti Krku da odustane od toga da mu konkurira ili da je Krka imala namjeru prestati izvršavati konkurentski pritisak na Servier u zamjenu za poticajnu prednost”. Zbog razloga iznesenih u točkama 1016. do 1024. navedene presude, Opći je sud potom odbio određene dokaze o namjerama stranaka Krkinih sporazuma navedene u spornoj odluci te je u točki 1025. te presude ocijenio da Komisija u svakom slučaju nije uspjela podastrijeti relevantne i usklađene indicije koje bi mogle dovesti u pitanje zaključak do kojeg je taj sud došao u točki 985. pobijane presude.

258    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što je to istaknuto u točkama 108. i 182. ove presude, okolnost da su poduzetnici čije bi se postupanje moglo kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj djelovali bez namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 167. i navedenu sudsku praksu). Iako dokazi o namjerama stranaka sporazuma mogu, u određenim slučajevima, pridonijeti utvrđivanju objektivnih ciljeva koji se nastoje postići tim sporazumom u pogledu tržišnog natjecanja, iz sudske prakse navedene u ovoj točki proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava, zbog koje je točka 251. pobijane presude nezakonita, time što je Komisiji prigovorio da u biti nije dokazala Servierovu odnosno Krkinu namjeru da ograniče međusobno tržišno natjecanje, iako se takvo dokazivanje ne zahtijeva prilikom utvrđivanja postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

259    Prema tome, prvi dio četvrtog žalbenog razloga valja prihvatiti.

b)      Drugi dio

1)      Argumentacija stranaka

260    U okviru drugog dijela četvrtog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Opći sud, odlučujući u točkama 1016. do 1024. pobijane presude o Servierovoj i Krkinoj namjeri da podijele tržišta, počinio pogreške prilikom tumačenja načela kojima se uređuje analiza dokaza. U tom pogledu ona ističe četiri prigovora.

261    Kao prvo, kada je riječ o činjenici da su Servier i Krka priznali valjanost patenta 947, Opći je sud u točkama 1017. do 1024. te presude samo ispitao određene dokumente navedene u spornoj odluci, iako je bio dužan provjeriti može li se na temelju svih dokumentiranih dokaza, analiziranih zajedno, utvrditi povreda u skladu s traženim standardom dokazivanja. Navedeni sud time je propustio uzeti u obzir dokumente navedene u uvodnim izjavama 873., 874. i 1759. sporne odluke.

262    Kao drugo, kada je riječ o važnosti koja se u točki 1016. navedene presude pridaje sadržaju Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, Opći je sud u biti slijedio pogrešno rasuđivanje „a contrario” i pogrešno protumačio sudsku praksu proizišlu iz presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija (C-204/00 P, C-205/00 P, C-211/00 P, C-213/00 P, C-217/00 P i C-219/00 P, EU:C:2004:6, t. 57.) u pogledu zaključaka koji se mogu izvesti iz indicija u slučaju da stranke ne sačuvaju dokumentirane dokaze o sadržaju svojeg sporazuma. Naime, spomenuti je sud iz navedenog zaključio da mogućnost uvida u sadržaj sporazuma umanjuje važnost drugih dokumentiranih dokaza. Da nije bilo te pogreške koja se tiče prava, Opći sud uzeo bi u obzir Krkinu poruku elektroničke pošte od 29. rujna 2005., u kojoj se precizno navodi primijenjena protutržišna strategija kao i Lupinovu napomenu navedenu u uvodnim izjavama 1730. i 1748. sporne odluke, u kojoj se potvrđuje postojanje te strategije.

263    Kao treće, u točki 1016. pobijane presude Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je općenito i apstraktno ocijenio da dokumenti sastavljeni u vrijeme sklapanja sporazumâ „ne mogu lako dovesti u pitanje zaključak koji se temelji na samom [njihovu] sadržaju”. Naime, ne postoji takva hijerarhija u izvođenju dokaza. Opći sud zanemario je glavnu funkciju dokaza, a to je uvjerljivo utvrditi utemeljenost argumenta te je počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije provjerio vjerodostojnost svih dokaza navedenih u uvodnim izjavama 1758. do 1760. sporne odluke.

264    Kao četvrto, Komisija tvrdi da točka 1019. pobijane presude nije dovoljno obrazložena. Konkretno, u toj se presudi ne pojašnjava zbog čega dokazi iz uvodnih izjava 1758. do 1760. sporne odluke u vezi s njezinim uvodnim izjavama 1687. do 1690. nisu bili dovoljni za utvrđenje Krkina nepriznavanja valjanosti patenta 947.

265    Servier ističe da je Opći sud pojasnio razloge zbog kojih Krkin nastavak sudskih postupaka ne dovodi u pitanje činjenicu da je taj poduzetnik priznao valjanost patenta 947, pri čemu taj sud nije povrijedio svoju obvezu analize svih relevantnih dokaza odnosno niti svoju obvezu obrazlaganja. Kada je riječ o drugom i trećem prigovoru, Servier podsjeća na to da, s obzirom na to da su Krkini sporazumi objavljeni, relevantno je razlikovanje koje je Opći sud proveo između tih sporazuma i tajnih kartela.

2)      Ocjena Suda

266    Budući da je Komisija u okviru prvog prigovora iznijela argumente koji se podudaraju s onima istaknutima u četvrtom dijelu četvrtog žalbenog razloga, sve te argumente valja ispitati u okviru ocjene tog četvrtog dijela.

267    Kada je riječ o četvrtom prigovoru, koji se odnosi na nedostatak u obrazloženju, valja podsjetiti na to da na temelju ustaljene sudske prakse Suda obrazloženje presude mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke Općeg suda na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da se upoznaju s razlozima donošenja odluke, a Sudu da provede svoju ovlast nadzora (presuda od 9. ožujka 2023., Les Mousquetaires i ITM Entreprises/Komisija, C-682/20 P, EU:C:2023:170, t. 40. i navedena sudska praksa).

268    Opći je sud u točki 1019. pobijane presude odbio dokaze navedene u uvodnim izjavama 849. do 854. i 1758. do 1760. sporne odluke jer su previše „nepotpuni ili nejasni” da bi se pobilo utvrđenje Općeg suda prema kojem je Krka u konačnici priznala valjanost patenta 947. To obrazloženje, iako sažeto, ipak je, s obzirom na točku 1016. te presude, dovoljno za razumijevanje razloga zbog kojih je Opći sud odbio te dokaze. Budući da je četvrti prigovor neosnovan, valja ga odbiti.

269    Kada je riječ o drugom i trećem prigovoru, koje valja ispitati zajedno, Komisija u biti ističe da točka 1016. pobijane presude sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je Opći sud ocijenio da dokumenti sastavljeni u vrijeme sklapanja sporazumâ ne mogu lako dovesti u pitanje zaključak koji se temelji na samom njihovu sadržaju.

270    U točki 1016. pobijane presude Opći sud pravilno je podsjetio, pozivajući se na presudu od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija (C-403/04 P i C-405/04 P, EU:C:2007:52, t. 51.), na to da čak i ako Komisija pronađe dokaze kojima se izričito potvrđuje nezakonit kontakt između gospodarskih subjekata, ti su dokazi obično nepotpuni i nepovezani, tako da je često potrebno rekonstruirati neke pojedinosti izvođenjem zaključaka. Međutim, navedeni je sud u toj točki 1016. ocijenio da su Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji „stvarni ugovori koji su uostalom bili itekako poznati javnosti (uvodna izjava 915. [sporne] odluke)”, da je „[s obzirom na to] da je Komisija lako mogla raspolagati cijelim sadržajem predmetnih sporazuma, manje [...] očito da se primjenjuje upravo navedena sudska praksa” i da „[s]toga utvrđenja koja proizlaze iz djelomičnih ulomaka poruka elektroničke pošte ili drugih dokumenata na temelju kojih su se mogle utvrditi namjere stranaka ne mogu lako dovesti u pitanje zaključak koji se temelji na samom sadržaju sporazumâ, odnosno na obvezujućim pravnim vezama koje su stranke odlučile međusobno uspostaviti”.

271    U tom pogledu valja podsjetiti na to da u pravu Unije vrijedi načelo slobodnog izvođenja dokaza i da je jedini kriterij za ocjenu podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost (presude od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, C-407/04 P, EU:C:2007:53, t. 49. i 63. i od 27. travnja 2017., FSL i dr./Komisija, C-469/15 P, EU:C:2017:308, t. 38.).

272    Kako bi ispunila svoju obvezu u pogledu tereta dokazivanja, Komisija treba prikupiti dovoljno ozbiljne, precizne i dosljedne dokaze na kojima će se temeljiti čvrsto uvjerenje o tome da je počinjena navodna povreda (vidjeti u tom smislu presude od 28. ožujka 1984., Compagnie royale asturienne des mines i Rheinzink/Komisija, 29/83 i 30/83, EU:C:1984:130, t. 20. i od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, C-403/04 P i C-405/04 P, EU:C:2007:52, t. 42. i 45.).

273    Međutim, svaki od dokaza koje je Komisija podnijela ne mora nužno zadovoljiti te kriterije u odnosu na svaki element povrede. Dovoljno je da skup indicija na koje se institucija poziva, ocijenjenih zajedno, odgovara tom zahtjevu (vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C-238/99 P, C-244/99 P, C-245/99 P, C-247/99 P, C-250/99 P do C-252/99 P i C-254/99 P, EU:C:2002:582, t. 513. do 523. i od 14. svibnja 2020., NKT Verwaltungs i NKT/Komisija, C-607/18 P, EU:C:2020:385, t. 180.).

274    Kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točkama 97. i 220. svojeg mišljenja, ta načela koja se odnose na izvođenje dokaza primjenjuju se ne samo u slučaju u kojem Komisija mora utvrditi sâmo postojanje koluzivnog djelovanja na temelju nepotpunih i nepovezanih dokaza, nego i u slučaju u kojem ta institucija može izvršiti uvid u sadržaj sporazuma namijenjenih provedbi tog djelovanja. Naime, u takvoj situaciji, sâm sadržaj tih sporazuma nužno ne omogućuje da se utvrdi jesu li oni dio protutržišnog djelovanja niti, a fortiori, pokazuje li to djelovanje dovoljan stupanj štetnosti da bi ga se moglo kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

275    Kao što je to već navedeno u točki 183. ove presude, u odgovoru na drugi dio drugog žalbenog razloga, činjenica da tekst sporazuma namijenjenih provedbi koluzivnog djelovanja ne otkriva protutržišni cilj nije sama po sebi odlučujuća. Stoga je nužno uzeti u obzir ne samo sadržaj tih sporazuma nego i njihove ciljeve kao i njihov gospodarski i pravni kontekst (vidjeti u tom smislu presude od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C-345/14, EU:C:2015:784, t. 20. i od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann-La Roche i dr., C-179/16, EU:C:2018:25, t. 78. i 79.). U tom pogledu, iako namjera stranaka ne čini element potreban za određivanje ograničavajućeg karaktera sporazuma među poduzetnicima, ništa na brani tijelima nadležnim za zaštitu tržišnog natjecanja ili nacionalnim tijelima i tijelima Unije da je uzmu u obzir (presuda od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C-67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 54. i navedena sudska praksa), osobito kako bi razumjeli stvarni cilj tog sporazuma s obzirom na kontekst u kojem je sklopljen, kao što je to zaključeno u točki 258. ove presude.

276    Prema tome, kao prvo, Opći sud povrijedio je načelo slobodne ocjene dokaza u pravu Unije time što je u točki 1016. pobijane presude ocijenio da, kada je riječ o uzimanju u obzir nepotpunih i nepovezanih dokaza prilikom utvrđivanja postojanja povrede, valja pravno razlikovati situacije u kojima Komisija ima uvid u sadržaj protutržišnih sporazuma od situacija u kojima ona nema takvog uvida. Kao drugo, navedeni je sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 1016. naveo da „utvrđenja koja proizlaze iz djelomičnih ulomaka poruka elektroničke pošte ili drugih dokumenata na temelju kojih su se mogle utvrditi namjere stranaka ne mogu lako dovesti u pitanje zaključak koji se temelji na samom sadržaju sporazumâ, odnosno na obvezujućim pravnim vezama koje su stranke odlučile međusobno uspostaviti”. Zbog toga su ocjene Općeg suda iz točaka 1016. do 1025. te presude nezakonite.

277    Slijedom navedenog, valja prihvatiti drugi i treći prigovor drugog dijela četvrtog žalbenog razloga.

c)      Treći dio

1)      Argumentacija stranaka

278    U okviru trećeg dijela četvrtog žalbenog razloga Komisija tvrdi da zbog razloga iznesenih u okviru šestog dijela prvog žalbenog razloga točke 1017. i 1024. sadržavaju pogrešku koja se tiče prava.

279    Prema Servierovu mišljenju, taj treći dio valja odbiti zbog istih razloga zbog kojih je odbijen šesti dio prvog žalbenog razloga.

2)      Ocjena Suda

280    Budući da je šesti dio prvog žalbenog razloga prihvaćen u točki 163. ove presude, nije potrebno samostalno odlučiti o trećem dijelu četvrtog žalbenog razloga.

d)      Četvrti dio

1)      Argumentacija stranaka

281    U okviru četvrtog dijela četvrtog žalbenog razloga, Komisija kritizira Opći sud zbog toga što je u točkama 999., 1000., 1010. i 1026. pobijane presude povrijedio načela koja mu nalažu potpunu i nepristranu analizu svih dokaza. Navedena institucija navodi da je Opći sud „prednost dao” subjektivnim dokazima nastalima nakon datuma sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji u odnosu na dokaze nastale u vrijeme tog sklapanja, navedene u točkama 1015. do 1024. te presude, iako su mu potonji dokazi omogućavali da provjeri je li Krka doista priznala valjanost patenta 947. Čak i da je taj poduzetnik tvrdio da ga je EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006. navela u to da povjeruje u valjanost patenta 947, takva tvrdnja ne bi isključila potrebu za potpunom i nepristranom ocjenom svih dokaza. Komisija smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitao sve dokaze iz odjeljka 5.5. sporne odluke.

282    Prema Servierovu mišljenju, četvrti dio četvrtog žalbenog razloga temelji se na pogrešnom tumačenju pobijane presude. To društvo navodi da je Opći sud analizirao i dokaze nastale nakon sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji i dokaze nastale u vrijeme tog sklapanja. U svakom slučaju, potonji nisu imali dokaznu vrijednost jer su prethodili EPO-ovoj odluci od 27. srpnja 2006. Nadalje, Servier smatra da Komisija ne može prigovoriti Općem sudu da nije preispitao sve dokaze navedene u odjeljku 5.5. sporne odluke. Konkretno, taj je prigovor nedopušten jer Komisija ne navodi jasno koji su, prema njezinu mišljenju, posebni dokazi koje je Opći sud trebao ispitati u tom odjeljku s 55 stranica. Prema Servierovu mišljenju, nije na Općem sudu da preispita spornu odluku na osnovi nekih drugih dokaza različitih od onih koje je Komisija iznijela tijekom sudskog postupka, niti je na Sudu da svojom ocjenom zamijeni ocjenu Općeg suda.

2)      Ocjena Suda

283    U okviru prvog prigovora drugog dijela četvrtog žalbenog razloga, kao i u okviru četvrtog dijela tog žalbenog razloga Komisija u biti ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što se izjasnio o postojanju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj na temelju nepotpune i selektivne ocjene dokaza o Krkinu priznanju valjanosti patenta 947 i o namjerama stranaka Krkinih sporazuma.

284    U tom pogledu, u točkama 160. do 162. ove presude ocijenjeno je da je Opći sud iskrivio spornu odluku, zbog čega pobijana presuda sadržava nedostatak u obrazloženju time što je propustio uzeti u obzir elemente navedene u točkama 158. i 159. te presude, koji se odnose na Krkinu percepciju valjanosti patenta 947, odnosno time što nije objasnio razloge zbog kojih to nije učinio, iako se postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja može pravilno ocijeniti samo ako se indicije na koje se poziva u spornoj odluci razmatraju zajedno.

285    S obzirom na prethodna razmatranja, valja prihvatiti prvi dio, prvi do trećeg prigovora drugog dijela i četvrti dio četvrtog žalbenog razloga.

8.      Peti žalbeni razlog

a)      Argumentacija stranaka

286    U okviru petog žalbenog razloga Komisija kritizira točke 1007. do 1009. i točku 1031. pobijane presude, u kojima je Opći sud uzeo u obzir pozitivne učinke Krkina sporazuma o licenciji na Krkinim glavnim tržištima. Ta institucija smatra da je Opći sud počinio tri pogreške. Najprije, budući da na tim tržištima nije utvrđena nikakva povreda, navodni pozitivni učinci ne opravdavaju ograničenje tržišnog natjecanja na drugim tržištima. Nadalje, Opći sud nije poštovao presudu od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija (56/64 i 58/64, EU:C:1966:41), prema kojoj, u biti, sporazum o isključivoj distribuciji kojim se uspostavlja apsolutna teritorijalna zaštita predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Naposljetku, Opći sud nije uzeo u obzir ustaljenu sudsku praksu prema kojoj se odvagivanje pozitivnih i negativnih učinaka sporazuma na tržišno natjecanje može provesti samo u okviru članka 101. stavka 3. UFEU-a.

287    Servier osporava tu argumentaciju. Niječe svaku analogiju s predmetom u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija (56/64 i 58/64, EU:C:1966:41), koji se nije odnosio na nagodbu u sporu o patentu. Navedeno društvo smatra da Krkini sporazumi ne pružaju apsolutnu teritorijalnu zaštitu. Ono navodi da i dalje može prodavati na Krkinim glavnim tržištima, a Krka i dalje smije, u ostatku Unije, razvijati proizvode kojima se ne povređuje patent. Tvrdnja da je potencijalno tržišno natjecanje uklonjeno na tim tržištima nije točna jer se Krkinim sporazumom o nagodbi samo tom društvu zabranjivalo da povrijedi patent 947, čija je valjanost upravo potvrđena. Prema Servierovu mišljenju, Krka je uostalom aktivno razvijala oblik perindoprila kojim se ne povređuje patent. U svakom slučaju, Opći sud mogao je, smatra Servier, u točkama 304. i 996. pobijane presude uzeti u obzir pozitivne učinke Krkina sporazuma o licenciji na tržišno natjecanje kao elemente konteksta kako bi osporio kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

b)      Ocjena Suda

288    Valja podsjetiti na to da je Sud već ocijenio da prilikom utvrđivanja pokazuje li postupanje zahtijevani stupanj štetnosti da bi ga se kvalificiralo kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a, nipošto nije potrebno istraživati ni a fortiori dokazivati učinke tog postupanja na tržišno natjecanje, bili oni stvarni ili potencijalni, negativni ili pozitivni (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 159. i 166. i navedena sudska praksa). Iz toga slijedi da se eventualni pozitivni učinci postupanja na tržišno natjecanje ne mogu uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja treba li ga kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj na temelju članka 101. stavka 1. UFEU-a, uključujući i u okviru eventualnog razmatranja pitanja pokazuje li postupanje o kojemu je riječ zahtijevani stupanj štetnosti za potrebe takve kvalifikacije.

289    U svakom slučaju, kao što je to istaknuto u točki 175. ove presude, Krkin sporazum o licenciji odnosi se na tržišta koja ne pripadaju zemljopisnom području koje je zahvaćeno povredom članka 101. UFEU-a. U tim okolnostima, eventualni povoljni učinci na tržišno natjecanje koje bi taj sporazum mogao imati na tim tržištima, pod pretpostavkom da postoje, uopće nisu relevantni, logički gledano, prilikom ocjene postojanja povrede koja je u ovom slučaju utvrđena na Servierovim glavnim tržištima.

290    Prema tome, kada se u točki 1031. pobijane presude, baš kao i u njezinoj točki 1032., u kojoj je izveo zaključak na temelju prethodne točke, oslonio na pozitivne učinke na tržišno natjecanje koje je utvrdio – u točkama 1007. do 1009. te presude – na Krkinim glavnim tržištima, Opći sud počinio je pogrešku prilikom tumačenja i primjene članaka 101. stavka 1. UFEU-a, zbog čega su sve te točke nezakonite.

291    Slijedom navedenog, valja prihvatiti peti žalbeni razlog.

9.      Međuzaključak o prvih pet žalbenih razloga

292    Opći je sud u pobijanoj presudi u biti smatrao da je, kako bi se Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji kvalificirali kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, na Komisiji da dokaže, s jedne strane, da postoji dovoljno izravna povezanost između tih dvaju sporazuma da bi se opravdalo njihovo zajedničko ispitivanje i, s druge strane, da je, ako takva veza ne postoji, na Komisiji da dokaže da Krkin sporazum o licenciji nije bio sklopljen u normalnim tržišnim uvjetima, nego je prikrio Servierovo plaćanje u njezinu korist, koje je izvršeno s ciljem odgode njezina ulaska na glavna tržišta tog društva.

293    Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 133. do 135. i 179. do 184. ove presude, Opći sud zanemario je samu prirodu povrede članka 101. UFEU-a koja se pripisuje Servieru i Krki, a koja nije bila ograničena na sporazum o nagodbi u sporu o patentu u zamjenu za plaćanje za odgodu ulaska na tržište, nego je imala širi cilj podjele tržišta među tim poduzetnicima. On je također zanemario zemljopisno područje počinjenja te povrede, koje se nije protezalo na Krkina glavna tržišta.

294    Ta pogreška koja se tiče prava navela je Opći sud, kao što to proizlazi iz točaka 178. do 184. ove presude, na to da da provjeri kvalifikaciju protupravne prakse koja se pripisuje Servieru i Krki kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj analiziranjem oblika i pravnih obilježja sporazuma namijenjenih provedbi te prakse, a ne uzimanjem u obzir njezinih gospodarskih posljedica. S obzirom na te pogrešne kriterije Opći je sud pridao odlučujuću važnost Krkinu priznanju valjanosti patenta 947 i pitanju odgovara li stopa naknade iz Krkina sporazuma o licenciji normalnim tržišnim uvjetima, iako, kao što to proizlazi iz točaka 196. do 200. i 223. do 226. ove presude, ti elementi nisu bili sami po sebi odlučujući.

295    Osim toga, kada je na temelju tih pogrešaka koje se tiču prava Opći sud ispitao je li sklapanje Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji bilo opravdano okolnošću da Krka, nakon što je pretrpjela dva poraza u sudskim postupcima, više nije bila uvjerena u nevaljanost patenta 947, taj je sud, kao što to proizlazi iz točaka 145. do 162. ove presude, iskrivio jasan i precizan smisao jedne od tih sudskih odluka, dok je u pogledu druge iskrivio spornu odluku i povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

296    K tomu, kako bi potvrdio zaključak – zahvaćen upravo sažeto iznesenim pogreškama koje se tiču prava – prema kojem Komisija nije mogla Krkine sporazume o nagodbi i licenciji kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, Opći sud odbacio je sedam dokaza koji prema spornoj odluci potvrđuju da je Krkin sporazum o licenciji bio protučinidba za njezin odustanak od tržišnog natjecanja sa Servierom na njegovim glavnim tržištima.

297    Kao prvo, Opći je sud u točkama 987. do 991. pobijane presude zanijekao mogućnost uspostave de facto duopola između Serviera i Krke na Krkinim glavnim tržištima jer taj duopol ne proizlazi iz Krkina sporazuma o licenciji, nego iz naknadnih odabira stranaka tog sporazuma. Međutim, to utvrđenje počiva na ispitivanju samog sadržaja klauzula tog sporazuma, neovisno o njegovu gospodarskom kontekstu te na iskrivljavanju teksta jedne od tih klauzula, kao što to proizlazi iz točaka 178. do 184. i 230. do 232. ove presude.

298    Kao drugo, Opći je sud u točkama 992. do 999. pobijane presude odbacio mogućnost da Krkin sporazum o licenciji predstavlja protučinidbu za Krkin sporazum o nagodbi jer je Krkino priznanje valjanosti patenta 947 bilo odlučujući element njezine odluke o sklapanju nagodbe. Međutim, ta se ocjena temelji, s jedne strane, na pogrešci koja se tiče prava utvrđenoj u točkama 223. do 226. ove presude u pogledu odlučujućeg karaktera tog priznanja i, s druge strane, na iskrivljavanju i nedostatku u obrazloženju koji su utvrđeni u točkama 145. do 162., kao i u točkama 283. do 285. ove presude.

299    Kao treće, Opći je sud u točkama 1000. do 1002. pobijane presude naveo da se na temelju Krkine procjene oportunitetnog troška sporazuma o nagodbi ne može potvrditi to da je Krkin sporazum o licenciji bio protučinidba za Krkin sporazum o nagodbi, nego se njome više potvrđuje da je taj poduzetnik priznao valjanost patenta 947. Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 223. do 226. ove presude, potonja okolnost sama po sebi nije odlučujuća.

300    Kao četvrto, Opći je sud u točkama 1003. do 1014. pobijane presude najprije ocijenio da Komisija nije dokazala postojanje „stroge” podjele tržištâ s obzirom na to da nije bilo tržišta rezerviranih za Krku, zatim, da je licencija imala pozitivan učinak na tržišno natjecanje na Krkinim glavnim tržištima i, naposljetku, da nijedan dio tržišta nije bio nezakonito rezerviran za Servier. Međutim, iz točaka 216. do 219. te iz točaka 225. i 226. ove presude proizlazi da se te ocjene temelje na, s jedne strane, formalističkoj analizi Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji umjesto na konkretnoj analizi njihove štetnosti za tržišno natjecanje i, s druge strane, na pogrešci prilikom tumačenja članka 101. stavka 1. UFEU-a, s obzirom na to da je zabrana sporazuma čiji je cilj podjela tržišta primjenjiva ne samo na sporazume kojima se provodi „stroga” podjela tih tržišta.

301    Kao peto, Opći je sud u točkama 1015. do 1025. pobijane presude ocijenio da Komisija nije dokazala da su Servier i Krka namjeravali sklopiti sporazum o podjeli tržištâ. Međutim, osim činjenice da, kao što je to ocijenjeno u točki 258. ove presude, Komisija nije bila dužna dokazati Servierovu odnosno Krkinu namjeru ograničavanja međusobnog tržišnog natjecanja, iz točaka 145. do 162. i 269. do 276. ove presude proizlazi da se ta ocjena temelji na iskrivljavanju sporne odluke i odluke High Courta od 3. listopada 2006. te na povredi obveze obrazlaganja presuda i pogrešnoj primjeni načela koja se odnose na izvođenje dokaza.

302    Kao šesto, Opći je sud u točkama 1026. do 1028. pobijane presude ocijenio da činjenica da je Krka nastavila osporavati Servierove patente nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. ne znači da ta odluka nije imala odlučujući utjecaj na Krkinu percepciju valjanosti patenta 947 i da je Krka nastavila izvršavati konkurentski pritisak na Servier. Prema mišljenju Općeg suda, taj nastavak parničnih postupaka može se objasniti Krkinom željom da ojača svoj položaj u pregovorima sa Servierom i njezinim uvjerenjem da bi se samo u ograničenoj mjeri izložila opasnosti od tužbi zbog povrede. Međutim, iz točaka 130. do 137. i 145. do 162. ove presude proizlazi da se to utvrđenje Općeg suda temelji na pogrešnoj pretpostavci od odlučujuće važnosti da je Krka priznala valjanost patenta 947, koja se sama temelji na iskrivljavanju ne samo dokaza već i sporne odluke kao takve te na nedostatku u obrazloženju pobijane presude.

303    Kao sedmo, Opći je sud u točkama 1029. do 1031. pobijane presude ponovio svoje stajalište prema kojem je, s jedne strane, temelj Krkina sporazuma o licenciji bilo njezino priznanje valjanosti patenta 947, i prema kojem, s druge strane, Komisija nije dokazala da taj sporazum nije sklopljen u normalnim tržišnim uvjetima. Međutim, iz točaka 90. do 104., 131. do 134. i 196. do 200. ove presude proizlazi da se ta razmatranja temelje na primjeni pravno pogrešnih kriterija.

304    S obzirom na sva prethodna razmatranja te imajući u vidu opseg, prirodu i doseg pogrešaka koje je počinio Opći sud, a koje su utvrđene u okviru analize prvog do petog žalbenog razloga, valja zaključiti da te pogreške utječu na cjelokupno rasuđivanje koje se tiče kvalifikacije Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, izneseno u točkama 943. do 1032. pobijane presude.

10.    Šesti žalbeni razlog

a)      Argumentacija stranaka

305    U okviru šestog žalbenog razloga Komisija prigovara Općem sudu da je zbog razloga navedenih u točkama 1041. do 1060. pobijane presude odbio priznati da Krkin sporazum o ustupanju i licenciji predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj uz obrazloženje da se ta kvalifikacija temeljila na pogrešnom utvrđenju postojanja podjele tržišta između Krke i Serviera. Budući da se ta ocjena temelji na pogrešnoj pretpostavci, nije ju moguće prihvatiti. Nadalje, Komisija smatra da Opći sud nije dostatno obrazložio navedenu ocjenu.

306    Prema Servierovu mišljenju, taj se žalbeni razlog temelji na pretpostavci valjanosti prvog do petog žalbenog razloga, koju on osporava.

b)      Ocjena Suda

307    U točkama 1053., 1054. i 1059. pobijane presude Opći je sud istaknuo da je Komisija u spornoj odluci kvalificirala Krkin sporazum o ustupanju i licenciji kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj oslanjajući se na utvrđenje postojanja sporazuma o podjeli tržišta koji proizlazi iz Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji. Nakon što je Opći sud poništio to utvrđenje, ocijenio je da također samo zbog tog razloga valja odbaciti kvalifikaciju Krkina sporazuma o ustupanju i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

308    Međutim, iz ispitivanja prvog do petog žalbenog razloga proizlazi da je obrazloženje Općeg suda koje se odnosi na kvalifikaciju Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, a izneseno je u točkama 943. do 1032. pobijane presude, u cijelosti nezakonito. Budući da je pretpostavka na kojoj se temelji rasuđivanje Općeg suda koje ga je dovelo do toga da odbije kvalificirati Krkin sporazum o ustupanju i licenciji kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj pogrešno, valja prihvatiti šesti tužbeni razlog.

B.      Sedmi žalbeni razlog, koji se odnosi na postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a

1.      Mjerodavne točke sporne odluke i pobijane presude

a)      Sporna odluka

309    U uvodnim izjavama 1214. do 1218. sporne odluke Komisija je navela da, kako bi se ocijenili protutržišni učinci sporazuma, valja uzeti u obzir konkretne uvjete njihova nastanka, ne samo s obzirom na trenutačno, nego i na potencijalno tržišno natjecanje. U uvodnim izjavama 1219. i 1220. te odluke navedena institucija pojasnila je da se ta ocjena mora provesti na temelju činjenica u trenutku sklapanja tog sporazuma, uzimajući u obzir njegovu stvarnu provedbu.

310    U uvodnim izjavama 1221. do 1227. sporne odluke Komisija je navela da se učinci sporazuma moraju usporediti s onim što bi se dogodilo da nije bilo navedenog sporazuma, osobito kada je riječ o potencijalnom tržišnom natjecanju. U skladu s uvodnim izjavama 1228. do 1243. te odluke, glavni konkurentski pritisak koji se izvršava na tržištu perindoprila posljedica je ulaska generičkih verzija tog lijeka na to tržište, bez kojeg je Servier mogao zadržati svoje cijene na razini višoj od konkurentne cijene. Sporazumi o nagodbi koje je taj poduzetnik sklopio s proizvođačima generičkih lijekova stoga su izravno proizveli protutržišne učinke. U uvodnim izjavama 1244. do 1269. spomenute odluke Komisija je naglasila da su nakon sklapanja sporazumâ o nagodbi s društvima Niche, Matrix, Teva, Krka i Lupin samo dva proizvođača generičkih lijekova – Apotex i Sandoz – predstavljala ozbiljnu prijetnju u smislu ulaska na Servierova glavna tržišta, što dokazuje da je u uvjetima postojanja malog broja potencijalnih konkurenata uklanjanje samo jednog konkurenta dovoljno za znatno smanjenje vjerojatnosti takvog ulaska.

311    Kada je riječ, konkretno, o kvalifikaciji Krkinih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu na tržištima u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, jedinima na kojima je utvrđena povreda, iz uvodnih izjava 1813. do 1850. sporne odluke proizlazi da je Krka bila Servierov potencijalni konkurent na tim tržištima te je imala stvarne i konkretne mogućnosti da na njih uđe u kratkom roku. Krka je pokrenula parnične postupke u Ujedinjenoj Kraljevini i pripremala svoj ulazak na navedena tržišta. Poticanjem tog poduzetnika da odustane od tog projekta, Krkini sporazumi doveli su do uklanjanja izvora potencijalnog tržišnog natjecanja.

312    K tomu, ti su sporazumi znatno smanjili opasnost od ulaska drugih proizvođača generičkih lijekova, kojima je Krka mogla isporučivati proizvode na bazi perindoprila. Na temelju tih elemenata Komisija je ocijenila da su navedeni sporazumi imali za učinak znatno ograničavanje potencijalnog tržišnog natjecanja, pri čemu je navedena institucija s tim u vezi u uvodnoj izjavi 1850. te odluke napomenula da su ti isti sporazumi „osjetno povećali vjerojatnost da će Servierova isključivost na tržištu ostati netaknuta u duljem razdoblju i da će se potrošačima uskratiti znatno smanjenje cijena do kojeg bi došlo pravodobnim stvarnim stavljanjem generičkih lijekova u promet”.

b)      Pobijana presuda

313    Zbog razloga navedenih u točkama 1075. do 1234. pobijane presude, Opći sud prihvatio je deseti tužbeni razlog u prvostupanjskom postupku u okviru kojeg je Servier osporavao kvalifikaciju Krkinih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu na tri predmetna zemljopisna tržišta.

314    Kao prvo, nakon što je u točkama 1078. do 1104. te presude podsjetio na razloge zbog kojih je Komisija prihvatila takvu kvalifikaciju, Opći je sud u točkama 1107. do 1139. navedene presude ocijenio da se sudska praksa koja se odnosi na uzimanje u obzir potencijalnih učinaka sporazuma, osobito ona proizišla iz presuda od 21. siječnja 1999., Bagnasco i dr. (C-215/96 i C-216/96, EU:C:1999:12, t. 34.), od 23. studenoga 2006., Asnef-Equifax i Administración del Estado (C-238/05, EU:C:2006:734, t. 50.), od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas (C-1/12, EU:C:2013:127, t. 71.) i od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija (C-345/14, EU:C:2015:784, t. 30.), ne može primijeniti ako je taj sporazum već proveden. Prema mišljenju Općeg suda, Komisija ne može utvrditi ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu samo na temelju ograničenja ili čak uklanjanja izvora potencijalnog tržišnog natjecanja. Dokazivanje takvih učinaka zahtijeva da se iz praktičnih razloga uzmu u obzir sve relevantne činjenice, osobito one nastale nakon sklapanja predmetnog sporazuma.

315    Kao drugo, Opći je sud u točkama 1140. do 1217. pobijane presude utvrdio da je Komisija, temeljeći se samo na ograničenju potencijalnog tržišnog natjecanja i hipotetskim razmatranjima, pogrešno kvalificirala Krkin sporazum o nagodbi i Krkin sporazum o ustupanju i licenciji kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

316    Opći je sud najprije, zbog razloga navedenih u točkama 1142. do 1187. te presude, ocijenio da Komisija nije dokazala da bi Krka vjerojatno ušla na tržišta u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini da u Krkinu sporazumu o nagodbi nije bila predviđena klauzula o zabrani komercijalizacije. Prema navedenoj presudi, Komisija nije uzela u obzir činjenicu da je Krka priznala valjanost patenta 947 i nije dokazala da bi bez tog sporazuma tržišno natjecanje vjerojatno bilo otvorenije jer nije precizno utvrdila vjerojatne učinke takve situacije na cijene, proizvodnju ili inovacije.

317    Nadalje, Opći je sud u točkama 1188. do 1213. navedene presude ocijenio da Komisija nije dokazala da bi nastavak postupaka koji se odnose na patent 947 vjerojatno, ili čak izgledno, omogućio da se on brže ili potpunije proglasi nevaljanim da u Krkinu sporazumu o nagodbi nije bila predviđena klauzula o neosporavanju patenta. Prema mišljenju Općeg suda, Komisija stoga nije dokazala da je učinak te klauzule bio ograničavanje tržišnog natjecanja.

318    Naposljetku, Opći je sud u točkama 1214. i 1215. te presude istaknuo da Komisija nije dokazala da je učinak Krkina sporazuma o ustupanju i licenciji bio ograničenje tržišnog natjecanja jer tim sporazumom nije bila predviđena nikakva mjera istiskivanja slična klauzuli o zabrani komercijalizacije.

319    Kao treće, nakon što je u točkama 1216. i 1217. pobijane presude prihvatio tužbeni razlog koji se temeljio na nepostojanju protutržišnih učinaka Krkinih sporazuma, Opći je sud ispitao „je li Komisijina [sporna] odluka štoviše zahvaćena pogreškama koje se tiču prava”. U tom je pogledu u točkama 1219. do 1232. te presude on utvrdio da je Komisija neopravdano ograničila svoje ispitivanje učinaka tih sporazuma na tržišno natjecanje s obzirom na sudsku praksu koja se odnosi na uzimanje u obzir potencijalnih učinaka na tržišno natjecanje i na temelju sudske prakse o uklanjanju potencijalnog tržišnog natjecanja jer nije uzela u obzir tijek događaja koji se mogu uočiti na datum donošenja sporne odluke i jer je analizirala tržišno natjecanje u slučaju nepostojanja Krkinih sporazuma na temelju hipotetskih razmatranja. Prema mišljenju spomenutog suda, takvo nepotpuno ispitivanje protivno je razlikovanju uvedenom u članku 101. stavku 1. UFEU-a između ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

2.      Argumentacija stranaka 

320    Sedmi žalbeni razlog sastoji se od sedam dijelova.

321    U okviru prvog dijela Komisija prigovara Općem sudu da je u točkama 1128., 1178. i 1179. te u točkama 1227. do 1231. pobijane presude ocijenio da učinak ograničavanja potencijalnog, a ne stvarnog, tržišnog natjecanja nije dovoljan za dokazivanje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

322    U okviru drugog dijela Komisija ističe da je Opći sud u točkama 1107. do 1128. i točki 1225. pobijane presude počinio pogrešku prilikom tumačenja i primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a, time što je smatrao da uzimanje u obzir potencijalnih učinaka nije dovoljno za dokazivanje učinaka već provedenog zabranjenog sporazuma.

323    U okviru trećeg dijela Komisija kritizira točke 399., 1160., 1165., 1168., 1169., 1173., 1174., 1178., 1204., 1206., 1207., 1209., 1221. i 1223. pobijane presude. Ona prigovara Općem sudu to što je ocijenio da je bila dužna dokazati da bi Krka vjerojatno ušla na tržište perindoprila u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini da nije bilo Krkinih sporazuma, osobito na temelju nagađanja o ishodu sporova koji se odnose na patent 947.

324    U okviru četvrtog dijela Komisija, koju podupire Ujedinjena Kraljevina, kritizira točke 1089. do 1092. i 1130. do 1133. kao i točke 1151., 1170., 1181., 1210. i 1219. pobijane presude. Konkretno, Opći je sud u točki 1130. te presude zahtijevao da Komisija uzme u obzir činjenice nastale nakon sklapanja sporazumâ. Međutim, sporazum je, prema Komisijinu mišljenju, valjalo analizirati na dan njegova sklapanja imajući u vidu vjerojatan razvoj događaja na tržištu do kojeg bi došlo da taj sporazum nije sklopljen.

325    U okviru petog dijela Komisija ističe da je Opći sud u točkama 1148. do 1141. te u točki 1154. pobijane presude iskrivio spornu odluku tvrdeći da u njoj nisu uzeti u obzir učinci patenta 947 i Krkino priznavanje valjanosti tog patenta.

326    U okviru šestog dijela Komisija prigovara Općem sudu da je utvrđenja iz sporne odluke zamijenio svojom ocjenom činjenica, čime je prekoračio granice nadzora zakonitosti. Navedena institucija navodi da je Opći sud tako u točkama 1162. do 1170. pobijane presude ocijenio, s jedne strane, da je Krkina odluka da nastavi osporavati patent 947 nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. bila namijenjena isključivo jačanju njezina položaja tijekom pregovora sa Servierom, iako se ta ocjena ne temelji ni na jednom dokazu koji datira iz vremena nastanka činjenica i, s druge strane, da Krka vjerojatno ne bi ušla na Servierova glavna tržišta.

327    U okviru sedmog dijela Komisija kritizira točke 1198. do 1207. pobijane presude. Ona tvrdi da joj je Opći sud pogrešno nametnuo teret dokazivanja da je Krka nastavkom sudskih postupaka u vezi s patentima omogućila brže odnosno potpunije proglašenje nevaljanim patenta 947.

328    Kada je riječ o prvom dijelu, Servier osporava to da uklanjanje izvora potencijalnog tržišnog natjecanja može biti dostatno za dokazivanje postojanja negativnih učinaka na tržišno natjecanje. U tom pogledu Servier i EFPIA smatraju da je Opći sud ispitao tržišno natjecanje u stvarnom okviru u kojem bi do njega došlo da nije sklopljen Krkin sporazum o nagodbi.

329    Kada je riječ o drugom dijelu, Servier smatra osnovanim razlikovanje između sporazuma ovisno o tome jesu li provedeni ili ne. Da bi se usporedila struktura tržišnog natjecanja koja proizlazi iz već provedenih sporazuma sa strukturom koja bi postojala da ih nema, valja uzeti u obzir činjenice nastale nakon njihova sklapanja. To razlikovanje koje, prema mišljenju EFPIA-e nije novost, u skladu je s točkom 29. Obavijesti Komisije naslovljene „Smjernice o primjenljivosti članka [101. UFEU-a] na horizontalne sporazume o suradnji” (SL 2001., C 3, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 120.). Drugi dio stoga nije osnovan.

330    Kada je riječ o trećem dijelu, Servier i EFPIA smatraju da Opći sud nije zahtijevao dokazivanje Krkina vjerojatnog ulaska na tržište, nego je samo poništio element rasuđivanja iz sporne odluke. U svakom slučaju, takav zahtjev ne obvezuje Komisiju da nagađa o ishodu spora o patentu jer je takozvani ulazak na Servierova glavna tržišta „uz rizik” po definiciji značio da Krka nije čekala okončanje tog spora da bi provela takav ulazak. Servier i EFPIA navode da se hipotetska analiza treba temeljiti na opipljivim dokazima, a ne na pukim nagađanjima. Osim toga, činjenica da se člankom 101. UFEU-a štiti tržišno natjecanje kao takvo ne oslobađa Komisiju obveze dokazivanja konkretnih učinaka na tržišno natjecanje.

331    Kada je riječ o četvrtom dijelu, Komisijina argumentacija koja se odnosi na uzimanje u obzir, u pobijanoj presudi, učinaka nastalih nakon datuma sklapanja Krkinih sporazuma usmjerena je protiv činjenične ocjene Općeg suda. Prema Servierovu mišljenju, tu argumentaciju treba proglasiti nedopuštenom.

332    Kada je riječ o meritumu, spomenuto društvo tvrdi da je Komisijina argumentacija proturječna. Iako kritizira uzimanje u obzir događaja nastalih nakon Krkinih sporazuma, ta institucija tvrdi da je uzela u obzir takve događaje jer su bili razumno predvidljivi.

333    Servier osporava bilo kakvu pogrešku koja se tiče prava prilikom usporedbe situacije koja proizlazi iz Krkinih sporazuma i situacije koja je rezultat hipotetskog scenarija. Uzimanje u obzir vjerojatnih činjenica odnosi se na hipotetski scenarij. Komisija se u spornoj odluci isključivo oslonila na hipotetska razmatranja kako bi opisala situaciju nastalu navedenim sporazumima.

334    Servier i EFPIA ističu nedopuštenost petog dijela, koji se temelji na iskrivljavanju, s obzirom na to da je Komisija samo uputila na brojne uvodne izjave sporne odluke.

335    Te stranke smatraju šesti dio nedopuštenim jer navedena institucija kritizira činjeničnu ocjenu Općeg suda. Nadalje, Komisijina argumentacija je, prema njihovu mišljenju, nejasna te se u njoj precizno ne navodi koju je to pogrešku koja se tiče prava počinio Opći sud kada se ograničio na to da ponovi da je sporna odluka osnovana. Osim toga, one smatraju da je taj dio bespredmetan jer ne može dovesti do ukidanja pobijane presude. Navedeni je dio u svakom slučaju neosnovan jer se u spornoj odluci ne isključuje mogućnost da je Krka mogla djelovati iz taktičkih razloga. Prema njihovu mišljenju, ne može se utvrditi nikakvo prekoračenje granica sudskog nadzora.

336    Servier i EFPIA smatraju da sedmi dio počiva na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Komisija je pomiješala analizu situacije do koje su doveli Krkini sporazumi i analizu hipotetske situacije. Proglašenje patenta 947 nevaljanim koje je ishodio Apotex nije hipotetski slučaj, nego činjenica. Na Komisiji je bilo da utvrdi vjerojatnu hipotetsku situaciju s tržišnim natjecanjem koje je kvalitetnije od onog u situaciji do koje su doveli Krkini sporazumi.

3.      Ocjena Suda

337    U okviru sedmog žalbenog razloga Komisija u biti kritizira Opći sud zbog toga što je ocijenio da u spornoj odluci nije utvrđeno da su Krkini sporazumi imali za učinak ograničavanje potencijalnog tržišnog natjecanja jer ta institucija nije uspjela dokazati da bi, da nije bilo tih sporazuma, Krka vjerojatno ušla na Servierova glavna tržišta.

338    Kao što je to naglasila nezavisna odvjetnica u točki 292. svojeg mišljenja, sporazum među poduzetnicima može ulaziti u područje primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a ne samo zbog svojeg cilja, nego i zbog svojih učinaka na tržišno natjecanje, uključujući i situaciju u kojoj su ti učinci nepovoljni za potencijalno tržišno natjecanje jednog ili više poduzetnika koji, iako se ne natječu na mjerodavnom tržištu, mogu ući na njega, čime utječu na postupanje onih poduzetnika koji se ondje već nalaze. Teret dokazivanja takvih učinaka na potencijalno tržišno natjecanje leži na Komisiji.

339    U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, na koju je Opći sud podsjetio u točki 1076. pobijane presude, radi ocjene postojanja protutržišnih učinaka nastalih sporazumom među poduzetnicima, valja usporediti konkurentsku situaciju koja proizlazi iz tog sporazuma s onom koja bi postojala bez njega (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, t. 360.; od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C-382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 161. i od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C-306/20, EU:C:2021:935, t. 74.).

340    Svrha te takozvane „hipotetske” metode je da se u okviru primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a utvrdi postojanje uzročno-posljedične veze između, s jedne strane, sporazuma među poduzetnicima i, s druge strane, strukture ili funkcioniranja tržišnog natjecanja na tržištu na kojem taj sporazum proizvodi učinke. Ona na taj način omogućuje da se kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu kvalificiraju sporazumi koji su uzrok pogoršanja konkurentske situacije na tom tržištu, a ne sporazumi koji su s tim pogoršanjem samo povezani.

341    Hipotetska metoda postoji zbog toga što je otkrivanje takve uzročno-posljedične veze otežano nemogućnošću da se u istom trenutku u stvarnosti promotre stanje tržišta s predmetnim sporazumom i bez njega, s obzirom na to da su te dvije situacije po definiciji međusobno isključive. Stoga je potrebno usporediti vidljivu situaciju, odnosno onu koja proizlazi iz tog sporazuma, sa situacijom do koje bi došlo da navedeni sporazum nije sklopljen. Navedena metoda stoga zahtijeva usporedbu vidljive situacije sa scenarijem koji je po definiciji hipotetski, u smislu da se nije ostvario. Ocjena učinaka sporazuma među poduzetnicima s obzirom na članak 101. UFEU-a podrazumijeva potrebu uzimanja u obzir konkretnog okvira tog sporazuma, osobito gospodarskog i pravnog konteksta u kojem djeluju dotični poduzetnici, prirode obuhvaćenih dobara ili usluga, kao i stvarnih uvjeta funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta o kojima je riječ. Iz toga slijedi da hipotetski scenarij, koji se temelji na nepostojanju navedenog sporazuma, mora biti realističan i vjerodostojan (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 115. do 120.).

342    Stoga je za pravilnu primjenu hipotetske metode nužno osigurati da se provedena usporedba temelji na zdravim i provjerljivim temeljima, bilo da je riječ o promatranoj situaciji – onoj koja proizlazi iz sporazuma među poduzetnicima – ili o hipotetskom scenariju. Da bi se to postiglo, relevantni vremenski trenutak koji omogućuje takvu usporedbu treba biti isti za promatranu situaciju i hipotetski scenarij jer se protutržišna priroda radnje mora ocijeniti u trenutku u kojem je ona izvršena (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., AstraZeneca/Komisija, C-457/10 P, EU:C:2012:770, t. 110.).

343    Iz toga slijedi da, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 318. svojeg mišljenja, s obzirom na to da je cilj hipotetskog scenarija pružiti realnu sliku stanja na tržištu do kojeg bi došlo da sporazum nije sklopljen, taj scenarij ne može se zasnivati na događajima koji su uslijedili nakon datuma sklapanja tog sporazuma, upravo zbog toga što se na taj datum ti događaji još nisu odvili odnosno, kad je riječ o okolnostima ovog predmeta, nisu se ni mogli odviti zbog postojanja Krkinih sporazuma.

344    Za razliku od hipotetskog scenarija promatrana situacija odgovara uvjetima tržišnog natjecanja koji postoje u trenutku sklapanja sporazuma i koji iz njega proizlaze. Ta je situacija stvarna i stoga nije potrebno pri njezinoj ocjeni polaziti od realističnih pretpostavki. Prema tome, kako bi se utvrdila povreda članka 101. UFEU-a, događaji koji su uslijedili nakon sklapanja tog sporazuma mogu se uzeti u obzir radi ocjene te situacije. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 342. ove presude, takvi događaji relevantni su samo u mjeri u kojoj pridonose utvrđivanju uvjeta tržišnog natjecanja koji postoje u trenutku u kojem je ta povreda počinjena i koji izravno proizlaze iz postojanja navedenog sporazuma.

345    U ovom slučaju Opći je sud u točkama 1078. do 1103. pobijane presude analizirao pristup koji je Komisija primijenila u spornoj odluci kako bi kvalificirala sporazume o nagodbi u sporovima o patentima između Serviera i proizvođača generičkih lijekova obuhvaćenih tom odlukom te je naglasio hipotetski karakter tog pristupa. Osim toga, on je u točkama 1107. do 1139. te presude ocijenio da sudska praksa prema kojoj se sporazum među poduzetnicima može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu zbog svojih potencijalnih učinaka prestaje biti primjenjiva kad je taj sporazum proveden.

346    Budući da se stvarni učinci takvog sporazuma na tržišno natjecanje mogu uočiti s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon njegova sklapanja, Opći je sud u točkama 1122. i 1123. navedene presude smatrao da bi bilo paradoksalno dopustiti Komisiji da dokaže postojanje protutržišnih učinaka provođenjem analize koja se temelji samo na potencijalnim učincima sporazuma iako, s jedne strane, raspolaže vidljivim dokazima o stvarnim učincima tog sporazuma te unatoč tomu što se, s druge strane, Komisijin teret dokazivanja protutržišnih učinaka može ublažiti samo u slučaju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

347    Opći je sud time, s triju najvažnijih točaka gledišta, zanemario značajke hipotetske metode svojstvene ocjeni ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, u svrhu primjene članka 101. UFEU-a.

348    Kao prvo, on je zaključio da se ocjena protutržišnih učinaka Krkina sporazuma o nagodbi temeljila na hipotetskom pristupu i nepotpunom ispitivanju tih učinaka jer Komisija u hipotetski scenarij nije uključila stvarne događaje koji su uslijedili nakon sklapanja tog sporazuma. Međutim, takvim rasuđivanjem Opći je sud zanemario činjenicu da, kao što je to navedeno u točkama 341. do 343. ove presude, otkrivanje protutržišnih učinaka sporazuma zahtijeva primjenu hipotetskog scenarija koji po definiciji nije činjenični u smislu da se nije ostvario te se stoga ne može temeljiti na elementima koji su uslijedili nakon sklapanja navedenog sporazuma. Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja i primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a zbog čega je nezakonit dio obrazloženja iznesen u točkama 1078. do 1103., 1089., 1090., 1102., 1151., 1170., 1181., 1203., 1210., 1219. do 1103. i točki 1227. pobijane presude.

349    Kao drugo, time što je u točkama 1107. do 1139. pobijane presude ocijenio da se sudska praksa prema kojoj se sporazum među poduzetnicima može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu zbog svojih potencijalnih učinaka prestaje biti primjenjiva kad je taj sporazum proveden, zbog toga što se mogu uočiti njegovi stvarni učinci na tržišno natjecanje, Opći sud temeljio je svoje rasuđivanje na nepotpunom shvaćanju svrhe, predmeta i funkcioniranja hipotetske metode, na koje se podsjeća u točkama 340. do 344. ove presude.

350    Točno je da se, kad je riječ o sporazumu čijom se provedbom mijenja broj ili postupanje poduzetnika koji su već prisutni na istom tržištu, primjena hipotetske metode može, s praktičnog stajališta i ovisno o činjeničnim okolnostima, izjednačiti s usporedbom između, s jedne strane, stanja tržišnog natjecanja među tim poduzetnicima prije sklapanja tog sporazuma i, s druge strane, njihova usklađenog djelovanja do kojeg dolazi provedbom tog sporazuma, što po potrebi mogu potvrditi događaji koji su uslijedili nakon njegova sklapanja.

351    Nasuprot tomu, kada sporazum ne dovodi do izmjene, nego, naprotiv, do održavanja broja ili postupanja konkurentskih poduzetnika već prisutnih na tom tržištu sprečavanjem ili odgađanjem ulaska novog konkurenta, jednostavna usporedba situacija koje su utvrđene na navedenom tržištu prije i poslije provedbe tog sporazuma ne bi bila dovoljna za izvođenje zaključka o nepostojanju protutržišnog učinka. Naime, u takvoj situaciji protutržišni učinak odnosi se na sigurni nestanak, zbog navedenog sporazuma, izvora tržišnog natjecanja koji je u trenutku njegova sklapanja i dalje moguć, s obzirom na to da ga izvršava poduzetnik koji, iako još nije prisutan na dotičnom tržištu, može utjecati na postupanje na njemu već prisutnih poduzetnika zbog ozbiljne prijetnje njegovim ulaskom na to tržište.

352    Uostalom, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 326. svojeg mišljenja, razlikovanjem koje je Opći sud proveo u točkama 1107. do 1139. pobijane presude između sporazuma među poduzetnicima s obzirom na to jesu li provedeni ili ne, za potrebe kvalifikacije kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, povređuje se ustaljena sudska praksa Suda prema kojoj ograničavajući učinci na tržišno natjecanje mogu biti stvarni ili potencijalni, ali moraju biti dovoljno ozbiljni (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 1969., Völk, 5/69, EU:C:1969:35, t. 7. i od 23. studenoga 2006., Asnef-Equifax i Administración del Estado, C-238/05, EU:C:2006:734, t. 50.) te se umanjuje puna učinkovitost zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU-a.

353    Kao treće, kao što je to navedeno u točki 340. ove presude, cilj hipotetske metode nije predvidjeti kakvo bi bilo postupanje stranke da nije sklopila sporazum sa svojim konkurentom odnosno svojim konkurentima, nego otkriti uzročno-posljedičnu vezu između tog sporazuma i pogoršanja konkurentske situacije na tržištu na temelju hipotetskog scenarija koji, međutim, mora biti realističan i vjerodostojan. U tom pogledu Sud je već bio u prilici pojasniti – u kontekstu sporazuma o nagodbi u sporu o patentu u zamjenu za plaćanje za odgodu ulaska na tržište – da je jedini cilj hipotetskog scenarija utvrditi stvarne mogućnosti glede postupanja proizvođača generičkih lijekova u slučaju da tog sporazuma nema. Iako na navedeni hipotetski scenarij ne mogu ne utjecati izgledi za uspjeh tog proizvođača u patentnom postupku ili pak u odnosu na vjerojatnost sklapanja manje ograničavajućeg sporazuma, ti su elementi tek neki od onih koje treba uzeti u obzir. Slijedom navedenog, nije na subjektu na kojem leži teret dokazivanja postojanja osjetnih potencijalnih ili stvarnih učinaka na tržišno natjecanje, kada utvrđuje hipotetski scenarij, da izvodi konačan zaključak o izgledima za uspjeh proizvođača generičkih lijekova u sporu o patentu ili konačan zaključak o vjerojatnosti sklapanja manje ograničavajućeg sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 119. do 121.).

354    Iz tih elemenata proizlazi da je Komisija dužna dokazati da je hipotetski scenarij koji je prihvatila u odluci u kojoj se utvrđuje postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu realističan i vjerodostojan.

355    U ovom je slučaju na Općem sudu bilo da provjeri udovoljava li Komisijin hipotetski scenarij tim kriterijima. Budući da se ograničenje tržišnog natjecanja utvrđeno u spornoj odluci sastojalo od sigurnog i svjesnog uklanjanja izvora potencijalnog tržišnog natjecanja Krke sa Servierom putem njezina perindoprila, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, analiza hipotetskog scenarija u biti je odgovarala analizi postojanja tog potencijalnog tržišnog natjecanja s obzirom na to da njegovo uklanjanje, pod uvjetom da je utvrđeno, po definiciji predstavlja dovoljno ozbiljan učinak na to natjecanje u smislu sudske prakse navedene u točki 352. ove presude. Stoga, kako bi se utvrdilo jesu li Krkini sporazumi, time što su navedenom društvu zabranjivali ulazak na tržišta u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, proizveli dokazani učinak na potencijalno tržišno natjecanje, valjalo je provjeriti, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 101. ove presude te s obzirom na ono što je utvrđeno u točki 351. ove presude, je li Krka imala stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na ta tržišta u roku koji može stvoriti konkurentski pritisak na Servier, tako da se prijetnja takvim ulaskom mogla smatrati realističnom i vjerodostojnom.

356    Međutim, time što je u točkama 1142. do 1168. pobijane presude ocijenio da Komisija nije dokazala da bi, da nije bilo klauzule o zabrani komercijalizacije predviđene Krkinim sporazumom o nagodbi, Krka vjerojatno ušla na tržišta u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini i, u točkama 1188. do 1213. te presude, da Komisija nije dokazala da bi, da nije bilo klauzule o neosporavanju patenta predviđene tim sporazumom, nastavak parničnih postupaka u kojima se osporava valjanost patenta 947 doveo do toga da bi se, kako je to navedeno u točki 1203. navedene presude, „vjerojatno, ili čak izgledno, taj patent moglo brže ili potpunije proglasiti nevaljanim”, Opći je sud počinio pogrešku prilikom tumačenja i primjene članka 101. stavka 1. zbog čega su točke 1147. do 1168. i 1188. do 1213. pobijane presude nezakonite.

357    Tako utvrđene pogreške koje se tiču prava čine nezakonitim cjelokupno rasuđivanje Općeg suda koje se odnosi na kvalifikaciju Krkinih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, izneseno u točkama 1075. do 1234. pobijane presude.

358    S obzirom na navedeno, valja prihvatiti sedmi žalbeni razlog bez potrebe odvojenog odlučivanja o svakom njegovu dijelu, osobito o petom dijelu, koji se temelji na iskrivljavanju sporne odluke i šestom dijelu, prema kojem je Opći sud svojom ocjenom zamijenio Komisijinu ocjenu.

C.      Osmi do jedanaestog žalbenog razloga, koji se tiču povrede članka 102. UFEU-a

359    Osmi i deveti žalbeni razlog temelje se na pogreškama koje se tiču prava u ocjeni važnosti koja se, u svrhu utvrđivanja mjerodavnog tržišta proizvoda, pridaje cijeni i terapijskoj zamjenjivosti perindoprila. Deseti žalbeni razlog temelji se na nedopuštenosti određenih dokumenata koje je Servier priložio svojim podnescima u prvostupanjskom postupku. Jedanaesti žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava u pogledu određivanja tržišta tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila.

1.      Mjerodavne točke sporne odluke i pobijane presude

a)      Sporna odluka

360    Za potrebe primjene članka 102. UFEU-a, Komisija je najprije u spornoj odluci utvrdila mjerodavno tržište kao tržište perindoprila, na temelju očitovanja danih u razdoblju od 2000. do 2009. godine u Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, pri čemu se u biti oslonila na dva elementa.

361    S jedne strane, u uvodnim izjavama 2445. do 2457. te odluke navedena institucija ocijenila je da od šesnaest ACE lijekova s istim načinom djelovanja i sličnim terapijskim indikacijama i nuspojavama perindopril ima određena posebna svojstva koja je Servier istaknuo u svojim promidžbenim naporima kod liječnika kako bi naglasio njihovu različitost u odnosu na druge ACE lijekove.

362    S druge strane, u uvodnim izjavama 2460. do 2495., te u uvodnim izjavama 2528. i 2546. navedene odluke Komisija je istaknula da znatno sniženje cijena drugih ACE lijekova nakon ulaska generičkih verzija nije dovelo do smanjenja cijena perindoprila i Servierovih promidžbenih troškova, koji su ostali stabilni tijekom cijelog razmatranog razdoblja, ni do smanjenja prodane količine perindoprila, koja se stalno povećavala. To sniženje cijena dakle nije dovelo do prijenosa potražnje s perindoprila na te druge ACE lijekove. Komisija je iz toga zaključila da je, s obzirom na to da u navedenom razdoblju drugi ACE lijekovi nisu izvršavali znatan konkurentski pritisak, Servier mogao u znatnoj mjeri postupati neovisno o proizvođačima tih lijekova. Prema Komisijinu mišljenju, ta je situacija bila u suprotnosti sa situacijom do koje je doveo ulazak generičkih verzija perindoprila na tržište, čiji je učinak bio smanjenje prosječnih cijena tog lijeka za 27 % u Francuskoj, 81 % u Nizozemskoj, 17 % u Poljskoj i 90 % u Ujedinjenoj Kraljevini.

363    Komisija je potom u uvodnim izjavama 2561. do 2600. sporne odluke utvrdila da je Servier imao vladajući položaj na tržištu perindoprila u Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj i Ujedinjenoj Kraljevini. Nadalje, ta je institucija u uvodnim izjavama 2601. do 2758. te odluke utvrdila da je Servier također imao vladajući položaj na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak tog lijeka.

364    Naposljetku, Komisija je u uvodnim izjavama 2759. do 2998. navedene odluke ocijenila da Servierova jedinstvena i trajna strategija – čiji je cilj bio odgoditi ulazak generičkih verzija perindoprila na tržište, kombinacijom, među ostalim, stjecanja tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak tog lijeka i sporazumâ o nagodbi u pogledu patenta u zamjenu za plaćanje za odgodu ulaska na tržište – čini jedinstvenu i trajnu povredu članka 102. UFEU-a.

b)      Pobijana presuda

365    Opći je sud u točkama 1367. do 1592. pobijane presude ocijenio da je Komisija pogrešno ograničila definiciju mjerodavnog tržišta proizvoda samo na perindopril, isključujući druge ACE lijekove.

366    Nakon što je najprije odbio Servierov prvi prigovor, koji se temeljio na neuzimanju u obzir svih elemenata gospodarskog konteksta, Opći sud prihvatio je prigovor zasnovan na pogrešci u ocjeni zamjenjivosti perindoprila drugim ACE lijekovima. U tom pogledu Opći je sud zaključio, u točkama 1418. do 1482. pobijane presude da je Komisija počinila pogrešku time što je smatrala da postoje terapijske razlike između perindoprila i drugih ACE lijekova, u točkama 1483. do 1513. te presude, da Komisija nije dokazala da su inercija i vjernost liječnika koji izdaju recepte u pogledu perindoprila pridonijele ograničavanju konkurentskog pritiska drugih ACE lijekova, u točkama 1514. do 1540. navedene presude, da je Komisija podcijenila sklonost pacijenata koji se liječe perindoprilom da promijene lijek i, u točkama 1541. do 1566. te presude, da Komisija nije uzela u obzir važnost Servierovih promidžbenih napora.

367    Naposljetku, Opći je sud, zbog razloga navedenih u točkama 1567. do 1585. pobijane presude, prihvatio prigovor kojim je Servier istaknuo da je Komisija pridala preveliku važnost cijenama prilikom utvrđivanja mjerodavnog tržišta. U točki 1586. te presude navedeni je sud ocijenio da više nije potrebno odlučiti o Servierovu prigovoru koji se temelji na metodološkim pogreškama koje utječu na Komisijinu ekonometrijsku analizu.

368    Opći je sud u točkama 1595. do 1608. i 1611. do 1622. navedene presude poništio Komisijina utvrđenja o postojanju vladajućeg položaja na tržištu perindoprila i na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak tog lijeka. Budući da mjerodavno tržište proizvoda nije pravilno utvrđeno, Opći je sud, zbog razloga navedenih u točkama 1625. do 1632. te presude, osporio utvrđenja iz sporne odluke koja se tiču zlouporabe vladajućeg položaja koja se pripisuje Servieru.

369    S obzirom na te elemente, Opći sud poništio je članak 6. i članak 7. stavak 6. sporne odluke.

2.      Osmi žalbeni razlog

a)      Argumentacija stranaka

370    U okviru osmog žalbenog razloga Komisija prigovara Općem sudu to što je zaključio da je u spornoj odluci pridana prevelika važnost cijenama prilikom utvrđivanja mjerodavnog tržišta proizvoda. Taj se žalbeni razlog sastoji od šest dijelova.

371    U okviru prvog, trećeg i petog dijela osmog žalbenog razloga Komisija u biti kritizira ocjene Općeg suda u točkama 1380. do 1405. i 1567. do 1586. pobijane presude, koje se tiču utvrđivanja mjerodavnog tržišta.

372    Komisija najprije ističe da je Opći sud u točkama 1567. do 1586. te presude, u svrhu tog određivanja, umanjio važnost koju treba pridati cijenama perindoprila i dao prednost razmatranjima o kakvoći tog lijeka. Opći sud nije uzeo u obzir činjenicu da su, nakon ulaska generičkih verzija tih lijekova, cijene perindoprila ostale stabilne i da se obujam prodaje tog lijeka povećao dok su se cijene drugih ACE lijekova znatno smanjile (od 28 % do 90 % u Poljskoj, od 47 % do 58 % u Francuskoj, od 88 % do 90 % u Ujedinjenoj Kraljevini i od 94 % do 97 % u Nizozemskoj). Opći sud oslonio se na razlikovanje između kvalitativnih i „cjenovnih” ograničenja, koje je, smatra Komisija, umjetno, apstraktno te protivno metodi za utvrđivanje mjerodavnog tržišta i zaključcima iz presude od 6. prosinca 2012., AstraZeneca/Komisija (C-457/10 P, EU:C:2012:770).

373    Navedena institucija, nadalje, tvrdi da je Opći sud precijenio važnost uloge liječnika koji izdaju recepte u ocjeni značajki potražnje za perindoprilom. Kao prvo, Opći je sud u točkama 1393. do 1395. pobijane presude pogrešno zaključio da potražnju određuju samo ti liječnici koji izdaju recepte, ne uzimajući u obzir druge relevantne čimbenike. Kao drugo, prema Komisijinu mišljenju, činjenica da liječnici koji izdaju recepte nisu osjetljivi na cijene pruža veću slobodu Servieru, koji ne mora prilagođavati svoje cijene kako bi te liječnike uvjerio u potrebu prepisivanja njegova perindoprila. Opći sud pogrešno je primijenio pojam mjerodavnog tržišta time što se usredotočio na ograničenja kojima su izloženi liječnici koji izdaju recepte, a ne Servier.

374    Naposljetku, Komisija tvrdi da je Opći sud u točkama 1385., 1395., 1397., 1401., 1404., 1576. do 1579. i 1584. pobijane presude zanemario važnost tržišnog natjecanja generičkih verzija perindoprila. Nakon što je utvrdio tu važnost, Opći sud trebao je zaključiti da drugi ACE lijekovi nisu izvršavali nikakav pritisak na perindopril. Prema Komisijinu mišljenju, neprirodno je smatrati, kao što je to učinio Opći sud u točki 1392. te presude, da se konkurentski pritisak koji izvršavaju generički lijekovi može uzeti u obzir tek nakon njihova stvarnog ulaska na tržište.

375    U okviru drugog, četvrtog i šestog dijela osmog žalbenog razloga Komisija u biti tvrdi da je obrazloženje iz točke 1392. i točaka 1567. do 1586. pobijane presude nedostatno i proturječno.

376    Servier smatra da je obrazloženje pobijane presude dostatno i da nije proturječno.

377    Kada je riječ o meritumu, Servier i EFPIA najprije tvrde da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, u odnosu na Komisiju, pridao manju važnost cjenovnom čimbeniku. U farmaceutskom sektoru terapijski aspekti ublažavaju cjenovni konkurentski pritisak. Servier i EFPIA navode da Opći sud nije zanemario znatna smanjenja cijena drugih ACE lijekova, nego je ocijenio da stabilnost cijene perindoprila nije dovoljna da se isključi postojanje konkurentskih pritisaka na perindopril koji potječu od tih drugih lijekova. Opći sud nije odbacio relevantnost analize obujma prodaje perindoprila, nego je samo osporio važnost koju je Komisija pridala stabilnosti cijene tog lijeka. Usto je u točkama 1499. i 1500. pobijane presude istaknuo da su se i količine drugih prodanih ACE lijekova povećale i to čak i u većoj mjeri kada je riječ o ramiprilu nego li perindoprilu. Kada je riječ o Servierovoj profitabilnosti, Opći je sud u točki 1559. te presude utvrdio da se Komisija nikada nije oslonila na taj element kako bi utvrdila mjerodavno tržište. Opći sud proveo je opću analizu konkurentskih pritisaka a da ih nije hijerarhizirao.

378    Nadalje, Servier smatra da je Komisijina argumentacija u vezi s neosjetljivošću liječnika koji izdaju recepte na cijene nedopuštena jer se odnosi na činjenične ocjene Općeg suda. U svakom slučaju, ta je argumentacija neosnovana. Naime, Opći sud nije umanjio važnost čimbenika povezanih s cijenama, nego ih je ocijenio uzimajući u obzir činjenicu da posebne značajke farmaceutskog sektora ograničavaju cjenovni konkurentski pritisak, pri čemu nije povrijedio obvezu određivanja tržišta.

379    Naposljetku, navedeni sud nije zanemario konkurentski pritisak koji generički lijekovi izvršavaju na perindopril. Upravo suprotno, on je u točki 1579. pobijane presude ocijenio da se na temelju pada cijena tog lijeka nakon ulaska generičkih verzija na tržište ne može zaključiti da prije tog ulaska nisu postojali konkurentski pritisci. Činjenica da su ti generički lijekovi najbliži konkurenti perindoprila ne znači da drugi ACE lijekovi nisu izvršavali konkurentske pritiske na taj lijek, postojanje kojih potvrđuju Servierova promidžbena politika i unutarnja strategija, kao što to proizlazi iz točaka 1550., 1577. i 1590. te presude.

b)      Ocjena Suda

380    Uvodno valja istaknuti da se, suprotno onomu što tvrdi Servier, Komisijina argumentacija koja se tiče okolnosti da su na odabir liječnika u pogledu prepisivanja lijeka manje utjecali razlozi povezani s cijenom tog lijeka nego terapijski razlozi ne odnosi na činjenične ocjene Općeg suda, nego na pravnu kvalifikaciju tih ocjena. Naime, tom se argumentacijom nastoji osporiti obrazloženje i pravni kriteriji na temelju kojih je Opći sud zaključio da je Komisija u spornoj odluci pridala preveliku važnost cijenama perindoprila prilikom utvrđivanja mjerodavnog tržišta. Stoga valja odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka, koji se temelji na djelomičnoj nedopuštenosti osmog žalbenog razloga.

381    Kada je riječ o ocjeni merituma tog žalbenog razloga, valja podsjetiti na to da je utvrđivanje mjerodavnog tržišta u okviru primjene članka 102. UFEU-a u načelu preduvjet za ocjenu mogućeg postojanja vladajućeg položaja dotičnog poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 1973., Europemballage i Continental Can/Komisija, 6/72, EU:C:1973:22, t. 32.), čiji je cilj određivanje opsega unutar kojeg treba ocijeniti pitanje može li taj poduzetnik u znatnoj mjeri postupati neovisno o svojim konkurentima, klijentima i potrošačima (vidjeti u tom smislu presude od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden-Industrie-Michelin/Komisija, 322/81, EU:C:1983:313, t. 37. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 127.).

382    Utvrđivanje mjerodavnog tržišta zahtijeva da se, kao prvo, odredi tržište proizvoda, a potom njegovo zemljopisno tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continentaal/Komisija, 27/76, EU:C:1978:22, t. 10. i 11.).

383    Kada je riječ o tržištu proizvoda, iz sudske prakse Suda proizlazi to da pojam mjerodavnog tržišta znači da djelotvorno tržišno natjecanje može postojati između proizvoda ili usluga koje su njihov dio, što podrazumijeva dovoljan stupanj međuzamjenjivosti radi iste uporabe među svim proizvodima ili uslugama koje su dio istog tržišta. Međuzamjenjivost ili zamjenjivost ne ocjenjuje se samo u odnosu na objektivne značajke predmetnih proizvoda i usluga. Također valja uzeti u obzir uvjete tržišnog natjecanja i strukturu potražnje i ponude na tržištu (presuda od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann-La Roche i dr., C-179/16, EU:C:2018:25, t. 51. i navedena sudska praksa).

384    Iz tih elemenata proizlazi da ocjena zamjenjivosti dvaju proizvoda nije ograničena na utvrđivanje jesu li oni s funkcionalnog gledišta prikladni za zadovoljavanje iste potrebe, nego usto zahtijeva da se utvrdi jesu li ti proizvodi doista zamjenjivi s gospodarskog stajališta. Ekonomska zamjenjivost dvaju proizvoda može se utvrditi ako promjene u njihovim relativnim cijenama dovedu do prijenosa prodaje s jednog proizvoda na drugi. U tom pogledu valja naglasiti da, kao što to proizlazi iz točke 13. Obavijesti o utvrđivanju tržišta, navedene u točki 2. ove presude, na koju se Opći sud pozvao u točki 1384. pobijane presude, s ekonomskog stajališta, zamjenjivost potražnje najizravnije i najučinkovitije utječe na ponašanje dobavljačâ određenog proizvoda. Ocjena te zamjenjivosti u biti se sastoji od procjene unakrsne cjenovne elastičnosti potražnje utvrđivanjem bi li se potrošači proizvoda koji podliježe malom ali trajnom povećanju cijene okrenuli zamjenskim proizvodima.

385    U ovom je slučaju Opći sud u točki 1404. pobijane presude utvrdio relativnu neelastičnost potražnje za perindoprilom u odnosu na cijene drugih ACE lijekova te je u točki 1573. te presude istaknuo da Servier nije doveo u pitanje taj činjenični element. Taj se element temelji na zapažanju, iznesenom u uvodnim izjavama 2460. do 2495. sporne odluke, prema kojem je, unatoč znatnom padu cijena ACE lijekova namijenjenih istoj terapijskoj upotrebi kao perindopril, cijena perindoprila ostala stabilna, a obujam njegove prodaje povećao se u referentnom razdoblju.

386    Međutim, Opći je sud u točkama 1574. do 1586. pobijane presude u biti ocijenio da se na temelju činjenice da je potražnja za perindoprilom ostala stabilna unatoč znatnom padu cijena drugih ACE lijekova „ne može [...] zaključiti da ne postoje kvalitativni konkurentski pritisci koji nisu povezani s cijenama” do ulaska generičkih verzija perindoprila jer se, osobito zbog posebnosti farmaceutskog sektora, tržišno natjecanje ne ostvaruje samo cijenama, nego i kakvoćom lijekova, koju priznaju liječnici koji izdaju recepte, osobito putem promidžbenih mjera proizvođača drugih ACE lijekova. U točki 1584. te presude Opći je sud iz toga zaključio da je Komisija u spornoj odluci pridala preveliku važnost cjenovnom čimbeniku prilikom utvrđivanja mjerodavnog tržišta proizvoda.

387    Međutim, važno je naglasiti da, u svrhu utvrđivanja mjerodavnog tržišta, cijena i prodana količina proizvoda nisu izraz drukčije vrste tržišnog natjecanja, koja bi se mogla suprotstaviti tržišnom natjecanju zasnovanom na kakvoći tog proizvoda odnosno naporima uloženima u osiguravanje njegove komercijalne promidžbe. Suprotno tomu, ekonomska zamjenjivost odražava sve karakteristike predmetnih proizvoda, uključujući i one koje se odnose na njihove promidžbene troškove, kao i na svojstvenu im ili percipiranu kakvoću. Naime, poticanje na isporuku kvalitetnog proizvoda u konačnici ovisi o volji potrošača da plati za tu kakvoću, i to neovisno o činjenici da je potražnja za lijekovima, kao što je to pravilno istaknuo Opći sud, vođena više odabirom liječnika koji izdaju recepte nego odabirom njihovih pacijenata i da potonji općenito ne plaćaju punu cijenu – reguliranu ili ne – zbog uključivanja različitih mehanizama zdravstvenog osiguranja.

388    Iz toga slijedi da, neovisno o posebnim obilježjima farmaceutskog sektora povezanima s primjenjivim propisom, ulogom liječnika koji izdaju recepte i pokrivanjem cijena lijekova mehanizmima osiguranja, ekonomsku zamjenjivost lijekova treba ispitati s obzirom na prijenose prodaje između lijekova namijenjenih istoj terapijskoj indikaciji, do kojih dolazi zbog promjena relativnih cijena tih lijekova. Utvrđenje o nepostojanju takve zamjenjivosti otkriva postojanje drukčijeg tržišta i to bez obzira na uzroke, bilo da je riječ o kakvoći koja je svojstvena jednom lijeku odnosno više njih na tom tržištu ili promidžbenim naporima njihovih proizvođača.

389    Opći je sud uostalom pravilno uzeo u obzir ta razmatranja kada je u točkama 1380. do 1398. pobijane presude naveo načela primjenjiva na utvrđivanje mjerodavnog tržišta proizvoda u farmaceutskom sektoru. Naime, on je, s jedne strane, u točki 1386. te presude ustvrdio da „posebnosti kojima se odlikuju mehanizmi tržišnog natjecanja u farmaceutskom sektoru ne čine čimbenike povezane s cijenama nerelevantnima u procjeni konkurentskih pritisaka, pri čemu te čimbenike ipak treba ocijeniti u vlastitom kontekstu”. S druge strane, taj je sud u točki 1390. navedene presude istaknuo da „okolnost da je cjenovni konkurentski pritisak uvelike smanjen u farmaceutskom sektoru [...] može opravdati utvrđivanje ograničenih tržišta” te je u točki 1391. te presude naveo da, kada „skupina proizvoda ne podliježe znatnim konkurentskim pritiscima drugih proizvoda, tako da se za tu skupinu može smatrati da čini mjerodavno tržište proizvoda, relevantnost vrste ili prirode čimbenika koji štite tu skupinu proizvoda od svakog znatnog konkurentskog pritiska samo je ograničena jer se na temelju toga što je utvrđeno da takvi konkurentski pritisci ne postoje može zaključiti da poduzetnik u vladajućem položaju na tako utvrđenom tržištu može utjecati na interese potrošača na tom tržištu time što postupanjem koje predstavlja zloporabu ometa održavanje djelotvornog tržišnog natjecanja”.

390    Opći sud stoga nije mogao – a da si očito ne proturječi i ne povrijedi načela koja je pravilno naveo u točkama 1399. do 1405. i 1574. do 1586. pobijane presude – zaključiti da relativna cjenovna neelastičnost potražnje za perindoprilom u odnosu na cijenu nije relevantna za utvrđivanje mjerodavnog tržišta jer se mogla objasniti ili opravdati kakvoćom tog lijeka i važnošću promidžbenih napora njegova proizvođača. Opći je sud stoga počinio pogrešku koja se tiče prava zbog koje su točke 1399. do 1405. i 1574. do 1586. te presude nezakonite.

391    Prema tome, valja u cijelosti prihvatiti osmi žalbeni razlog.

3.      Deveti i deseti žalbeni razlog

392    U okviru devetog žalbenog razloga Komisija ističe da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava kada je u točkama 1418. do 1566. pobijane presude osporio analizu, provedenu u svrhu utvrđivanja tržišta perindoprila, terapijske zamjenjivosti tog lijeka i drugih ACE lijekova. U okviru desetog žalbenog razloga Komisija kritizira Opći sud zbog toga što je u točkama 1461. do 1463. te presude prihvatio dopuštenost određenih dokumenata koje je Servier priložio svojim podnescima u prvostupanjskom postupku kako bi osporio Komisijinu ocjenu te terapijske zamjenjivosti.

393    S obzirom na odgovor na osmi žalbeni razlog – iz kojeg proizlazi da je proturječno obrazloženje zaključka koji je Opći sud izveo u točki 1585. pobijane presude, prema kojem je Komisija pogrešno utvrdila na temelju analize zamjenjivosti proizvoda koja se temelji na ekonomskim razmatranjima u pogledu cijena da perindopril i drugi ACE lijekovi nisu zamjenjivi – nije potrebno odlučiti o devetom i desetom žalbenom razlogu jer se oni odnose na terapijsku zamjenjivost tih lijekova.

4.      Jedanaesti žalbeni razlog

a)      Argumentacija stranaka

394    U okviru jedanaestog žalbenog razloga Komisija prigovara Općem sudu to što je u točkama 1611. do 1622. pobijane presude ocijenio da su definicija tržišta tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila i zaključak o postojanju Servierova vladajućeg položaja na tom tržištu bili pogrešni. Navedena institucija tvrdi da se Opći sud oslonio isključivo na pogreške koje je zamijetio u pogledu utvrđivanja tržišta perindoprila. Komisija u tom pogledu ističe tri prigovora.

395    U okviru prvog prigovora ona tvrdi da ta dva tržišta, iako susjedna, imaju različite značajke kako na strani ponude tako i na strani potražnje. Slijedom toga, Opći sud nije mogao u točki 1615. pobijane presude tvrditi da poništenje definicije tržišta perindoprila treba automatski dovesti do poništenja definicije tržišta tehnologije koja se odnosi na taj lijek i, slijedom toga, do utvrđenja Servierova vladajućeg položaja na tom tržištu. Opći sud pogrešno je naveo, u potporu tom rasuđivanju, da iz uvodnih izjava 2648. do 2651. sporne odluke proizlazi da potražnja za tehnologijom koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila proizlazi iz potražnje za perindoprilom. Naime, te uvodne izjave ne sadržavaju nijedan element na temelju kojeg se može zaključiti da potražnja za tehnologijom koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila ovisi o utvrđivanju tržišta tog lijeka.

396    U okviru drugog prigovora Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 1618. do 1621. pobijane presude ocijenio da se u spornoj odluci nije moglo zaključiti da Servier ima vladajući položaj na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila na temelju iskazivanja tog položaja na tržištu, s obzirom na to da, kao što je to Opći sud presudio, potonje tržište nije bilo ograničeno samo na perindopril. Naime, budući da su ta dva tržišta različita, utvrđenje Servierova vladajućeg položaja na prvom ne ovisi o postojanju njegova vladajućeg položaja na drugom tržištu.

397    U okviru trećeg prigovora Komisija zamjera Općem sudu da je zanemario analizu tržišta tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila koja se nalazi u spornoj odluci, konkretno u uvodnim izjavama 2632. do 2647., u pogledu obilježja potražnje, i u uvodnim izjavama 2671. do 2757., u pogledu Servierova vladajućeg položaja na tom tržištu. Stoga je, prema mišljenju spomenute institucije, Opći sud propustio odgovoriti na tužbene razloge koji su mu podneseni.

398    Servier odgovara da je taj žalbeni razlog u cijelosti bespredmetan jer se njime kritizira ocjena definicije tržišta tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila, iako se Opći sud nije izjašnjavao o tom pitanju. Naime, suprotno onomu što tvrdi Komisija, navedeni sud nije odlučivao o definiciji tog tržišta, nego je kritizirao utvrđenja iz sporne odluke koja su se ticala postojanja Servierova vladajućeg položaja na tom tržištu zbog pogrešaka u utvrđivanju tržišta perindoprila kao lijeka.

399    Servier usto navodi da spomenuti žalbeni razlog ne može dovesti do ukidanja pobijane presude jer Komisija nije osporila njezine točke 1627. do 1631. na kojima se temelji njezina izreka. Iz tih točaka proizlazi da je Opći sud ustvrdio, s jedne strane, da „nepostojanje Servierova vladajućeg položaja na samom tržištu [perindoprila] samo po sebi dovodi u pitanje postojanje zlouporabe vladajućeg položaja koja [mu] se stavlja na teret” na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila i, s druge strane, da se u spornoj odluci ne navodi nikakvo postupanje tog poduzetnika čija protupravnost ne bi ovisila o njegovu navodnom vladajućem položaju na tržištu perindoprila.

400    Nadalje, Servier tvrdi da su tri Komisijina prigovora bespredmetna i da nisu činjenično utemeljena.

401    Prvi prigovor odnosi se na činjenične pogreške i iskrivljuje pobijanu presudu, s obzirom na to da je Opći sud u njezinoj točki 1615. samo utvrdio da je Komisija u spornoj odluci upotrijebila definiciju tržišta perindoprila kako bi analizirala tržište tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak tog lijeka.

402    Isto tako, drugi prigovor počiva na iskrivljavanju točaka 1618. i 1619. pobijane presude u kojima je Opći sud naglasio da u spornoj odluci dva mjerodavna tržišta nisu ispitana neovisno jedno o drugom. Naprotiv, iz odjeljka 7.2.1.2.3. te odluke proizlazi da potražnja za tehnologijom koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila proizlazi iz potražnje za tim lijekom. Komisija se oslonila na Servierov vladajući položaj na tržištu tog lijeka kako bi zaključila da taj poduzetnik ima vladajući položaj na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak navedenog lijeka.

403    Kada je riječ o trećem prigovoru, on je, prema Servierovu mišljenju, bespredmetan jer Komisija nije osporila ocjenu Općeg suda prema kojoj su se pogreške koje utječu na utvrđivanje tržišta perindoprila odrazile na definiciju tržišta tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak tog lijeka. Servier dodaje da se Komisija samo poziva na propust da se odgovori na tužbeni razlog, ali ne pojašnjava o kojem je razlogu riječ.

b)      Ocjena Suda

404    U točki 1615. pobijane presude Opći je sud ocijenio da, kada je riječ o utvrđivanju tržišta tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila, iz sporne odluke proizlazi to da „potražnja [za tom tehnologijom] proizlazi iz potražnje gotovog lijeka perindoprila (uvodne izjave 2648. do 2651. pobijane odluke [te odluke]” i da je „Komisija [...] stoga upotrijebila pogrešn[u definiciju] mjerodavnog tržišta koj[u] je primijenila na tržište gotovih proizvoda u okviru svoje analize tržišta tehnologije, konkretno u pogledu ocjene potražnje na potonjem tržištu”.

405    Međutim, iz tumačenja uvodnih izjava 2648. do 2651. sporne odluke proizlazi da, iako je Komisija utvrdila da potražnja za tehnologijom koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila proizlazi iz potražnje tog lijeka, ona je u uvodnoj izjavi 2649. te odluke također naglasila da to ne znači da uvjeti potražnje za tom tehnologijom točno odražavaju uvjete potražnje za perindoprilom.

406    Na temelju tih elemenata Komisija je u uvodnoj izjavi 2651. navedene odluke ocijenila da je, s obzirom na relativnu neelastičnost potražnje za perindoprilom, potražnja za tehnologijom koja se odnosi na aktivni sastojak tog lijeka vjerojatno također neelastična. Iz tih elemenata proizlazi da se, suprotno onomu što se navodi u tekstu točke 1615. pobijane presude, elementi iz uvodnih izjava 2648. do 2681. sporne odluke, koji se tiču značajki potražnje za tehnologijom koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila, temelje na vezama koje postoje između potražnje za tom tehnologijom i potražnje za navedenim lijekom, pri čemu su ta dva proizvoda komplementarna jer se prvi upotrebljava u proizvodnji drugog, a ne na utvrđivanju tržišta perindoprila kao takvom.

407    Prema tome, iako je točno da je Opći sud u točki 1615. pobijane presude parcijalno i netočno prenio sadržaj sporne odluke time što je naveo da je Komisija utvrdila tržište tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila time što je samo preuzela definiciju tržišta tog lijeka, on je u točki 1616. te presude ograničio opseg te pogreške navodeći da je „kao što Komisija tvrdi, u okviru svoje analize tržišta tehnologije upotrijebila [...] i druge elemente za utvrđivanje tržišta tehnologije, osobito analizu zamjenjivosti ponude (uvodna izjava 2657. i sljedeće uvodne izjave [sporne] odluke)”.

408    Stoga je, bez obzira na upravo navedenu pogrešku, neosnovan Komisijin prvi prigovor, u okviru kojeg se ona u biti poziva na iskrivljavanje sporne odluke počinjeno time što je Opći sud propustio uzeti u obzir razlike između dvaju tržišta, kako na strani ponude tako i na strani potražnje.

409    Uostalom, u točkama 1617. do 1619. pobijane presude Opći je sud smatrao da nije potrebno odlučiti o tome je li utvrđivanje tržišta tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila pogrešno kako bi se ocijenio tužbeni razlog koji se temelji na pogreškama u Komisijinu dokazivanju postojanja Servierova vladajućeg položaja na tom tržištu jer je ta institucija svoj zaključak o Servierovu vladajućem položaju na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila „na odlučujući način temeljila” na utvrđivanju tržišta tog lijeka. U točki 1621. te presude Opći sud izveo je zaključke iz svoje ocjene o pogrešnom utvrđenju tržišta perindoprila. Presudio je da Komisija nije mogla dokazati da Servier ima vladajući položaj na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak tog lijeka te je stoga u točki 1622. navedene presude zaključio da valja prihvatiti tužbeni razlog u prvostupanjskom postupku koji se temelji na pogreškama u Komisijinu dokazivanju Servierova vladajućeg položaja na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila.

410    Međutim, iz točaka 380. do 390. ove presude proizlazi da je ocjena Općeg suda u pogledu pogrešnog utvrđivanja tržišta perindoprila sama po sebi zahvaćena pogreškom koja se tiče prava. Prema tome, valja utvrditi da se ocjene koje je Opći sud iznio u točkama 1611. do 1622. pobijane presude u pogledu Servierova vladajućeg položaja na tržištu tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila temelje na pogrešnoj pretpostavci te su stoga nezakonite. Budući da su te ocjene izravno utjecale na točku 3. izreke pobijane presude, u kojoj je Opći sud poništio spornu odluku u dijelu u kojem je njome utvrđena povreda članka 102. UFEU-a koju je počinio Servier, valja prihvatiti jedanaesti žalbeni razlog.

D.      Zaključak o žalbi

411    Imajući u vidu činjenicu da su prvi do osmog žalbenog razloga kao i jedanaesti žalbeni razlog prihvaćeni, valja, u skladu s Komisijinim zahtjevom, ukinuti točke 1. do 3. izreke pobijane presude u kojima je Opći sud poništio, kao prvo, članak 4. sporne odluke u dijelu u kojem je utvrđeno Servierovo sudjelovanje u Krkinim sporazumima, kao drugo, članak 6. te odluke, kojim se utvrđuje povreda članka 102. UFEU-a koju je počinio Servier i, kao treće, članak 7. stavak 4. točku (b) i članak 7. stavak 6. navedene odluke, kojima se utvrđuje iznos novčane kazne izrečene Servieru za povrede iz članaka 4. i 6. te odluke.

VIII. O posljedicama ukidanja pobijane presude

412    U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu, ako stanje postupka to dopušta, ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

413    U ovom slučaju, kada je riječ o tužbenim razlozima istaknutima u prvostupanjskom postupku, u kojima se traži poništenje članka 4. sporne odluke, koji se odnosi na povredu članka 101. UFEU-a, Sud smatra da stanje postupka ne dopušta odlučivanje u cijelosti. Naime, u okviru drugog dijela devetog tužbenog razloga Servier tvrdi da je Komisija počinila više pogrešaka u ocjeni time što je Krkin sporazum o ustupanju i licenciji kvalificirala kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 307. ove presude, Opći sud poništio je tu kvalifikaciju samo zbog toga što je odbio istu kvalifikaciju u pogledu Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji a da pritom nije odlučio o meritumu tog drugog dijela. Stoga predmet valja vratiti Općem sudu na ponovno odlučivanje o drugom dijelu devetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku.

414    Kada je riječ o tužbenim razlozima u prvostupanjskom postupku u kojima se traži poništenje članka 6. sporne odluke, koji se odnosi na povredu članka 102. UFEU-a, iz odgovora na osmi žalbeni razlog proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je ocijenio da je Komisija pogrešno ograničila definiciju mjerodavnog tržišta na ono perindoprila. Opći je sud smatrao tu ocjenu dovoljnom za prihvaćanje četrnaestog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku, bez potrebe odlučivanja o njegovu prvom dijelu, u kojem je Servier istaknuo više nepravilnosti u Komisijinoj ekonometrijskoj analizi. Budući da se Opći sud nije izjasnio o tom prvom dijelu, stanje postupka ne dopušta odlučivanje o tom pitanju.

415    K tomu, iz odgovora na jedanaesti žalbeni razlog, sadržanog u točkama 404. do 410. ove presude, proizlazi to da Opći sud nije samostalno ispitao Servierov šesnaesti i sedamnaesti tužbeni razlog, koji su istaknuti u prvostupanjskom postupku te su usmjereni protiv utvrđivanja tržišta tehnologije koja se odnosi na aktivni sastojak perindoprila i postojanja Servierova vladajućeg položaja na tom tržištu, nego je samo ponovio razloge zbog kojih je prihvatio Servierov četrnaesti tužbeni razlog istaknut u prvostupanjskom postupku, koji se temelji na pogrešci u utvrđivanju tržišta perindoprila. Prema tome, stanje postupka ne dopušta donošenje odluke pa predmet valja vratiti Općem sudu na ponovno odlučivanje o tužbenim razlozima iz prvostupanjskog postupka koji se odnose na povredu članka 102. UFEU-a.

416    U tom kontekstu Komisija je pozvala Sud da vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje u sastavu drukčijem od onoga u kojem je donio pobijanu presudu.

417    Međutim, u skladu s člankom 216. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, kad Sud ukine presudu vijeća, predmet može dodijeliti drugom vijeću koje zasjeda s istim brojem sudaca, pri čemu je odluka na predsjedniku Općeg suda. S tim u vezi Sud je već bio u prilici naglasiti da se vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje sastavu suda drukčijem od onog koji je odlučivao u prvostupanjskom postupku u tom predmetu ne može smatrati, u okviru prava Unije, općom obvezom (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C-341/06 P i C-342/06 P, EU:C:2008:375, t. 57.). Stoga nije moguće prihvatiti Komisijin zahtjev.

418    S obzirom na prethodna razmatranja, predmet valja vratiti Općem sudu na ponovno odlučivanje o drugom dijelu Servierova devetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku, koji se odnosi na kvalifikaciju Krkina sporazuma o ustupanju i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, o četrnaestom do sedamnaestog tužbenog razloga iz prvostupanjskog postupka, koji se odnose na povredu članka 102. UFEU-a te o podrednim tužbenim razlozima istaknutima u tom postupku, kojima se nastoji osporiti iznos novčane kazne.

IX.    O tužbi pred Općim sudom

419    U okviru tužbe u prvostupanjskom postupku Servier prvim dijelom devetog tužbenog razloga osporava kvalifikaciju Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. U okviru desetog tužbenog razloga osporava kvalifikaciju Krkina sporazuma o nagodbi i Krkina sporazuma o ustupanju i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

420    Budući da se, među ostalim, o tim tužbenim razlozima kontradiktorno raspravljalo pred Općim sudom i da njihovo ispitivanje ne zahtijeva donošenje nikakve dodatne mjere upravljanja postupkom ili izvođenja dokaza, Sud smatra da stanje postupka dopušta odlučivanje o prvom dijelu devetog tužbenog razloga i o desetom tužbenom razlogu.

A.      Prvi dio devetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku

1.      Argumentacija stranaka

421    U okviru prvog dijela devetog tužbenog razloga Servier osporava kvalifikaciju Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i u tom pogledu ističe pet prigovora. Kao prvo, on tvrdi da se „u odluci iskrivljavaju činjenice kada se zaključuje da je Krka mogla ući na tržište u kratkom roku”, kao drugo, da se „u odluci iskrivljavaju namjere stranaka i željeni ciljevi koji su ipak legitimni”, kao treće, da se „u odluci pogrešno kvalificiraju sporazumi o podjeli tržišta”, kao četvrto, da „sadržaj sporazumâ više ne opravdava kvalifikaciju ograničenja s obzirom na cilj, nego, naprotiv, dokazuje njihovu legitimnost” i, kao peto, da se „u odluci sporazumi pogrešno kvalificiraju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, iako su njihovi ograničavajući učinci hipotetski”. Na Sudu je da utvrdi temelji li se Komisijino utvrđenje povrede koja se sastoji od podjele tržištâ perindoprila sklapanjem Krkinih sporazumima o nagodbi i licenciji na pogreškama koje se tiču prava i činjenica, a koje je Servier naveo u okviru tih pet prigovora.

422    Komisija osporava tu argumentaciju.

2.      Ocjena Suda

423    Najprije je važno podsjetiti na to da se postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja može pravilno ocijeniti samo ako se indicije na koje se poziva u spornoj odluci ne razmatraju odvojeno, nego zajedno, uzimajući u obzir obilježja predmetnog tržišta proizvoda (presuda od 14. srpnja 1972., Imperial Chemical Industries/Komisija, 48/69, EU:C:1972:70, t. 68.). Opseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže se na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a nad kojima valja provesti detaljan nadzor, kako prava tako i činjenica, s obzirom na razloge koje su istaknule stranke (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C-67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 44. i od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C-603/13 P, EU:C:2016:38, t. 72.).

424    U tom pogledu, iako se prvi dio devetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku sastoji od pet prigovora, svi Servierovi argumenti u tom kontekstu odnose se na pitanje je li Krka bila njegov potencijalni konkurent u trenutku sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, neovisno o njezinim uzastopnim neuspjesima u sudskim postupcima u kojima je pokušala ishoditi proglašenje patenta 947 nevaljanim, odnosno na pitanje čine li ti sporazumi, promatrani zajedno, sporazum o podjeli tržišta koji je obuhvaćen kvalifikacijom ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a. Valja naglasiti da se ta Servierova argumentacija, koja se posebno odnosi na Krkine sporazume o nagodbi i licenciji, preklapa s onom koja je istaknuta u okviru četvrtog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku, koji se odnosi na legitimnost svojstvenu sporazumima o nagodbi u sporovima o patentima i sporazumima o licenciji za patente.

425    U skladu s onim što je ocijenjeno u točki 131. ove presude, najprije valja provjeriti, s obzirom na to da je Servier istaknuo to pitanje pred Općim sudom, je li Komisija valjano mogla Krkine sporazume kvalificirati kao ograničenje potencijalnog tržišnog natjecanja Krke sa Servierom. U tu svrhu valja ispitati jesu li na datum sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji postojale stvarne i konkretne mogućnosti da Krka uđe na tržište perindoprila i upusti se u tržišno natjecanje sa Servierom. To ispitivanje zahtijeva da se utvrdi je li Krka poduzela dostatne korake na temelju kojih se može konstatirati postojanje njezine čvrste odluke i vlastite sposobnosti da uđe na tržište u roku kojim bi se mogao nametnuti konkurentski pritisak na Servier, kao i da se provjeri nepostojanje eventualnih prepreka tom ulasku koje su nepremostive, s obzirom na to da se utvrđenje potencijalnog tržišnog natjecanja može, ovisno o slučaju, potkrijepiti dodatnim dokazima.

426    Ako je to slučaj, nadalje valja utvrditi, u skladu s onim što je zaključeno u točki 107. ove presude, čine li Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji sporazum o podjeli tržišta kojim se ograničava tržišno natjecanje s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a, kao što je to Komisija smatrala u spornoj odluci. U tu svrhu bit će potrebno ispitati ciljeve tih sporazuma kao i njihovu međusobnu gospodarsku povezanost koja je, prema spornoj odluci, postojala. Konkretnije, valjat će ocijeniti je li Servierov prijenos vrijednosti u korist Krke, na temelju Krkina sporazuma o licenciji, bio dovoljno važan da je potakne na prihvaćanje podjele nacionalnih tržišta perindoprila sa Servierom, pri čemu bi se barem privremeno odrekla ulaska na njegova glavna tržišta u zamjenu za jamstvo da će moći komercijalizirati svoju generičku verziju perindoprila na vlastitim glavnim tržištima, bez izlaganja opasnosti od toga da će je navedena grupa tužiti zbog povrede patenta. Naposljetku, valjat će uzeti u obzir, imajući u vidu to da Servier opetovano ističe to pitanje, namjere stranaka Krkinih sporazuma, s obzirom na to da one mogu pridonijeti utvrđivanju objektivnih ciljeva koji se žele postići tim sporazumima.

a)      Krkino potencijalno tržišno natjecanje sa Servierom

427    U skladu s uvodnim izjavama 1672. do 1700. sporne odluke, Krka je bila prvi proizvođač generičkih lijekova koji je ugrozio Servierov položaj na tržištu perindoprila. Ta su dva poduzetnika već bili stvarni konkurenti na tržištima u Češkoj Republici, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj i Sloveniji, gdje je Krka počela stavljati u promet generičku verziju perindoprila. Na drugim nacionalnim tržištima unutar Unije Krka je bila Servierov potencijalni konkurent. Ona je pripremala svoj ulazak na ta druga tržišta konkretnim i dostatnim mjerama, osobito nakon što je ishodila odobrenja za stavljanje u promet u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini te je već raspolagala proizvodom koji je bio spreman za prodaju. Na nekima od tih drugih tržišta surađivala je s poslovnim partnerima. Komisija je u uvodnoj izjavi 1685. te odluke utvrdila da iz brojnih dokumentiranih dokaza koji su prethodili EPO-ovoj odluci od 27. srpnja 2006. proizlazi da je Krka tada bila uvjerena u svoj uspjeh odnosno u uspjeh svojih partnera u sporovima sa Servierom koji su se ticali valjanosti patenata 340 i 947.

428    Prema tome, prema tekstu sporne odluke, prije sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji to je društvo već konkuriralo Servieru na određenim nacionalnim tržištima te je, kada je riječ o tržištima na kojima još nije bilo prisutno, već ne samo moglo na njih ući u kratkom roku nego je i bilo čvrsto odlučno to učiniti. S obzirom na te elemente, Krka se mogla smatrati Servierovim potencijalnim konkurentom.

429    Servier ne osporava te elemente kao takve, iako tvrdi da je Krkina strategija bila „usredotočena na tržišta srednje i istočne, ali ne i na tržišta zapadne Europe”. Spomenuta grupa tvrdi da Komisija nije mogla smatrati da se na dan sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji to društvo još uvijek moglo smatrati njegovim potencijalnim konkurentom. Servier u biti prigovara Komisiji da je iskrivila namjere stranaka, osobito Krkine, time što je odbila prihvatiti činjenicu da su serijski neuspjesi tog društva u sudskim postupcima uvjerili potonje u valjanost patenta 947 zbog čega je bilo poželjno da ono pregovara sa Servierom kako bi ishodilo licenciju za taj patent na svojim glavnim tržištima. Ti Krkini neuspjesi u sudskim postupcima, koji proizlaze iz EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. i odluke High Courta od 3. listopada 2006., predstavljali su nepremostivu prepreku njezinu ulasku na Servierova glavna tržišta u kratkom roku. Krkin interni dokument datiran s 13. rujna 2006. pokazuje da je zbog EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. taj poduzetnik promijenio strategiju time što je odlučio odustati od komercijalizacije svoje verzije perindoprila, koja se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, kako bi se posvetio razvoju oblika tog lijeka kojim se ne povređuje patent.

430    K tomu, Servier podsjeća, s jedne strane, na to da ga je neposredno nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. kontaktirala Krka koja je željela raspravljati o mogućnosti licencije za patent za određena nacionalna tržišta i, s druge strane, na to da je on protiv Krke u Ujedinjenoj Kraljevini pokrenuo postupak zbog povrede patenata 340 i 947, uz zahtjev za izdavanje sudskog naloga. Iako je Krka podnijela protutužbu za proglašenje tih patenata nevaljanima, ona je, prema Servierovu mišljenju, bila slabo zainteresirana za tu parnicu, koja je usto bila skupa i riskantna.

431    U ovom slučaju, kako bi se utvrdilo je li osnovana Servierova tvrdnja prema kojoj, zbog EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. i odluke High Courta od 3. listopada, kod Krke više nije postojala ni sposobnost ni čvrsta odluka da uđe na Servierova glavna tržišta zbog čega više nije bila njegov potencijalni konkurent, valja podsjetiti na to da se postojanje patenta kojim se štiti postupak proizvodnje aktivnog sastojka koji je postao dostupan javnosti ne može, kao takvo, smatrati nepremostivom zaprekom i ne sprečava da se potencijalnim konkurentom proizvođača dotičnog izvornog lijeka okvalificira proizvođač generičkih lijekova koji zapravo ima čvrstu odluku kao i vlastitu sposobnost da uđe na tržište i koji se tim radnjama pokazuje spremnim da ospori valjanost tog patenta i preuzme rizik da se prilikom njegova ulaska na tržište suoči s tužbom zbog povrede koju podnese nositelj tog patenta (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 46.). Nadalje, kao što je to ocijenjeno u točki 132. ove presude, kada su njihovi međusobni sporovi u vezi s pitanjem valjanosti predmetnog patenta još uvijek u tijeku, nužno je ispitati sve relevantne elemente prije nego što dođe do zaključka da nositelj patenta i navedeni proizvođač generičkih lijekova nisu potencijalni konkurenti.

432    Kada je riječ, nadalje, o Krkinoj čvrstoj odluci da nastavi s naporima u pogledu komercijalizacije svoje verzije perindoprila, kao i o pitanju čine li njezini neuspjesi u sudskim postupcima nepremostivu prepreku ulasku na Servierova glavna tržišta u roku u kojem bi se mogao nametnuti konkurentski pritisak na tu grupu, u smislu sudske prakse navedene u točki 101. ove presude, iz dokaza koje je Komisija navela u uvodnim izjavama 1686. do 1691. sporne odluke proizlazi da ni EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006. ni uostalom odluka High Courta od 3. listopada 2006. nisu navele Krku na to da prestane s naporima usmjerenima na ulazak na ta tržišta. Osim toga, tijekom tog razdoblja, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 1687. i 1700. sporne odluke, koje Servier ne osporava, Krka je u rujnu 2006. uspjela u Mađarskoj ishoditi odbijanje njegova zahtjeva za određivanje privremenih mjera u pogledu patenta 947, iako je na mađarskom tržištu već komercijalizirala svoju verziju perindoprila, koja se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947.

433    Konkretnije, u uvodnim izjavama 1687. i 1688. sporne odluke Komisija je navela dokumente iz kojih naprotiv proizlazi da je Krka kritizirala EPO-ovu odluku od 27. srpnja 2006. te je odlučila da je neće prihvatiti. Među ostalim, iz iskaza Krkina zaposlenika, koji je in extenso naveden u uvodnim izjavama 895. i 1688. te odluke, proizlazi da je „[o]no što nas osobito smeta to da je taj postupak bio diskriminatoran prema industriji generičkih proizvoda te im nećemo dopustiti da se tako lako izvuku”. Takva tvrdnja, iznesena za račun Krke, osporava Servierovu tvrdnju prema kojoj je to društvo odustalo od osporavanja valjanosti patenta 947 kako bi moglo ući na Servierova glavna tržišta. Nadalje, konkretne radnje koje je Krka poduzela nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. potvrđuju da taj poduzetnik nije prihvatio valjanost tog patenta jer ju je nastavio osporavati pred EPO-om te je 1. i 8. rujna 2006. protiv Serviera podnio protutužbe za proglašavanje patenata 947 i 340 nevaljanima u okviru postupaka zbog povrede koje je Servier pokrenuo u Ujedinjenoj Kraljevini.

434    Osim toga, nijedan dokument koji je postojao u vrijeme sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji ne upućuje na to da su EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006. i odluka High Courta od 3. listopada 2006. promijenile Krkinu percepciju valjanosti patenta 947 u mjeri koja bi je navela na odustanak od projekata komercijalizacije vlastite verzije perindoprila. Konkretno, Krkin interni dokument datiran s 13. rujna 2006., na koji upućuje Servier – prema kojem aktivnosti koje se odnose na Krkin perindopril trebaju ustupiti mjesto aktivnostima na razvoju verzije kojom se ne povređuje patent za taj lijek – ne može se tumačiti kao izraz strateške odluke Krkine uprave. Naime, kao što je to Komisija naglasila u uvodnoj izjavi 1687. sporne odluke, u tom su internom dokumentu samo zabilježena stajališta izražena na operativnim sastancima u okviru odjela za istraživanje i razvoj tog poduzetnika, a njegovo tumačenje koje je dao Servier u svakom slučaju opovrgnuto je činjenicom koju je Komisija istaknula u bilješci 2260. te odluke, da je Krka nastavila proizvoditi svoj perindopril, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, što uostalom potvrđuju i spomenuti Krkini interni dokumenti. U svakom slučaju, s obzirom na suprotne dokaze na koje se Komisija poziva u uvodnim izjavama 1686. do 1691. navedene odluke, tim se internim dokumentom uvjerljivo ne dokazuje, kao što tvrdi Servier, da je Krka konačno odustala od ulaska s tim perindoprilom na Servierova glavna tržišta nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. Naime, ti dokazi objektivno potvrđuju daljnje postojanje Krkine vlastite sposobnosti pristupa Servierovim glavnim tržištima, kao i namjeru ulaska na ta tržišta.

435    U mjeri u kojoj Servier prigovara Komisiji da je „iskrivila” namjere stranaka, valja podsjetiti na to da je spomenuta institucija u uvodnim izjavama 1688. i 1690. sporne odluke priznala da Krka više nije bila čvrsto uvjerena u snagu svojeg položaja u sudskim postupcima nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. i da je nastavno na tu odluku pokrenula inicijativu uspostavljanja kontakta sa Servierom kako bi se razmotrila mogućnost da joj on dodijeli licenciju za patent 947 za određena zemljopisna tržišta.

436    Međutim, ni ta Krkina inicijativa ne dokazuje da je taj poduzetnik odustao od namjere da Servieru na njegovim glavnim tržištima konkurira svojim perindoprilom, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947. Naime, kao što to proizlazi iz dokaza na koje se Komisija poziva u uvodnim izjavama 912. i 1688. sporne odluke, Krka je bila svjesna činjenice da je Servier pristao s njom pregovarati nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006. jer je predstavljala „ozbiljnu prijetnju” Servieru koji je „vjerovao da [ona] raspolaže najboljim i najpotpunijim dokazima u postupku povodom prigovora pred EPO-om i postupku opoziva u Ujedinjenoj Kraljevini”. Iz toga proizlazi da postojanje spora između Krke i Serviera o valjanosti patenta 947, što je bio predmet postupaka pred EPO-om i u Ujedinjenoj Kraljevini, koje ta dva poduzetnika smatraju ozbiljnima, predstavlja dodatnu indiciju o odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja među njima (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 52.), pri čemu ono može usto postati stvarno u roku kojim bi se mogao nametnuti konkurentski pritisak Servieru, u smislu sudske prakse navedene u točki 101. ove presude. To je nužno tako čim je postojanje tog tržišnog natjecanja stvarno utjecalo na Servierovo poslovno ponašanje, potaknuvši ga na to da Krki dodijeli licenciju na njezinim glavnim tržištima.

437    Osim toga, Servierov argument, koji se temelji na činjenici da je Krka pokrenula pregovore o dodjeli licencije, rezultat je brkanja njezinih namjera u slučaju da pregovori ne uspiju s njezinim poslovnim ciljevima u okviru tih pregovora. Međutim, samo su prvonavedene namjere relevantne za ocjenu postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja između Serviera i Krke u trenutku potpisivanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji. Navodno legitimni poslovni ciljevi koje je Krka nastojala postići u okviru navedenih pregovora relevantni su samo za ocjenu predmeta tih sporazuma.

438    Naime, valja u tom pogledu podsjetiti na to da je sklapanje sporazuma među više poduzetnika koji posluju na istoj razini proizvodnog lanca i od kojih neki nisu prisutni na predmetnom tržištu čvrsta indicija o tome da među navedenim poduzetnicima postoji odnos tržišnog natjecanja (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 55. i navedena sudska praksa).

439    Međutim, ako bi činjenica da je Krka pregovarala sa Servierom s ciljem sklapanja sporazuma kao što su Krkini sporazumi o nagodbi i licenciji bila dovoljna za dokazivanje da kod nje više ne postoji čvrsta odluka da konkurira Servieru svojim perindoprilom, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, odnosno da postoji nepremostiva prepreka takvom ulasku na Servierova glavna tržišta, unatoč postojanju objektivnih dokaza kao što su oni koje je Komisija navela u uvodnim izjavama 1686. do 1691. sporne odluke, to bi značilo – što bi bilo proturječno sudskoj praksi navedenoj u prethodnoj točki – da odluka poduzetnika da pregovara i potom sklopi sporazum s drugim poduzetnikom koji posluje na istoj razini proizvodnog lanca s ciljem da se tržišno natjecanje na temelju zasluga zamijeni suradnjom može imati za posljedicu to da navedeni poduzetnik više nije potencijalni konkurent svojem suugovaratelju. Kada bi to bio slučaj, svjesnim odabirom poduzetnika da slijedi poslovnu politiku sklapanja sporazuma s protutržišnim ciljem moglo bi se taj sporazum izuzeti od zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU-a, čime bi se toj odredbi oduzeo znatan dio njezina korisnog učinka.

440    S obzirom na prethodno navedeno, na temelju Servierove argumentacije ne može se osporiti Komisijino utvrđenje iz uvodne izjave 1700. sporne odluke, prema kojem je na dan sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji to društvo bilo Servierov potencijalni konkurent.

441    Stoga valja odbiti Servierovu argumentaciju koja se odnosi na Krkino potencijalno tržišno natjecanje.

b)      Postojanje sporazuma o podjeli tržišta

442    U okviru drugog prigovora Servier tvrdi da je Komisija pogrešno smatrala da je cilj Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji bila podjela tržištâ s tim društvom.

443    Spomenuta grupa navodi, kao prvo, da su ti sporazumi sklopljeni zbog priznavanja valjanosti patenta 947 te je njihov cilj bio pronaći rješenje za njegove sporove s Krkom. Naime, potonje društvo nije moglo komercijalizirati svoj perindopril zbog patenta 947 i EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006.

444    Međutim, tom argumentacijom Servier je u biti samo ponovio svoje tvrdnje o nepostojanju potencijalnog tržišnog natjecanja na strani Krke, koje se temelje na navodnom priznanju valjanosti tog patenta, te opovrgnuo postojanje sporazuma o podjeli tržišta. Ti su argumenti već odbijeni zbog razloga iznesenih u točkama 427. do 440. i točkama 178. do 184. ove presude.

445    Kao drugo, Servier osporava postojanje sporazuma o podjeli tržišta prema kojem je Krka odustala od ulaska na Servierova glavna tržišta u zamjenu za uspostavu de facto duopola na Krkinim glavnim tržištima. Prema Servierovu mišljenju, iz klauzula Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji proizlazi da je svaki od tih sporazuma imao legitiman cilj. Konkretno, nijedan element ne upućuje na to da se Krkinim sporazumom o licenciji uspostavlja takav duopol. Naprotiv, brojni dokumenti iz vremena sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji pokazuju da je tržišno natjecanje između tih dvaju poduzetnika bilo intenzivno. Komisija je u uvodnim izjavama 1724. i 1728. sporne odluke pogrešno tvrdila da se Krkinim sporazumom o licenciji Servier obvezao na to da neće uvesti trećeg konkurenta na Krkina glavna tržišta. K tomu, Servier ističe da se u spornoj odluci iskrivljava dokument od 29. rujna 2005., koji je naveden, među ostalim, u uvodnoj izjavi 849. te odluke, u kojoj Krkin zaposlenik govori o „zajedničkoj aktivnosti u svrhu kontrole tržišta”.

446    Spomenuta grupa osporava da je Krkin sporazum o licenciji mogao potaknuti to društvo na prihvaćanje ograničenja tržišnog natjecanja predviđenih Krkinim sporazumom o nagodbi. Čak i da je taj sporazum o licenciji potaknuo na sklapanje nagodbe, takva bi okolnost sama po sebi bila nedovoljna za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU-a jer iz namjera stranaka proizlazi da su ti sporazumi imali legitimne ciljeve. K tomu, u uvodnoj izjavi 1738. te odluke Komisija je na deset milijuna eura procijenila dobit koju je Krka mogla ostvariti iz tog sporazuma o licenciji, umanjujući pritom njegove pozitivne učinke na tržišno natjecanje, uz obrazloženje, navedeno u uvodnoj izjavi 1833. te odluke, da „nije jasno u kojoj je mjeri Krkin sporazum o nagodbi ojačao konkurentski položaj u državama članicama obuhvaćenima licencijom s obzirom na činjenicu da je prije sklapanja [Krkina] sporazuma [o nagodbi] to društvo već stavilo perindopril na tržište u pet od tih država članica”. Servier također ustraje na činjenici da je Krka, čak i nakon sklapanja tih sporazuma, mogla slobodno ući na Servierova glavna tržišta s proizvodom kojim se ne povređuje patent.

447    U dijelu u kojem Servier navodi navodnu „legitimnost” klauzula iz Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, valja uvodno podsjetiti na to da, iako su objektivni ciljevi koji se sporazumima žele postići u pogledu tržišnog natjecanja doista relevantni za ocjenu njihova eventualnog protutržišnog cilja, okolnost da su uključeni poduzetnici djelovali bez namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 167. i navedena sudska praksa). Prema tome, činjenica da je poslovna strategija dvaju poduzetnika koji posluju na istoj razini proizvodnog lanca namijenjena pregovaranju o takvim sporazumima među njima radi okončanja spora o valjanosti patenta bila logična i racionalna s gledišta tih poduzetnika nipošto ne dokazuje da je nastavak te strategije opravdan sa stajališta prava tržišnog natjecanja.

448    K tomu, doista je točno, kao što je to utvrđeno u točki 226. ove presude, da se sporazumi o nagodbi u sporu o patentima, kao i sporazumi o licenciji koji su povezani s takvim sporazumima, mogu sklopiti s legitimnim ciljem i potpuno zakonito, na temelju činjenice da su stranke priznale valjanost predmetnog patenta. Osim toga, tijela javne vlasti potiču sporazume o nagodbi jer omogućuju uštede sredstava i time su od koristi za širu javnost (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 79.). Isto tako, kao što to Servier pravilno ističe u svojoj prvostupanjskoj tužbi, nesporno je da sporazum o licenciji koji proizvođaču generičkih lijekova omogućuje ulazak na određena tržišta koja su zatvorena za tržišno natjecanje zbog postojanja patenta može, u teoriji, proizvesti pozitivne učinke na tržišno natjecanje na tim istim tržištima.

449    Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 226. ove presude, činjenica da sporazumi imaju cilj koji apstraktno može biti legitiman ne može dovesti do toga da se ti sporazumi izuzmu iz primjene članka 101. UFEU-a ako se pokaže da je njihov cilj također podjela tržištâ ili ostvarivanje drugih ograničenja tržišnog natjecanja. Osim toga, kao što je to navedeno u točkama 178. do 184. ove presude, činjenica da sporazum ima načelno legitiman pravni oblik i da njegov sadržaj ne otkriva očiti protutržišni cilj nije, sama po sebi, odlučujuća prilikom davanja odgovora na pitanje povređuje li se tim sporazumom članak 101. stavak 1. UFEU-a. Naime, svaki se sporazum mora ocijeniti s obzirom na svoj poseban sadržaj i gospodarski kontekst te osobito s obzirom na stanje na predmetnom tržištu.

450    U ovom se slučaju argumentima koje je Servier istaknuo u okviru devetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku, koji se odnose na sadržaj Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, zanemaruje, kao prvo, činjenica da je povezanost tih sporazuma takva da njihove klauzule valja ispitati kao cjelinu, a ne odvojeno. Kao drugo, prilikom navođenja tih argumenata ne uzima se u obzir činjenica da se Krkinim sporazumom o licenciji tom društvu dopušta da komercijalizira svoj perindopril, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, na svojim glavnim tržištima – na koja se ne odnosi povreda članka 101. stavka 1. UFEU-a utvrđena u spornoj odluci – dok se Krkinim sporazumom o nagodbi tom društvu zabranjuje da taj lijek komercijalizira na Servierovim glavnim tržištima, obuhvaćenima tom povredom.

451    Kada je riječ o povezanosti Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, iz teksta tih sporazuma i okolnosti njihova sklapanja, kako ih je Komisija navela u uvodnoj izjavi 1703. sporne odluke, jasno proizlazi da su oni s gospodarskog gledišta povezani na način da se, kao što je to spomenuta institucija istaknula u uvodnoj izjavi 1702. te odluke, jedan ne može sklopiti bez drugog. Osim toga, tu povezanost potvrđuju dokumentirani dokazi na koje se Komisija pozvala u uvodnim izjavama 1746. i 2103. sporne odluke, iz kojih proizlazi da je Krka smatrala da je Krkin sporazum o licenciji bio preduvjet za prihvaćanje odustanka od ulaska na Servierova glavna tržišta, s obzirom na to da su ograničenja iz Krkina sporazuma o nagodbi bila nužna za dobivanje te licencije. Stoga, budući da Servier nastoji dovesti u pitanje Komisijinu analizu tih sporazuma – pri čemu ne osporava postojanje navedene povezanosti kao takve – i to na temelju argumentacije u okviru koje se ti sporazumi ispituju odvojeno kako bi se utvrdila navodna legitimnost njihova sadržaja, ta se argumentacija temelji na pogrešnoj pretpostavci. Iz spomenutog također proizlazi, kao što je to utvrđeno u točki 195. ove presude, a suprotno Servierovoj argumentaciji, da je, neovisno o pitanju je li, s obzirom na tržišne uvjete, razina naknade predviđene Krkinim sporazumom o licenciji odgovarajuća, to društvo bilo potaknuto pristupom svojim glavnim tržištima, bez opasnosti od povrede, kada je odustalo od prodaje svojeg perindoprila, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, na Servierovim glavnim tržištima.

452    Osim toga, Servierov argument koji se temelji na navodnim pozitivnim učincima Krkina sporazuma o licenciji na njezina glavna tržišta pobija okolnost da tim sporazumom nisu obuhvaćena Servierova glavna tržišta, koja su jedina zahvaćena povredom članka 101. stavka 1. UFEU-a utvrđenom u spornoj odluci. Naime, ti pozitivni učinci na tržišno natjecanje, pod pretpostavkom da se utvrde, blagotvorno bi utjecali na tržišno natjecanje samo na Krkinim glavnim tržištima. U svakom slučaju, iako dodjela licencije na određenim tržištima u zamjenu za obvezu korisnika te licencije da odustane od osporavanja valjanosti patenta svojeg suugovaratelja, kada je riječ o tim istim tržištima može, pod uvjetom da se ocijeni njezin poseban sadržaj i gospodarski kontekst, smatrati legitimnom u pogledu tržišnog natjecanja, drukčije je kada paket sporazuma omogućuje tom korisniku da bez opasnosti od povrede uđe na određena zemljopisna tržišta, pri čemu mu se zabranjuje ulazak na druga tržišta.

453    Takav paket sporazuma u načelu podrazumijeva podjelu tih tržišta i, prema tome, ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, koje se ne može relativizirati niti kompenzirati eventualnim pozitivnim učincima na bilo kojem tržištu. Uostalom, nije na Komisiji da ispituje učinke sporazuma ili postupanja u okviru svoje ocjene postojanja eventualnog ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 159. i 166. i navedenu sudsku praksu).

454    Nadalje, kao što je to Komisija pojasnila u uvodnoj izjavi 1745. sporne odluke, upravo zbog činjenice da Krkin sporazum o licenciji i obveza suzdržavanja od povrede koja proizlazi iz Krkina sporazuma o nagodbi ne obuhvaćaju ista nacionalna tržišta navedeni sporazum o licenciji, prema njezinu mišljenju, nije bio legitiman nego je predstavljao važan gospodarski poticaj za Krku da prihvati ograničenja predviđena Krkinim sporazumom o nagodbi i, na taj način, sa Servierom zemljopisno podijeli ta tržišta. Stoga bi se taj quid pro quo s gospodarskog stajališta mogao izjednačiti s prijenosom vrijednosti u smislu sudske prakse navedene u točki 104. ove presude. Kako bi se provjerila osnovanost te analize, valja, u skladu s tom sudskom praksom, ocijeniti objašnjava li se taj prijenos vrijednosti Serviera u korist Krke samo Servierovim i Krkinim interesom da se ne upuste u tržišno natjecanje na temelju zasluga.

455    U tom pogledu, kao što je to navedeno u točkama 427. i 428. ove presude, ne samo da je Krka već prodavala svoj perindopril na nekima od svojih glavnih tržišta, nego je usto pretekao Servierove potencijalne konkurente sa svojim projektima komercijalizacije generičke verzije perindoprila, osobito u Francuskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, koje se nalaze među Servierovim glavnim tržištima. Osim toga, iz podataka o prodaji perindoprila, koji su, među ostalim, navedeni u uvodnim izjavama 2273. do 2401. sporne odluke proizlazi da je cijena po kojoj je Servier prodavao taj lijek na tržištima u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini bila znatno viša od one po kojoj je Krka prodavala svoj perindopril na tržištu u Poljskoj. U tim je okolnostima Servierovo poticanje odgode ulaska tog lijeka na njegova glavna tržišta bilo očito i nije, uostalom, ni osporavano.

456    Kada je riječ o pitanju je li Komisija mogla valjano smatrati da je Krkin sporazum o licenciji protučinidba za Krkin sporazum o nagodbi, najprije valja podsjetiti na to da se navedenim sporazumom Krki isključivo i neopozivo dodjeljuju prava iz patenta 947 na njezinim glavnim tržištima, neovisno o mogućnosti koju je Servier pridržao da ta prava upotrebljava izravno ili posredstvom svojih društava kćeri ili samo jedne treće osobe po zemlji. Iz tog sporazuma proizlazi da je na svakom od tih tržišta Krka bila jedini poduzetnik – osim Serviera, njegovih društava kćeri ili treće strane koju on odredi – koji je mogao komercijalizirati perindopril koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, bez opasnosti da će time povrijediti taj patent.

457    Nadalje, kao što je to Komisija naglasila u uvodnim izjavama 1721., 1724., 1728. do 1730. i 1819. sporne odluke, Servierovo odricanje od toga da se usprotivi Krkinoj komercijalizaciji generičke verzije perindoprila na njezinim glavnim tržištima zapravo je jednako, s gospodarskog stajališta, prijenosu vrijednosti u korist Krke. Zahvaljujući takvom quid pro quo, Servier i Krka mogli su zadržati povoljniji položaj na svojim glavnim tržištima, s obzirom na to da je Servier uspio isključiti potencijalno tržišno natjecanje koje proizlazi iz ulaska Krkina perindoprila, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, na njegova glavna tržišta, dok je Krka bila sigurna da će taj lijek moći komercijalizirati na svojim glavnim tržištima bez opasnosti od povrede patenta.

458    S tim u vezi Servier se poziva na činjenicu da je Komisija umanjila pozitivni učinak Krkina sporazuma o licenciji na tržišno natjecanje na njezinim glavnim tržištima, kao i prednost koju je taj sporazum predstavljao za nju s obzirom na činjenicu da je već bila prisutna na tim tržištima. Servier iz toga zaključuje da je Krkina sigurnost da će moći komercijalizirati svoj perindopril, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, bez opasnosti od povrede patenta bila jedina prednost koju je Krka stekla na temelju tog sporazuma, u skladu s rasuđivanjem same Komisije, te tvrdi da ta prednost nije dovoljna da se Krku potakne na odustanak od ulaska na Servierova glavna tržišta. Međutim, iz dokaza na koje se Komisija poziva u uvodnim izjavama 913. i 1748. sporne odluke vidljivo je to da je sama Krka 4. kolovoza 2009. u odgovoru na zahtjev za pružanje informacija koji je uputila Komisija navela da je „žrtvovala” Servierova glavna tržišta, koja su „bila manje važna za nju”, „u zamjenu za trenutačan ulazak na tržišta srednje i istočne Europe”. Prema tome, iz elemenata spisa podnesenog Sudu proizlazi da je mogućnost koja je na taj način ponuđena Krki, da bude jedini proizvođač generičke verzije perindoprila na svojim glavnim tržištima bila bolja, s njezine subjektivne točke gledišta – iako ne bi odustala od ulaska na Servierova glavna tržišta da joj nije dodijeljena licencija koja obuhvaća njezina glavna tržišta – od situacije u kojoj je izložena sudskim postupcima na Servierovim glavnim tržištima, koji bi mogli biti skupi, čiji je ishod neizvjestan i koji bi, u slučaju uspjeha, koristili svim proizvođačima generičkih lijekova, kao što je to Komisija utvrdila u uvodnim izjavama 844., 874., 914., 1759. i 1763. sporne odluke.

459    Kada je riječ o Servierovu argumentu prema kojem je postojanje de facto duopola na Krkinim glavnim tržištima dovedeno u pitanje mogućnošću da Servierovo društvo kći ili treća osoba koju on ovlasti uđe Krkina glavna tržišta, valja utvrditi, kao što je to ocijenjeno u točki 232. ove presude, da je Komisija zaključila da postoji „de facto”, a ne „pravni” duopol i da je, u svakom slučaju, Servier odustao od svojeg pravnog monopola obvezujući se da će ga isključivo dijeliti s Krkom. U dijelu u kojem Servier iznosi navod o intenzivnom tržišnom natjecanju između Krke i Serviera na tim tržištima, valja naglasiti da, iako Komisija u uvodnim izjavama 1728. i 1744. sporne odluke nije zanijekala postojanje određenog stupnja tržišnog natjecanja, točan stupanj tog natjecanja na navedenim tržištima nije relevantan jer ne mijenja ništa u pogledu činjenice da je Servier nužno odustao od tržišnih udjela, a stoga i dijela svoje dobiti, u korist Krke.

460    Kada je riječ, naposljetku, o pitanju je li prijenos vrijednosti, koji je naveden u točki 457. ove presude bio dovoljno velik da Krku potakne na sklapanje Krkina sporazuma o nagodbi, iz uvodne izjave 1738. sporne odluke proizlazi da je to društvo samo procijenilo ekonomsku vrijednost koju mu je Servier prenio u zamjenu za preuzimanje obveze da odustane od ulaska na njegova glavna tržišta, i to na oko deset milijuna eura tijekom razdoblja od tri godine. Ta se procjena pokazala pouzdanom jer je, kao što to proizlazi iz elemenata spisa navedenih u bilješci 4112. te odluke, tijekom trajanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji, dobit koju je to društvo ostvarilo prodajom perindoprila samo na tržištima u Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj Republici iznosila deset milijuna eura. Čak i ako se od tog iznosa od deset milijuna eura odbiju iznosi godišnje naknade koju Krka duguje Servieru na temelju Krkina sporazuma o licenciji, prijenos tako velike vrijednosti sa Serviera na Krku ne može se objasniti nikakvom drugom protučinidbom potonjeg društva osim preuzimanjem obveze da se neće upustiti u tržišno natjecanje sa Servierom na njegovim glavnim tržištima.

461    Valja dodati da nijedan preostali Servierov posebni argument ne pobija Komisijino utvrđenje prema kojem je Krkinim sporazumima o nagodbi i licenciji uspostavljena podjela tržišta koja predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

462    Prema Servierovu mišljenju, Komisija je u uvodnoj izjavi 1747. sporne odluke pogrešno zaključila da se „zemljopisni doseg licencije dodijeljene Krki ne može objasniti razlikama između patenata na tim područjima” jer su u stvarnosti postojale takve razlike s obzirom na to da je na datum dodjele te licencije Krka već ušla na nekoliko njome obuhvaćenih tržišta, što ju je izložilo konkretnoj i neposrednoj opasnosti od tužbi zbog povrede patenta. Ističući tu argumentaciju Servier pogrešno shvaća relevantnost eventualnih razlika koje, u pogledu patentne situacije, mogu postojati između zemljopisnih tržišta.

463    Naime, kao što to Komisija pravilno ističe u uvodnoj izjavi 1754. sporne odluke, takve su razlike relevantne za ocjenu legitimnosti, sa stajališta tržišnog natjecanja, zemljopisnog dosega licencije samo ako se odnose na objektivnu razinu opasnosti da će na svakom od tih tržišta doći do proglašenja nevaljanosti jednog ili više patenata koji su predmet dodijeljene licencije. To se može objasniti činjenicom da nije legitimno „žrtvovati” određena tržišta na štetu tržišnog natjecanja na njima, kako bi se ishodila licencija na drugim tržištima zbog subjektivnih razloga kao što je poslovna prilika. Zbog istog razloga valja odbiti i Servierov argument o navodnom „paradoksu” koji proizlazi iz činjenice da bi dodjela licencije koja obuhvaća veći broj tržišta mogla biti poticaj za odustanak od tržišta koja nisu njome obuhvaćena. Naime, neovisno o broju tržišta koja nisu obuhvaćena navedenom licencijom, na njima je tržišno natjecanje ograničeno.

464    Servier ističe da klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije na njegovim glavnim tržištima nisu dovele do podjele tržišta. Iako je Krki zabranjeno da komercijalizira svoj perindopril, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, zbog toga što se njime navodno povređuje patent, to je društvo i dalje moglo slobodno komercijalizirati verziju tog lijeka kojom se patent ne povređuje, na čijem je razvoju uostalom i radila. Međutim, u tom pogledu dovoljno je istaknuti da činjenica da sporazum o podjeli tržišta ograničava mogućnosti potencijalnog konkurenta da se upusti u tržišno natjecanje s nositeljem patenta, ali ga dugoročno ne onemogućava u tome da konkurira proizvodom kojim se ne povređuje patent, ne može dovesti u pitanje zaključak prema kojem takav sporazum predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

465    Servier spominje navodne pozitivne učinke na tržišno natjecanje na svojim glavnim tržištima zbog toga što Krkin sporazum o nagodbi ne sprečava to društvo da na Servierova glavna tržišta uđe sa svojim perindoprilom, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, prije isteka patenta 340. Međutim, tim se sporazumom Krki zabranjuje da taj perindopril komercijalizira na tim tržištima do isteka patenta 947. Stoga se Servierovom „koncesijom” u pogledu patenta 340 ne dovodi u pitanje Komisijina ocjena u pogledu protutržišnog cilja navedenog sporazuma, s obzirom na to da je on Krku sprečavao da kratkoročno, pa čak i srednjoročno, uđe na njegova glavna tržišta.

466    Kada je riječ o Servierovoj argumentaciji prema kojoj Krkin sporazum o nagodbi nije sprečavao njegove druge potencijalne konkurente da ostanu pri svojim tužbama za proglašenje patenta 947 nevaljanim, valja utvrditi da se takvom okolnošću ne može opravdati, s obzirom na pravo tržišnog natjecanja, činjenica da se tim sporazumom Krka obvezala odustati od postupaka koje je u tom pogledu vodila protiv Serviera. To je tim više točnije zbog toga što je Servier, kako to pokazuju dokazi iz točke 436. ove presude, „vjerovao da Krka raspolaže najboljim i najpotpunijim dokazima u postupku povodom prigovora pred EPO-om i postupku opoziva u Ujedinjenoj Kraljevini”, što znači da je povlačenje njezinih sudskih postupaka moglo znatno smanjiti mogućnosti da se taj patent proglasi nevaljanim i stoga ojačati kontrolu koju je Servier mogao imati na predmetnim tržištima.

467    Kada je riječ o Servierovu argumentu koji se temelji na navodnom iskrivljavanju dokumenta od 29. rujna 2005., u kojem Krkin zaposlenik govori o „zajedničkoj aktivnosti [sa Servierom] u svrhu kontrole tržišta”, valja utvrditi da taj dokument pokazuje u najmanju ruku to da je to društvo godinu dana prije sklapanja Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji bilo otvoreno za suradnju sa Servierom na određenim tržištima radi zajedničke kontrole, iako se na temelju tog dokumenta ne mogu precizno utvrditi tržišta na koja se tako upućuje. U svakom slučaju, taj element pripada skupu podudarajućih indicija koje potvrđuju protutržišnu narav tih sporazuma, ali ne predstavlja, sam po sebi, nužan oslonac za Komisijino utvrđenje. Stoga, čak i pod pretpostavkom da su Servierovi navodi u pogledu tog dokaza djelomično točni, taj argument nije dovoljan za prihvaćanje ovog tužbenog razloga.

468    Radi cjelovitosti valja dodati da u mjeri u kojoj Servier pojedinim argumentima nastoji umanjiti stupanj štetnosti Krkinih sporazuma, nema nikakve sumnje u to da je ograničenje tržišnog natjecanja koje je utvrdila Komisija dovoljno štetno da bi se kvalificiralo kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu sudske prakse Suda (vidjeti po analogiji presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 67. i navedenu sudsku praksu). Naime, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 97. i 238. ove presude, sporazumi kojima se žele podijeliti tržišta sami po sebi imaju za cilj ograničiti tržišno natjecanje i pripadaju kategoriji sporazuma koji su izričito zabranjeni člankom 101. stavkom 1. UFEU-a.

469    Ocjena svih argumenata stranaka i dokaza iz spisa stoga dovodi do zaključka da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je u uvodnoj izjavi 1745. sporne odluke smatrala da je, iako licencija za patent može biti legitimno sredstvo za nositelja tog patenta da trećoj osobi dodijeli pravo iskorištavanja izuma zaštićenog navedenim patentom, Krkin sporazum o licenciji poslužio kao poticaj tom društvu da prihvati obvezu odustanka od ulaska na Servierova glavna tržišta, čime je tim dvama poduzetnicima omogućeno da među sobom organiziraju podjelu tržišta.

470    Stoga valja odbiti Servierovu argumentaciju koja se odnosi na postojanje sporazuma o podjeli tržišta.

471    Iz tih elemenata proizlazi da dokazi iz sporne odluke potvrđuju postojanje prakse čiji je cilj podjela tržišta perindoprila između Serviera i Krke te su dovoljni da bi se opravdala kvalifikacija te prakse kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u skladu sa sudskom praksom Suda navedenom u točkama 96. i 97. ove presude.

472    Budući da Servier podredno zahtijeva da se sporna odluka poništi u dijelu u kojem se njome utvrđuje ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj posebno za tržište Ujedinjene Kraljevine, unatoč postojanju privremenog sudskog naloga koji proizlazi iz odluke High Courta od 3. listopada 2006. i kojim se Krki zabranjuje ulazak na to tržište sa svojim perindoprilom, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, valja podsjetiti na to da je takav sudski nalog privremena mjera kojom se ni na koji način ne prejudicira osnovanost tužbe zbog povrede koju je podnio nositelj patenta (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 53.). Stoga konkurentski pritisak koji postoji zbog Krkine mogućnosti ulaska na to tržište nije prestao nakon izdavanja tog naloga i ta okolnost stoga ne može opovrgnuti zaključak iz prethodne točke ove presude u pogledu tržišta Ujedinjene Kraljevine.

473    S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti prvi dio devetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku i utvrditi da Servier nije uspio opovrgnuti kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, koja je u spornoj odluci prihvaćena u pogledu prakse čiji je cilj podjela tržišta perindoprila između Serviera i Krke na temelju Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji.

474    Osim toga, valja utvrditi da se, kao što je to navedeno u točki 424. ove presude, s obzirom na to da se prvi dio četvrtog tužbenog razloga iz prvostupanjskog postupka, koji se u biti odnosi na legitimnost svojstvenu sporazumima o nagodbi u sporovima o patentima i sporazumima o licenciji općenito, posebno odnosi na Krkine sporazume o nagodbi i licenciji, on preklapa s pravnom argumentacijom koju je Servier iznio u okviru svojeg devetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku. Posljedično, iz obrazloženja iznesenog u točkama 423. do 473. ove presude proizlazi to da prvi dio četvrtog tužbenog razloga, u dijelu u kojem se odnosi na Krkine sporazume o nagodbi i licenciji, također valja odbiti.

B.      Deseti tužbeni razlog u prvostupanjskom postupku

1.      Argumentacija stranaka

475    U okviru desetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku Servier najprije prigovara Komisiji to što je u uvodnoj izjavi 1817. sporne odluke utvrdila da je on imao vladajući položaj na tržištu kako je definirano u toj odluci, pri čemu tu definiciju Servier osporava u okviru drugih tužbenih razloga. Ta se grupa također poziva na nedostatak u obrazloženju jer, prema njezinu mišljenju, nije moguće znati je li Komisija provela hipotetsku analizu u spornoj odluci. Servier potom prigovara Komisiji da je počinila pogrešku koja se tiče prava u svojoj analizi hipotetskog scenarija. Prema njegovu mišljenju, ta je institucija najprije trebala ispitati tržišno natjecanje kakvo bi vjerojatno postojalo da nije bilo Krkinih sporazuma, vodeći računa o stvarnom okviru u kojem su oni proizvodili svoje učinke. Servier u tom pogledu tvrdi da Krkino povlačenje iz postupaka koji su se odnosili na valjanost patenta 947 nije imalo nikakav osjetan učinak na njihov ishod.

476    Da nije bilo Krkinih sporazuma, to društvo vjerojatno ne bi ušlo na tržišta u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini. Prema Servierovu mišljenju, takav je ulazak u Ujedinjenoj Kraljevini blokiran sudskim nalogom. U Francuskoj i Nizozemskoj Krka je odustala od svojih planova za stavljanje vlastitog perindoprila u promet. Međutim, Krkini sporazumi nisu uklonili to društvo kao Servierova potencijalnog konkurenta u slučaju da se patent 947 proglasi nevaljanim ili razvije verzija perindoprila kojom se on ne povređuje. Kada je riječ o Krkinim sporazumima o ustupanju i licenciji, Servier smatra da taj sporazum nije imao nikakav učinak na tržišno natjecanje jer Krkina tehnologija nije omogućavala zaobilaženje patenta 947. Spomenuta grupa naglašava da je nakon opoziva patenta 947 EPO-ovom odlukom od 6. svibnja 2009., nekoliko proizvođača generičkih lijekova ušlo na tržište perindoprila, što dokazuje nepostojanje protutržišnog učinka tog sporazuma zasebno u odnosu na taj patent.

477    Servier također kritizira uvodnu izjavu 1831. sporne odluke, koja se odnosi na odluke koje su Servier i Krka mogli donijeti u trenutku pregovaranja o Krkinim sporazumima i njihova sklapanja, kako bi se izbjeglo da ti sporazumi dovedu do podjele tržišta. On ističe da Komisija nije dokazala da su se stranke mogle nagoditi pod manje ograničavajućim uvjetima.

478    Naposljetku, Servier tvrdi da je Komisija propustila uzeti u obzir pozitivne učinke Krkina sporazuma o licenciji na tržišno natjecanje prilikom analize učinaka Krkinih sporazuma.

479    Komisija osporava tu argumentaciju.

2.      Ocjena Suda

480    Uvodno valja istaknuti da se Servierova argumentacija iznesena u okviru desetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku preklapa s onom iznesenom u okviru drugog dijela četvrtog tužbenog razloga, prema kojem su Komisijine ocjene koje se odnose na učinke Krkinih sporazuma pogrešne. Kada je riječ o argumentu navedene grupe kojim ona osporava postojanje svojeg vladajućeg položaja na navodno neovisnom tržištu perindoprila, na koji je Komisija uputila u uvodnoj izjavi 1817. sporne odluke, valja utvrditi da to upućivanje, do kojeg dolazi u okviru opisa Servierova konkurentskog položaja, nije odlučujuće za analizu, provedenu u uvodnoj izjavi 1820. i sljedećim uvodnim izjavama te odluke, učinaka Krkinih sporazuma na potencijalno tržišno natjecanje Krke sa Servierom.

481    Što se tiče navodnog nedostatka u obrazloženju koji proizlazi iz činjenice da nije moguće znati je li Komisija provela hipotetsku analizu u spornoj odluci, dovoljno je istaknuti da je u njezinoj uvodnoj izjavi 1814. spomenuta institucija navela da je potrebno uzeti u obzir „tržišno natjecanje koje bi postojalo da nije sklopljen sporazum”, odnosno osobito „Krkino moguće konkurentsko postupanje u slučaju da do sporazuma ne dođe”. Prema tome, u tom pogledu sporna odluka ne sadržava nedostatak u obrazloženju.

482    Iz pravnih elemenata iznesenih u točkama 339. do 358. ove presude proizlazi da se drugi argumenti koji se odnose na hipotetski scenarij, a Servier ih je iznio u okviru ovog tužbenog razloga, temelje na pogrešnom tumačenju Komisijina tereta dokazivanja ograničavajućih učinaka sporazuma na tržišno natjecanje kojima se, kao i Krkinim sporazumima, nastoji uspostaviti podjela tržištâ odgađanjem ulaska generičkog lijeka na tržište.

483    Naime, kao što je to već ocijenjeno u točki 354. ove presude, na Komisiji je da dokaže da je primijenjeni hipotetski scenarij realističan i vjerodostojan. Međutim, kao što to u biti proizlazi iz točke 355. ove presude, s obzirom na to da se u ovom slučaju predmetno ograničenje tržišnog natjecanja odnosilo na uklanjanje izvora potencijalnog tržišnog natjecanja Krke sa Servierom, analiza hipotetskog scenarija u biti je odgovarala analizi postojanja tog potencijalnog tržišnog natjecanja, koje je uklonjeno Krkinim sporazumima. Stoga, da bi utvrdila jesu li Krkini sporazumi, time što su navedenom društvu zabranjivali ulazak na tržišta u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, proizveli dokazani učinak na potencijalno tržišno natjecanje, Komisija je trebala provjeriti bi li Krka imala stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na ta tržišta u roku koji može stvoriti konkurentski pritisak na Servier da nije bilo tih sporazuma, tako da se prijetnja takvim ulaskom mogla smatrati realističnom i vjerodostojnom (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 117. do 120.).

484    Suprotno onomu što tvrdi Servier, Komisija stoga nije bila dužna dokazati da bi, da nije sklopljen Krkin sporazum o nagodbi, to društvo brže i potpunije uspjelo u sudskim postupcima protiv patenta 947.

485    Kada je u uvodnim izjavama 1826. i 1829. te u uvodnim izjavama 1835. do 1846. sporne odluke uzimala u obzir gospodarski i pravni kontekst Krkinih sporazuma, Komisija je valjano mogla smatrati da je to društvo predstavljalo jednu od najizravnijih prijetnji Servieru jer je imalo stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržišta u Francuskoj, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini. Činjenica da nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li Krka doista ušla na ta tržišta ne utječe na okolnost da se to društvo, iako je željelo ući na navedena tržišta te je raspolagalo sredstvima da to učini, dogovorilo sa Servierom i odustalo od te mogućnosti, pod uvjetima povoljnima za oba poduzetnika.

486    Da nije bilo Krkinih sporazuma, ta njezina mogućnost ulaska na tržište sa svojim perindoprilom, koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947, ne bi bila uklonjena. Slijedom toga, Komisija je utvrdila da je ukidanje tog izvora potencijalnog tržišnog natjecanja provedbom navedenih sporazuma imalo za učinak njegovo osjetno ograničavanje. Takvo uklanjanje potencijalnog tržišnog natjecanja stoga je predstavljalo učinak koji nije bio ni hipotetski ni potencijalan, nego stvaran, te je mogao opravdati kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, prihvaćenu u uvodnoj izjavi 1850. sporne odluke.

487    Kada je riječ o Servierovu argumentu kojim se kritizira njezina uvodna izjava 1811., koja se odnosi na odluke koje su Servier i Krka mogli donijeti u trenutku pregovaranja i sklapanja Krkinih sporazuma, kako bi se izbjeglo da oni dovedu do podjele tržišta, dovoljno je utvrditi da je Komisija u toj uvodnoj izjavi samo pravilno istaknula da ništa nije sprečavalo te poduzetnike da sklope drukčije sporazume koji ne dovode do podjele tržišta koja je utvrđena u točkama 442. do 473. ove presude. Stoga se taj Servierov argument temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj Krkini sporazumi nisu predstavljali podjelu tržišta, zbog čega ga valja odbiti.

488    Iz toga slijedi da ispitivanje Servierova desetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku nije otkrilo postojanje nikakve pogreške kojom se može dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje iz uvodne izjave 1850. sporne odluke, prema kojem su Krkini sporazumi imali za učinak znatno ograničavanje potencijalnog tržišnog natjecanja tog društva sa Servierom.

489    Kada je riječ o Servierovu pozivanju na navodne pozitivne učinke Krkina sporazuma o licenciji na tržišno natjecanje, dovoljno je podsjetiti, kao što to osobito proizlazi iz točaka 175., 289., 452. i 454. ove presude, na to da se taj sporazum odnosi na tržišta koja nisu obuhvaćena zemljopisnim područjem povrede članka 101. UFEU-a, zbog ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu koje je utvrdila Komisija. Prema tome, eventualni pozitivni učinci na tržišno natjecanje koji proizlaze iz navedenog sporazuma na tržištima različitima od onih zahvaćenih tom povredom ne mogu opravdati postojanje protutržišnih učinaka na tržištima na kojima je spomenuta povreda utvrđena.

490    Stoga valja odbiti deseti tužbeni razlog koji je Servier istaknuo u prvostupanjskom postupku.

491    Osim toga, kao što je to navedeno u točki 480. ove presude, argumentacija koju je Servier iznio u okviru drugog dijela četvrtog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku – prema kojoj je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava prilikom utvrđivanja hipotetskog scenarija i ex ante ispitivanja učinaka Krkinih sporazuma – preklapa se s argumentacijom koju je Servier iznio u okviru desetog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku. Prema tome, iz obrazloženja iznesenog u točkama 480. do 490. ove presude proizlazi da i taj drugi dio četvrtog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku valja odbiti u dijelu u kojem se odnosi na kvalifikaciju Krkinih sporazuma o nagodbi i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

492    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da unatoč tomu što je Sud u ovoj presudi, na temelju članka 61. Statuta Suda Europske unije, odlučio o određenim tužbenim razlozima istaknutima u prvostupanjskom postupku, stanje postupka ne dopušta odlučivanje u cijelosti, tako da predmet T-691/14 treba vratiti Općem sudu na ponovno odlučivanje kako bi ispitao Servierove tužbene razloge o kojima još nije konačno odlučeno.

493    Kada je riječ o povredi članka 101. UFEU-a, navedenoj u članku 4. sporne odluke, Sud je, u skladu s Komisijinim zahtjevom, odlučio o više tužbenih razloga istaknutih u prvostupanjskom postupku, odnosno o četvrtom tužbenom razlogu, ali samo u dijelu u kojem se posebno odnosi na Krkine sporazume o nagodbi i licenciji, o prvom dijelu devetog tužbenog razloga te o desetom tužbenom razlogu. Budući da je Sud konačno odbio te tužbene razloge, Opći ih sud više ne treba ispitivati.

494    Međutim, u okviru drugog dijela devetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku Servier tvrdi da je Komisija počinila više pogrešaka u ocjeni time što je Krkin sporazum o ustupanju i licenciji kvalificirala kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Na Općem je sudu da taj tužbeni razlog ispita nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje.

495    Kada je riječ o povredi članka 102. UFEU-a, koju je, u pogledu Serviera, Komisija utvrdila u članku 6. sporne odluke, na Općem je sudu da, s obzirom na razloge iznesene u točkama 380. do 390. ove presude, u kojima je Sud prihvatio osmi žalbeni razlog, koji se odnosi na utvrđivanje tržišta perindoprila i, posljedično, jedanaesti žalbeni razlog, odluči o četrnaestom do sedamnaestog tužbenog razloga iz prvostupanjskog postupka, koji se odnose na tu povredu, kao i o tužbenim razlozima koji su istaknuti podredno, u dijelu u kojem se odnose na izračun novčane kazne izrečene zbog te povrede.

496    S obzirom na prethodna razmatranja, predmet valja vratiti Općem sudu na ponovno odlučivanje o drugom dijelu devetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku, koji se odnosi na kvalifikaciju Krkina sporazuma o ustupanju i licenciji kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. UFEU-a, o četrnaestom do sedamnaestog tužbenog razloga iz prvostupanjskog postupka, koji se odnose na povredu članka 102. UFEU-a, kao i o tužbenim razlozima koji su istaknuti podredno, u dijelu u kojem se odnose na izračun novčane kazne izrečene zbog te povrede.

 Troškovi

497    Budući da se predmet vraća Općem sudu na ponovno odlučivanje, o troškovima ovog žalbenog postupka odlučit će se naknadno.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje:

1.      Ukidaju se točke 1. do 3. izreke presude Općeg suda Europske unije od 12. prosinca 2018., Servier i dr./Komisija (T-691/14, EU:T:2018:922).

2.      Predmet se vraća Općem sudu Europske unije na ponovno odlučivanje o drugom dijelu devetog tužbenog razloga istaknutog u prvostupanjskom postupku, koji se odnosi na kvalifikaciju Sporazuma o ustupanju i licenciji koji su 5. siječnja 2007. sklopili Les Laboratoires Servier i KRKA, tovarna zdravil, d. d. kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. UFEU-a, o četrnaestom do sedamnaestog tužbenog razloga iz prvostupanjskog postupka, koji se odnose na povredu članka 102. UFEU-a, navedenu u članku 6. Odluke Komisije C(2014) 4955 final od 9. srpnja 2014. u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU-a] i članka 102. [UFEU-a] (predmet AT.39612 – Périndopril (Servier)), kao i o tužbenim razlozima podredno istaknutima u prvostupanjskom postupku, u dijelu u kojem se odnose na izračun novčane kazne izrečene zbog te povrede.

3.      O troškovima će se odlučiti naknadno.

Potpisi

*      Jezik postupka: francuski