Privremena verzija

PRESUDA SUDA (prvo vijeće)

27. lipnja 2024.(*)

Sadržaj

I. Pravni okvir

A. Uredba (EZ) br. 1/2003

B. Smjernice o sporazumima o prijenosu tehnologije iz 2004.

C. Smjernice za primjenu članka 101. [UFEU-a] na sporazume o prijenosu tehnologije

II. Okolnosti spora

A. Perindopril

B. Sporovi koji se odnose na perindopril

1. Odluke EPO-a

2. Odluke nacionalnih sudova

C. Sporazumi o nagodbi u sporovima koji se odnose na perindopril

1. Nicheov i Matrixov sporazum

2. Tevin sporazum

3. Krkini sporazumi

4. Lupinov sporazum

III. Sporna odluka

IV. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

V. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

VI. O žalbi

A. Uvodna očitovanja o dopuštenosti

B. Prvi i drugi žalbeni razlog, koji se odnose na kriterije ocjene pojmova ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i potencijalnog tržišnog natjecanja

1. Dopuštenost

2. Meritum

a) Uvodna očitovanja

b) Kriteriji koji se odnose na potencijalno tržišno natjecanje (drugi žalbeni razlog)

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Kriteriji koji se odnose na kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (prvi žalbeni razlog)

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

C. Treći i šesti žalbeni razlog, koji se odnose na Nicheov i Matrixov sporazum

1. Treći žalbeni razlog

a) Prvi dio, koji se odnosi na potencijalno tržišno natjecanje

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

b) Drugi dio, koji se odnosi na kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

2. Šesti žalbeni razlog, koji se odnosi na kvalifikaciju Nicheovog i Matrixovog sporazuma kao zasebnih povreda

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

D. Četvrti žalbeni razlog, koji se odnosi na Tevin sporazum

1. Prvi dio, koji se odnosi na potencijalno tržišno natjecanje

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

2. Drugi dio, koji se odnosi na kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj

a) Ciljevi Tevinog sporazuma

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

b) Dvojaki učinci Tevinog sporazuma

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Štetnost klauzula Tevinog sporazuma

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

d) Plaćanje za odgodu ulaska na tržište

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

E. Peti žalbeni razlog, koji se odnosi na Lupinov sporazum

1. Prvi dio, koji se odnosi na potencijalno tržišno natjecanje

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

2. Drugi dio, koji se odnosi na kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj

a) Plaćanje za odgodu ulaska na tržište

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

b) Štetnost klauzula Lupinovog sporazuma

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Područje primjene Lupinova sporazuma

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

3. Treći dio, koji se odnosi na datum prestanka povrede

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

F. Sedmi žalbeni razlog, koji se odnosi na novčane kazne

1. Prvi dio, koji se odnosi na povredu načela zakonitosti kaznenih djela i kazni

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

2. Drugi dio, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

G. Zaključci o žalbi

VII. O tužbi pred Općim sudom

Troškovi

„Žalba – Tržišno natjecanje – Farmaceutski proizvodi – Tržište perindoprila – Članak 101. UFEU-a – Zabranjeni sporazumi – Potencijalno tržišno natjecanje – Ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj – Strategija čiji je cilj odgađanje ulaska generičkih verzija perindoprila na tržište – Sporazum o nagodbi u sporovima o patentima – Trajanje povrede – Pojam jedinstvene povrede – Ukidanje ili smanjenje novčane kazne”

U predmetu C-201/19 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 28. veljače 2019.,

Servier SAS, sa sjedištem u Suresnesu (Francuska),

Servier Laboratories Ltd, sa sjedištem u Stoke Pogesu (Ujedinjena Kraljevina),

Les Laboratoires Servier SAS, sa sjedištem u Suresnesu,

koje zastupaju O. de Juvigny, J. Jourdan, T. Reymond, A. Robert, avocats, J. Killick, advocaat i M. I. F. Utges Manley, solicitor,

žalitelji,

a druge stranke u postupku su:

Europska komisija, koju zastupaju u početku F. Castilla Contreras, B. Mongin i C. Vollrath, zatim F. Castilla Contreras, F. Castillo de la Torre, B. Mongin, J. Norris i C. Vollrath te naposljetku F. Castilla Contreras, F. Castillo de la Torre, J. Norris i C. Vollrath, u svojstvu agenata,

tuženik u prvostupanjskom postupku,

koju podupire:

Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, koju zastupaju u početku D. Guðmundsdóttir, u svojstvu agenta, uz asistenciju J. Holmesa, KC, zatim L. Baxter, F. Shibli, D. Guðmundsdóttir i J. Simpson, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. Holmesa, KC i P. Woolfea, barrister te naposljetku S. Fuller, u svojstvu agenta, uz asistenciju J. Holmesa, KC i P. Woolfea, barrister,

intervenijent u žalbenom postupku,

European Federation of Pharmaceutical Industries and Associations (EFPIA), sa sjedištem u Ženevi (Švicarska), koji zastupa F. Carlin, avocate,

intervenijent u prvostupanjskom postupku,

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: A. Arabadjiev (izvjestitelj), predsjednik vijeća, K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu suca prvog vijeća, P. G. Xuereb, A. Kumin i I. Ziemele, suci,

nezavisna odvjetnica: J. Kokott,

tajnik: M. Longar i R. Şereş, administratori,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 20. i 21. listopada 2021.,

saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 14. srpnja 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom žalbom Servier SAS, Servier Laboratories Ltd i Les Laboratoires Servier SAS zahtijevaju djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 12. prosinca 2018., Servier i dr./Komisija (T-691/14, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2018:922), kojom je taj sud djelomično odbio njihovu tužbu za poništenje Odluke Komisije C(2014) 4955 final od 9. srpnja 2014. u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU-a] i članka 102. [UFEU-a] (predmet AT.39612– Périndopril (Servier)) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) u dijelu koji se na njih odnosi odnosno, podredno, za smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena tom odlukom.

I.      Pravni okvir

A.      Uredba (EZ) br. 1/2003

2        U članku 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU-a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.), naslovljenom „Teret dokaza”, određuje se:

„U svakom postupku na nacionalnoj razini države članice ili onom na razini Zajednice koji se odnosi na primjenu članaka [101.] i [102. UFEU-a], teret dokaza za povredu članka [101.] stavka 1. ili članka [102. UFEU-a] je na stranci ili tijelu koje prijavljuje povredu. Poduzetnik ili udruženje poduzetnika koji na temelju članka [101.] stavka 3. [UFEU-a] žele ostvariti pravo na izuzeće, sami snose teret dokaza o ispunjavaju uvjeta iz predmetnog stavka. ”

B.      Smjernice o sporazumima o prijenosu tehnologije iz 2004.

3        Točka 209. Smjernica Europske komisije od 27. travnja 2004. za primjenu članka [101. UFEU-a] na sporazume o prijenosu tehnologije (SL 2004., C 101, str. 2., u daljnjem tekstu: Smjernice o sporazumima o prijenosu tehnologije iz 2004.) glasi:

„Klauzule o neosporavanju [...] u sporazumima o [nagodbi] i sporazumima o nepozivanju na prava u pravilu nisu obuhvaćene zabranom iz članka [101. stavka 1.UFEU-a]. Takvim je sporazumima svojstveno da se na temelju njih sudionici dogovaraju da ex post neće osporavati prava intelektualnog vlasništva koja su obuhvaćena sporazumom. Svrha sporazuma je riješiti postojeće sporove i/ili izbjeći buduće sporove. ”

C.      Smjernice za primjenu članka 101. [UFEU-a] na sporazume o prijenosu tehnologije

4        Točke 242. i 243. Smjernica za primjenu članka 101. [UFEU-a] na sporazume o prijenosu tehnologije (SL 2014., C 89, str. 3.) glase:

[Klauzule] o neosporavanju u sporazumima o [nagodbi]

242.      U kontekstu sporazuma o [nagodbi] uglavnom se smatra da su [klauzule] o neosporavanju izvan područja primjene članka 101. stavka 1. [UFEU-a]. Takvi sporazumi u sebi imaju [klauzule] da su sudionici suglasni ne osporavati ex post prava intelektualnog vlasništva koja su bila predmetom spora. Svrha sporazuma je riješiti postojeće sporove i/ili izbjeći buduće sporove.

243.      Međutim, [klauzule] o neosporavanju u sporazumima o [nagodbi] mogu u određenim okolnostima biti štetne za tržišno natjecanje i na njih se može primjenjivati članak 101. stavak 1. [UFEU-a]. Ograničenje slobode osporavanja prava intelektualnog vlasništva nije dio posebne teme prava intelektualnog vlasništva i može ograničiti tržišno natjecanje. Na primjer, [klauzula] o neosporavanju može kršiti odredbe članka 101. stavka 1. ako je pravo intelektualnog vlasništva [dodijeljeno] na temelju netočnih ili zavaravajućih informacija [...] Nužna je pažljiva analiza takvih [klauzula] ako davatelj licenc[ij]e, osim što licencira prava na tehnologiju, od stjecatelja licenc[ij]e financijski ili drugačije traži da pristane neosporavati valjanost prava na tehnologiju ili ako su prava na tehnologiju nužni input za proizvodnju stjecatelja licenc[ij]e [...] ”

II.    Okolnosti spora

5        Okolnosti spora, kako proizlaze, među ostalim, iz točaka 1. do 73. pobijane presude, mogu se sažeti na sljedeći način.

A.      Perindopril

6        Servier SAS je društvo majka farmaceutske grupe Servier koja obuhvaća društva Les Laboratoires Servier SAS i Servier Laboratories Ltd (u daljnjem tekstu, pojedinačno ili zajedno: Servier). Les Laboratoires Servier specijaliziran je za razvoj izvornih lijekova, a njegovo društvo kćer Biogaran SAS za razvoj generičkih lijekova.

7        Servier je razvio perindopril, lijek koji je ponajprije namijenjen liječenju hipertenzije i zatajenja srca. Taj je lijek jedan od inhibitora angiotenzin-konvertirajućeg enzima. Aktivni sastojak perindoprila u obliku je soli. Prvotno korištena sol bila je erbumin.

8        Jedno od društava iz grupe Servier podnijelo je 29. rujna 1981. Europskom patentnom uredu (EPO) patent EP0049658, koji se odnosi na aktivni sastojak perindoprila. Taj je patent trebao isteći 29. rujna 2001., ali je njegova zaštita u više država članica Europske unije, među kojima i u Ujedinjenoj Kraljevini, produljena do 22. lipnja 2003. U Francuskoj je zaštita navedenog patenta produljena do 22. ožujka 2005., a u Italiji do 13. veljače 2009.

9        Servier je 16. rujna 1988. EPO-u podnio više patenata koji su se odnosili na postupke proizvodnje aktivnog sastojka perindoprila i koji su istekli 16. rujna 2008., odnosno patente EP0308339 (u daljnjem tekstu: patent 339), EP0308340 (u daljnjem tekstu: patent 340), EP0308341 (u daljnjem tekstu: patent 341) i EP0309324.

10      Ista grupa podnijela je EPO-u 6. srpnja 2001. patent EP1296947 (u daljnjem tekstu: patent 947), koji se odnosio na alfa-kristalni oblik perindopril erbumina i postupak njegove proizvodnje, koji je EPO priznao 4. veljače 2004.

11      Nadalje, 6. srpnja 2001. navedena je grupa podnijela prijave nacionalnih patenata u više država članica prije nego što su one postale stranke Konvencije o priznavanju europskih patenata, koja je potpisana u Münchenu 5. listopada 1973. te je stupila na snagu 7. listopada 1977. Servier je podnio, primjerice, prijave patenata koji odgovaraju patentu 947 u Bugarskoj (BG 107 532), u Češkoj Republici (PV2003-357), u Estoniji (P200300001), u Mađarskoj (HU225340), u Poljskoj (P348492) i u Slovačkoj (PP0149-2003). Ti patenti priznati su 16. svibnja 2006. u Bugarskoj, 17. kolovoza 2006. u Mađarskoj, 23. siječnja 2007. u Češkoj Republici, 23. travnja 2007. u Slovačkoj i 24. ožujka 2010. u Poljskoj.

B.      Sporovi koji se odnose na perindopril

12      Od 2003. do 2009. Servier je pokrenuo više sporova protiv proizvođača koji su namjeravali komercijalizirati generičku verziju perindoprila.

1.      Odluke EPO-a

13      Deset proizvođača generičkih lijekova, među kojima Niche Generics Ltd (u daljnjem tekstu: Niche), KRKA, tovarna zdravil, d. d. (u daljnjem tekstu: Krka), Lupin Ltd i Norton Healthcare Ltd, društvo kći društva Ivax Europe – koje se kasnije spojilo s društvom Teva Pharmaceuticals Ltd, društvom majkom grupe Teva, specijalizirane za proizvodnju generičkih lijekova – podnijelo je 2004. godine prigovor protiv patenta 947 pred EPO-om, radi njegova opoziva, pozivajući se na razloge koji se temelje na manjku novosti i inventivne razine te na nedovoljno obrazloženom izumu.

14      EPO-ov odjel za prigovore potvrdio je 27. srpnja 2006. valjanost patenta 947 (u daljnjem tekstu: EPO-ova odluka od 27. srpnja 2006.). Ta je odluka pobijana pred tehničkim vijećem za pritužbe EPO-a. Nakon sklapanja sporazuma o nagodbi sa Servierom, Niche se 9. veljače 2005. povukao iz postupka povodom prigovora. Krka i Lupin povukli su se 11. siječnja 2007. odnosno 5. veljače 2007. iz postupaka pred tehničkim vijećem za pritužbe EPO-a.

15      Odlukom od 6. svibnja 2009., tehničko vijeće za pritužbe EPO-a poništilo je EPO-ovu odluku od 27. srpnja 2006. te je opozvalo patent 947. Prijedlog za ponavljanje postupka koji je Servier podnio protiv te odluke tehničkog vijeća za pritužbe odbijen je 19. ožujka 2010.

2.      Odluke nacionalnih sudova

16      Proizvođači generičkih lijekova osporavali su pred pojedinim nacionalnim sudovima valjanost patenta 947, dok je Servier tim sudovima podnio više tužbi zbog povrede kao i zahtjeve za izdavanje privremenih sudskih naloga protiv tih proizvođača. Većina tih postupaka zaključena je prije nego što su sudovi pred kojima se vodi postupak mogli konačno odlučiti o valjanosti patenta 947, i to zbog sporazuma o nagodbi koje je Servier sklopio s društvima Niche, Matrix Laboratoires Ltd (u daljnjem tekstu: Matrix), Teva, Krka i Lupin u razdoblju od 2005. do 2007.

17      U Ujedinjenoj Kraljevini samo je spor između Serviera i društva Apotex Inc. doveo do sudskog utvrđenja nevaljanosti patenta 947. Naime, Servier je 1. kolovoza 2006. pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (patents court) (Visoki Sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud), Ujedinjena Kraljevina) podnio tužbu zbog povrede patenta 947 protiv Apotexa, koji je započeo s komercijalizacijom generičke verzije perindoprila na tržištu Ujedinjene Kraljevine. Navedena je grupa ishodila 8. kolovoza 2006. izdavanje privremenog sudskog naloga protiv tog društva. Nakon što je Apotex podnio protutužbu, taj je privremeni sudski nalog ukinut i patent 947 proglašen nevaljanim 6. srpnja 2007., čime je tom poduzetniku dopušteno da na tržište Ujedinjene Kraljevine stavlja u promet generičku verziju perindoprila. Odluka o proglašenju nevaljanosti patenta 947 potvrđena je 9. svibnja 2008. u žalbenom postupku.

18      U Nizozemskoj, Apotexovo društvo kći Katwijk Farma BV podnijelo je 13. studenoga 2007. sudu te države članice zahtjev za proglašenje patenta 947 nevaljanim. Servier je tom sudu podnio zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga, koji je odbijen 30. siječnja 2008. Navedeni je sud odlukom od 11. lipnja 2008., u postupku koji je 15. kolovoza 2007. pokrenuo Pharmachemie BV, društvo iz grupe Teva, proglasio patent 947 nevaljanim za Nizozemsku. Nakon te odluke, Servier i Katwijk Farma povukli su svoje zahtjeve.

C.      Sporazumi o nagodbi u sporovima koji se odnose na perindopril

1.      Nicheov i Matrixov sporazum

19      Niche je društvo kći društva Unichem Laboratories Ltd (u daljnjem tekstu: Unichem), osnovanog u skladu s indijskim pravom i specijaliziranog za proizvodnju generičkih lijekova. Društva kojima su Niche i Matrix pravni sljednici sklopila su 26. ožujka 2001. sporazum o suradnji radi razvoja generičke verzije perindoprila. U skladu s tim sporazumom, društvo kojemu je Matrix pravni sljednik bilo je zaduženo za proizvodnju aktivnog sastojka tog lijeka, dok je drugo društvo stranka navedenog sporazuma bilo odgovorno za ishođenje odobrenjâ za stavljanje u promet te za distribuciju navedenog lijeka.

20      Servier je 25. lipnja 2004. podnio tužbu zbog povrede patenata 339, 340, i 341 pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (patents court) (Visoki Sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud)) protiv Nichea, koji je protutužbom zahtijevao proglašenje patenta 947 nevaljanim. Matrix je sudjelovao u tom postupku davanjem iskaza. Rasprava u navedenom postupku bila je zakazana za 7. i 8. veljače 2005.

21      Servier je 8. veljače 2005. sklopio dva sporazuma o nagodbi u tim sporovima te u postupcima pred EPO-om koji su se odnosili na patent 947: prvi s Nicheom i Unichemom (u daljnjem tekstu: Nicheov sporazum), a drugi s Matrixom (u daljnjem tekstu: Matrixov sporazum).

22      Svaki od tih sporazuma sadržavao je, s jedne strane, takozvane klauzule „o zabrani komercijalizacije”, kojima su se ti poduzetnici obvezali, do isteka relevantnih Servierovih patenata koji se odnose na perindopril, da neće proizvoditi, isporučivati ili komercijalizirati bilo koji generički oblik perindoprila za koji Servier smatra da predstavlja povredu tih patenata i, s druge strane, takozvane klauzule „o neosporavanju patenta”, kojima su se navedeni poduzetnici obvezali da će se suzdržati od svake radnje kojom se nastoji osporiti valjanost navedenih patenata odnosno ishoditi utvrđenje nepostojanja povrede.

23      Zauzvrat, Servier se obvezao, s jedne strane, da protiv navedenih poduzetnika neće podnositi tužbe zbog povrede i, s druge strane, da će im nadoknaditi troškove koji mogu nastati zbog prestanka njihova programa razvoja verzije perindoprila proizvedene u skladu s postupcima zaštićenima Servierovim patentima. Na ime te naknade valjalo je izvršiti dva plaćanja, jedno u korist Nichea, a drugo u korist Matrixa, u iznosu od po 11,8 milijuna funta sterlinga (GBP). Ti su sporazumi obuhvaćali, među ostalim, sve države članice Europskog gospodarskog prostora (EGP) u kojima su bili na snazi patenti 339, 340, 341 i 947.

24      U skladu s trećim sporazumom, koji je također sklopljen 8. veljače 2005., Niche se obvezao Biogaranu prenijeti dokumentaciju o odobrenjima za stavljanje u promet triju lijekova različitih od perindoprila kao i odobrenje za stavljanje u promet koje je u Francuskoj dobiveno za jedan od tih lijekova (u daljnjem tekstu: Biogaranov sporazum). Zauzvrat, Biogaran je morao Nicheu isplatiti nepovratan iznos od 2,5 milijuna funta sterlinga, čak i u slučaju da se ne ishode navedena odobrenja za stavljanje u promet.

2.      Tevin sporazum

25      Društvo Ivax podnijelo je 9. kolovoza 2005. tužbu za proglašenje patenta 947 nevaljanim High Courtu of Justice (England & Wales), Chancery Division (patents court) (Visoki Sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud)). Taj je postupak prekinut do donošenja odluke kojom se okončava postupak opoziva tog patenta pred EPO-om.

26      Servier i Teva UK Limited sklopili su 13. lipnja 2006. sporazum o nagodbi (u daljnjem tekstu: Tevin sporazum). Taj sporazum, koji je obuhvaćao samo Ujedinjenu Kraljevinu, sklopljen je na tri godine, uz mogućnost produljenja na dodatne dvije godine. Na temelju navedenog Tevinog sporazuma se obvezala da će perindopril namijenjen distribuciji u Ujedinjenoj Kraljevini nabavljati isključivo od Serviera. Osim te klauzule o isključivoj opskrbi, spomenuti sporazum sadržavao je i klauzulu o neosporavanju patenata 339, 340, 341 i 947, čiji je nositelj Servier, kao i klauzulu o zabrani komercijalizacije, koja se primjenjivala čije je područje primjene bilo na državnom području Ujedinjene Kraljevine. Na temelju potonje klauzule Teva se obvezala da neće proizvoditi ili komercijalizirati u toj bivšoj državi članici bilo koji generički oblik perindoprila za koji Servier smatra da predstavlja povredu njegovih patenata. Zauzvrat je Servier Tevi isplatio iznos od 5 milijuna funta sterlinga.

27      Osim toga, Tevin sporazum sadržavao je klauzulu o paušalnoj naknadi. U skladu s tom klauzulom, ako Servier Tevi ne uspije isporučiti perindopril počevši od 1. kolovoza 2006., dužan joj je plaćati paušalnu naknadu u iznosu od 500 000 funta sterlinga mjesečno, pri čemu potonja nema u tom slučaju nikakvo pravo na podnošenje pravnih sredstava protiv Serviera niti pravo na raskid Tevinog sporazuma.

28      Budući da Servier Tevi nije – u skladu s navedenim sporazumom – isporučio perindopril na datum 1. kolovoza 2006., platio joj je na ime paušalne naknade iznos od 5,5 milijuna funta sterlinga, čime je ukupan iznos plaćanja izvršenih na temelju tog sporazuma dosegnuo 10,5 milijuna funta sterlinga.

29      Servier i Teva sklopili su 23. veljače 2007. dodatak Tevinom sporazumu. Tim dodatkom potvrđena je klauzula o isključivoj opskrbi te je predviđeno da Teva može početi distribuirati Servierov perindopril na datum koji on utvrdi, na datum opoziva odnosno isteka patenta 947 ili na datum od kojeg Apotex počne distribuirati generičku verziju perindoprila u Ujedinjenoj Kraljevini.

3.      Krkini sporazumi

30      U okviru tužbi zbog povrede patenata 340 i 947, High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (patents court) (Visoki Sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud)) je 3. listopada 2006. izdao privremeni sudski nalog protiv Krke i odbio zahtjev za skraćeni postupak u kojem je potonja protutužbom osporavala valjanost patenta 947.

31      Nakon te odluke i EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006., Servier i Krka sklopili su tri sporazuma (u daljnjem tekstu: Krkini sporazumi). Ta dva poduzetnika sklopila su 27. listopada 2006. sporazum o nagodbi u sporovima koji se odnose na patente 340 i 947 te sporazum o licenciji, a 5. siječnja 2007. i sporazum o ustupanju i licenciji.

32      U okviru navedenog sporazuma o nagodbi Servier je povukao svoje tužbe protiv Krke zbog povrede tih patenata, a potonja je odustala od osporavanja valjanosti navedenih patenata diljem svijeta te od komercijalizacije generičke verzije perindoprila kojom se povređuje patent 947.

33      Sporazumom o licenciji Servier je Krki ustupio isključivu i neopozivu licenciju za patent 947 u Češkoj Republici, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji i Slovačkoj. Zauzvrat, Krka je bila dužna Servieru isplatiti naknadu od 3 % neto iznosa svojih prodaja na svim tim državnim područjima.

34      Na temelju sporazuma o ustupanju i licenciji, Krka je prenijela na Servier dvije patentne prijave koje se odnose na perindopril. U zamjenu za to ustupanje Servier je Krki isplatio iznos od 30 milijuna eura.

4.      Lupinov sporazum

35      Lupin je 18. listopada 2006. High Courtu of Justice (England & Wales), Chancery Division (patents court) (Visoki Sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud)) podnio tužbu za proglašenje patenta 947 nevaljanim te za utvrđivanje nepostojanja povrede tog patenta generičkom verzijom perindoprila koju je on namjeravao komercijalizirati u Ujedinjenoj Kraljevini.

36      Sporazumom o nagodbi (u daljnjem tekstu: Lupinov sporazum) Servier i Lupin su 30. siječnja 2007. okončali taj spor i postupak koji su međusobno vodili pred EPO-om u pogledu patenta 947.

37      Taj sporazum sadržavao je takozvanu klauzulu „o neosporavanju patenta” kojom se Lupin obvezao da neće osporavati Servierove patente koji se odnose na perindopril. Također je sadržavao takozvanu klauzulu „o zabrani komercijalizacije”. Na temelju potonje klauzule Lupin se obvezao da neće prodavati generičku verziju „perindoprila erbumina [...] i cjelokupne njegove soli”. Iz točke 54. pobijane presude proizlazi da je „Lupinu [...] ipak bilo odobreno komercijalizirati proizvode koje je isporučio Servier ili vlastiti perindopril u zemljama u kojima je bila na tržištu generička verzija perindoprila koju je odobrio Servier ili u slučaju isteka svih relevantnih Servierovih patenata ili u zemljama u kojima je treća osoba stavila na tržište generičku verziju perindoprila i u kojima Servier nije podnio nijedan zahtjev za izdavanje sudskog naloga za zabranu njezine prodaje”. Te klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije primjenjivale su se na državnim područjima svih država članica EGP-a.

38      Usto, Lupinov sporazum sadržavao je klauzulu o ustupanju i licenciji na temelju koje je Lupin Servieru ustupio prava intelektualnog vlasništva obuhvaćena trima patentnim prijavama koje se odnose na postupke pripreme perindoprila, pri čemu se Servier obvezao ta prava prenijeti s licencijom natrag Lupinu. U zamjenu za to ustupanje Servier je Lupinu isplatio 40 milijuna eura.

39      Naposljetku, Lupinovim sporazumom predviđalo se da će Servier i Lupin upotrijebiti „sva razumna sredstva” kako bi sklopili sporazum o opskrbi na temelju kojega će Servier Lupinu isporučivati perindopril.

III. Sporna odluka

40      Komisija je 9. srpnja 2014. donijela spornu odluku. Ta je institucija smatrala, s jedne strane, da sporazumi Niche, Matrix, Teva, Krka i Lupin predstavljaju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i posljedicu. Stoga je te sporazume kvalificirala kao povrede članka 101. UFEU-a. S druge strane, smatrala je da je njihovo sklapanje, zajedno s drugim radnjama, poput stjecanja tehnologija koje se odnose na aktivni sastojak perindoprila, dio Servierove strategije s ciljem da se odgodi ulazak generičkih verzija na tržište tog lijeka, na kojem taj poduzetnik ima vladajući položaj. Komisija je zaključila da ta zlouporaba vladajućeg položaja predstavlja povredu članka 102. UFEU-a.

41      U člancima 1. do 5. te odluke Komisija je utvrdila da je Servier povrijedio članak 101. UFEU-a jer je sudjelovao u Nicheovom, Matrixovom, Tevinom i Lupinovom sporazumu. Konkretno, u člancima 1. i 2. navedene odluke ta je institucija naglasila da Nicheov sporazum i Matrixov sporazum predstavljaju, svaki zasebno, povredu koja obuhvaća sve države koje su bile članice Europske unije na datum donošenja te odluke, osim Italije i Hrvatske, da su te povrede započele 8. veljače 2005., osim u pogledu Latvije, gdje su započele 1. srpnja 2005., Bugarske i Rumunjske, gdje su započele 1. siječnja 2007., i Malte, gdje su započele 1. ožujka 2007. te da su navedene povrede prestale 15. rujna 2008., osim u pogledu Ujedinjene Kraljevine, gdje su prestale 6. srpnja 2007., i Nizozemske, gdje su prestale 12. prosinca 2007.

42      U članku 3. sporne odluke Komisija je utvrdila da Tevin sporazum predstavlja povredu koja obuhvaća Ujedinjenu Kraljevinu, gdje je započela 13. lipnja 2006. i prestala 6. srpnja 2007.

43      U članku 5. te odluke spomenuta je institucija utvrdila da Lupinov sporazum predstavlja povredu koja obuhvaća sve države koje su tada bile članice Unije, osim Hrvatske. Komisija je navela da je ta povreda započela 30. siječnja 2007., osim u pogledu Malte, gdje je započela 1. ožujka 2007., i Italije, gdje je započela 13. veljače 2009., da je navedena povreda prestala 6. svibnja 2009., osim u pogledu Ujedinjene Kraljevine, gdje je prestala 6. srpnja 2007., Nizozemske, gdje je prestala 12. prosinca 2007., i Francuske, gdje je prestala 16. rujna 2008.

44      Komisija je u članku 7. stavcima 1. do 5. sporne odluke utvrdila ukupan iznos novčanih kazni izrečenih Servieru za povrede članka 101. UFEU-a na 289 727 200 eura, od čega 131 532 600 eura na temelju njegova sudjelovanja u Nicheovom sporazumu, 79 121 700 eura na temelju njegova sudjelovanja u Matrixovom sporazumu, 4 309 000 eura na temelju njegova sudjelovanja u Tevinom sporazumu, 37 661 800 eura na temelju njegova sudjelovanja u Krkinim sporazumima i 37 102 100 eura na temelju njegova sudjelovanja u Lupinovom sporazumu.

IV.    Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

45      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. rujna 2014. Servier je pokrenuo postupak u kojem ponajprije zahtijeva poništenje sporne odluke i, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je tom odlukom izrečena.

46      Aktom podnesenim 2. veljače 2015. European Federation of Pharmaceutical Industries and Associations (EFPIA) zatražio je intervenciju u potporu Servierovu zahtjevu. Taj je zahtjev prihvaćen rješenjem predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 14. listopada 2015.

47      U svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku Servier je istaknuo 17 tužbenih razloga u prilog zahtjevu za poništenje sporne odluke.

48      Kad je riječ o povredama članka 101. UFEU-a, Opći je sud prihvatio tužbene razloge usmjerene protiv utvrđenja povrede koja proizlazi iz Krkinih sporazuma. On je odbio tužbene razloge koji se odnose na protupravnu prirodu Nicheovog, Matrixovog, Tevinog i Lupinovog sporazuma (u daljnjem tekstu: sporni sporazumi). Taj je sud odbio Servierov podredni zahtjev za ukidanje odnosno smanjenje novčanih kazni koje su mu izrečene zbog njegova sudjelovanja u Nicheovom, Tevinom i Lupinovom sporazumu. Suprotno tomu, smanjio je, na 55 385 190 eura, iznos novčane kazne izrečene Servieru zbog njegova sudjelovanja u Matrixovom sporazumu.

V.      Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

49      Žalbom podnesenom tajništvu Suda 28. veljače 2019. Servier je pokrenuo ovaj postupak.

50      Aktom podnesenim tajništvu Suda 22. svibnja 2019. Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske zatražila je intervenciju u potporu Komisijinom zahtjevu. Odlukom od 16. lipnja 2019. predsjednik Suda prihvatio je taj zahtjev.

51      Sud je pozvao stranke da se do 4. listopada 2021. pisano očituju o presudama od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:52), od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija (C-591/16 P, EU:C:2021:243), od 25. ožujka 2021., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija (C-586/16 P, EU:C:2021:241), od 25. ožujka 2021., Generics (UK)/Komisija (C-588/16 P, EU:C:2021:242), od 25. ožujka 2021., Arrow Group i Arrow Generics/Komisija (C-601/16 P, EU:C:2021:244) i od 25. ožujka 2021., Xellia Pharmaceuticals i Alpharma/Komisija (C-611/16 P, EU:C:2021:245). Servier, Komisija i Ujedinjena Kraljevina postupili su u skladu s tim zahtjevom u za to određenom roku.

52      Svojom žalbom Servier od Suda zahtijeva da:

–        ponajprije ukine točke 4. do 6. izreke pobijane presude;

–        poništi članak 1. točku (b), članak 2. točku (b), članak 3. točku (b) i članak 5. točku (b) te, posljedično, članak 7. stavak 1. točku (b), članak 7. stavak 2. točku (b), članak 7. stavak 3. točku (b) i članak 7. stavak 5. točku (b) sporne odluke ili, u protivnom, vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje o učincima spornih sporazuma;

–        podredno, ukine točke 4. i 5. izreke pobijane presude u dijelu u kojem se potvrđuju zaključci iz sporne odluke o postojanju zasebnih povreda i kumulativnih novčanih kazni za Nicheov i Matrixov sporazum te, posljedično, poništi članak 1. točku (b), članak 2. točku (b), članak 7. stavak 1. točku (b) i članak 7. stavak 2. točku (b) te odluke;

–        još podrednije, ukine točke 4. i 5. izreke pobijane presude i poništi članak 7. stavak 1. točku (b), članak 7. stavak 2. točku (b), članak 7. stavak 3. točku (b) kao i članak 7. stavak 5. točku (b) sporne odluke s obzirom na žalbeni razlog koji se odnosi na povredu načela zakonitosti kaznenih djela i kazni kao i proporcionalnosti u okviru određivanja iznosa novčane kazne;

–        ukine točku 5. izreke pobijane presude i poništi članak 5. točku (b) te članak 7. stavak 5. točku (b) sporne odluke s obzirom na žalbeni razlog koji se tiče trajanja navodne povrede i izračuna iznosa novčane kazne izrečene u vezi s Lupinovim sporazumom te, posljedično, odredi iznos novčane kazne u okviru svoje pune nadležnosti te

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

53      Komisija od Suda zahtijeva da:

–        odbije žalbu i

–        naloži žaliteljima snošenje troškova postupaka pred Općim sudom i Sudom.

54      EFPIA od Suda zahtijeva da

–        ukine točke 4. do 6. izreke pobijane presude;

–        poništi članak 1. točku (b), članak 2. točku (b), članak 3. točku (b) i članak 5. točku (b) sporne odluke te, posljedično, njezin članak 7. stavak 1. točku (b), članak 7. stavak 2. točku (b), članak 7. stavak 3. točku (b) i članak 7. stavak 5. točku (b) sporne odluke ili, u protivnom, vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje;

–        naloži Komisiji snošenje troškova žalbenog i prvostupanjskog postupka.

55      Ujedinjena Kraljevina od Suda traži prihvaćanje Komisijinog zahtjeva.

VI.    O žalbi

56      U prilog svojoj žalbi Servier ističe sedam žalbenih razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava u pogledu pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a. Drugi žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava u pogledu potencijalnog tržišnog natjecanja proizvođača generičkih lijekova sa Servierom. Treći do petog žalbenog razloga odnose se na utvrđenja Općeg suda u pogledu Nicheovog, Matrixovog, Tevinog i Lupinovog sporazuma. Podredno, Servier u okviru šestog žalbenog razloga ističe pogreške koje se tiču prava u pogledu kvalifikacije Nicheovog i Matrixovog sporazuma kao zasebnih povreda. Još podrednije, on u okviru sedmog žalbenog razloga ističe povredu načela zakonitosti kaznenih djela i kazni kao i načela proporcionalnosti u pogledu novčanih kazni koje su mu izrečene na temelju članka 101. UFEU-a.

A.      Uvodna očitovanja o dopuštenosti

57      Budući da Komisija osporava dopuštenost određenih žalbenih razloga i argumenata, prigovarajući Servieru, među ostalim, to da nije naveo na koje se to dijelove obrazloženja pobijane presude oni odnose, da je dao općenite tvrdnje koje nisu povezane s prigovorima i rasuđivanjem iznesenim u spornoj odluci i pobijanoj presudi, da je ponovio neke od svojih argumenata istaknutih u prvostupanjskom postupku a da pritom nije objasnio na koji se način njima dokazuju pogreške Općeg suda koje se tiču prava te da je osporavao činjenične ocjene tog suda, najprije valja podsjetiti na granice sudskog nadzora koji Sud provodi u žalbenom postupku.

58      U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz članka 256. stavka 1. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi to da je žalba ograničena na pravna pitanja i da je stoga Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i dokaza (presuda od 10. srpnja 2019., VG/Komisija, C-19/18 P, EU:C:2019:578, t. 47. i navedena sudska praksa)

59      Suprotno tomu, kada je Opći sud utvrdio ili ocijenio činjenice, Sud je nadležan za provođenje svojeg nadzora, s obzirom na to da je Opći sud kvalificirao njihovu pravnu prirodu i iz njih izveo pravne posljedice. Ovlast nadzora Suda proteže se, među ostalim, na pitanje je li Opći sud primijenio pravilne pravne kriterije prilikom svoje ocjene činjenica (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2021., Komisija/Italija i dr., C-425/19 P, EU:C:2021:154, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

60      Nadalje, valja podsjetiti na to da su u žalbenom postupku dopušteni prigovori koji se odnose na utvrđivanje činjenica i njihovu ocjenu u pobijanoj odluci kada se tvrdi da je Opći sud iznio tvrdnje čija materijalna netočnost proizlazi iz dijelova spisa ili da je iskrivio dokaze koji su mu podneseni (presuda od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće, C-229/05 P, EU:C:2007:32, t. 35.).

61      Iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz dokumenata u spisu, bez potrebe za novom ocjenom činjenica i dokaza (presuda od 28. siječnja 2021., Qualcomm i Qualcomm Europe/Komisija, C-466/19 P, EU:C:2021:76, t. 43.). Iako se takvo iskrivljavanje može sastojati od tumačenja nekog dokumenta suprotno njegovu sadržaju, ono mora očito proizlaziti iz spisa te pretpostavlja da je Opći sud očito prekoračio granice razumne ocjene tih dokaza. U tom pogledu nije dovoljno dokazati da bi dokument mogao biti predmetom tumačenja različitog od onog koje je usvojio Opći sud (presuda od 17. listopada 2019., Alcogroup i Alcodis/Komisija, C-403/18 P, EU:C:2019:870, t. 64. i navedena sudska praksa).

62      Naposljetku, valja podsjetiti na to da iz članka 256. UFEU-a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije te članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda proizlazi to da se u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude ili rješenja čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2016., Mallis i dr./Komisija i ESB C-105/15 P do C-109/15 P, EU:C:2016:702, EU:C:2016:702, t. 33. i 34.). U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, tomu ne udovoljava žalba u kojoj se samo ponavljaju razlozi i argumenti već izneseni pred Općim sudom. Naime, takva žalba u stvarnosti predstavlja zahtjev za preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, što nije u nadležnosti Suda (presuda od 24. ožujka 2022., Hermann Albers/Komisija, C-656/20 P, EU:C:2022:222, t. 35. i navedena sudska praksa).

63      Međutim, kada žalitelj osporava način na koji je Opći sud protumačio ili primijenio pravo Unije, o pravnim pitanjima ocijenjenima u prvom stupnju može se ponovno raspravljati tijekom žalbenog postupka. Naime, ako žalitelj na taj način ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već iznesenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla (presuda od 24. ožujka 2022., Hermann Albers/Komisija, C-656/20 P, EU:C:2022:222, t. 36. i navedena sudska praksa).

B.      Prvi i drugi žalbeni razlog, koji se odnose na kriterije ocjene pojmova ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i potencijalnog tržišnog natjecanja

64      U okviru prvog i drugog žalbenog razloga Servier tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom tumačenja i primjene pojmova ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i potencijalnog tržišnog natjecanja.

1.      Dopuštenost

65      Komisija tvrdi da su prvi i drugi žalbeni razlog djelomično nedopušteni. Ta institucija žali zbog općenitosti i apstraktnosti dijela Servierove argumentacije tvrdeći da on nije dovoljno precizno iznio koji dio obrazloženja pobijane presude osporava i koje pogreške koje se tiču prava ističe. Osim toga, Komisija je mišljenja da Servier samo ponavlja argumente istaknute u prvostupanjskom postupku a da pritom nije objasnio koje je to pogreške koje se tiču prava Opći sud počinio odbijanjem tih argumenata. Zbog toga navedena institucija smatra da su prvi i drugi žalbeni razlog dopušteni samo u dijelu u kojem se Servierova argumentacija odnosi na prigovor posebno istaknut u pogledu Nicheovog, Matrixovog, Tevinog i Lupinovog sporazuma, u dijelu u kojem se precizno navode osporavane točke obrazloženja pobijane presude te u dijelu u kojem je istaknuta navodna pogreška Općeg suda koja se tiče prava.

66      U ovom slučaju točno je da Servier prvim i drugim žalbenim razlogom nastoji općenito i apstraktno dovesti u pitanje valjanost pravnih kriterija na temelju kojih je Opći sud odlučio o kvalifikaciji spornih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Također je točno da se u okviru tih žalbenih razloga sustavno i precizno ne navode osporavane točke pobijane presude ni pravni argumenti kojima se nastoji dokazati postojanje pogrešaka koje se tiču prava kao i to da se u njima povremeno samo ponavljaju argumenti izneseni u prvostupanjskom postupku.

67      Međutim, kao što to Komisija izričito priznaje, ta se argumentacija, unatoč svojoj općenitosti, preklapa s argumentacijom koju je Servier posebno iznio u pogledu svakog od spornih sporazuma u okviru trećeg do šestog žalbenog razloga, odnosno upotpunjuje tu argumentaciju. Činjenica da je Servier odlučio podijeliti svoju pravnu argumentaciju o protupravnoj prirodi spornih sporazuma na dva dijela: općenitu argumentaciju – relevantnu za ispitivanje svih tih sporazuma – i posebnu argumentaciju koja se odnosi za svaki od navedenih spornih sporazuma promatran pojedinačno, ne čini je nedopuštenom s obzirom na načela navedena u točkama 58. do 63. ove presude. Naime, iz zajedničkog tumačenja svih tih žalbenih razloga proizlazi da se na temelju žalbe dovoljno precizno mogu utvrditi točke pobijane presude koje osporava Servier i pravni argumenti istaknuti tomu u prilog.

68      Budući da su prvi i drugi žalbeni razlog dovoljno jasni i precizni da omoguće Komisiji da se brani, a Sudu da provede svoj nadzor, ti su žalbeni razlozi dopušteni. Sud će se prilikom razmatranja trećeg do šestog žalbenog razloga izjasniti o ostalim apsolutnim zaprekama vođenju postupka koje je Komisija posebno istaknula.

2.      Meritum

a)      Uvodna očitovanja

69      Valja podsjetiti na to da su na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a nespojivi s unutarnjim tržištem i zabranjeni svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

70      Stoga, da bi bilo obuhvaćeno načelnom zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, postupanje poduzetnikâ mora otkriti postojanje tajnog sporazuma među njima, to jest sporazuma među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika ili usklađenog djelovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

71      Ovaj potonji zahtjev pretpostavlja, glede sporazuma o horizontalnoj suradnji sklopljenih među poduzetnicima koji posluju na istoj razini proizvodnog ili distributivnog lanca, da do navedenog tajnog sporazuma dolazi među poduzetnicima koji se nalaze u položaju tržišnog natjecanja, ako ne stvarno, onda barem potencijalno (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 32.).

72      Nadalje, u skladu sa samim tekstom te odredbe, potrebno je dokazati da to postupanje ima cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja ili da to postupanje ima takvu posljedicu (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C-333/21, EU:C:2023:1011, t. 158.). Iz toga proizlazi to da se navedenom odredbom, kako je tumači Sud, pravi znatna razlika između pojma ograničenja s obzirom na cilj i ograničenja s obzirom na posljedicu, pri čemu svako od njih podliježe različitim pravilima o dokazivanju (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr.., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 63.).

73      Tako glede praksi kvalificiranih kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne treba istraživati niti a fortiori dokazivati da imaju učinak na tržišno natjecanje jer iskustvo pokazuje da takva postupanja uzrokuju smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava, osobito na štetu potrošača (vidjeti u tom smislu presude od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C-286/13 P, EU:C:2015:184, t. 115. i od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C-333/21, EU:C:2023:1011, t. 159.).

74      Nasuprot tomu, ako se ne utvrdi protutržišni cilj nekog sporazuma, odluke udruženja poduzetnika ili usklađenog djelovanja, valja ispitati njegove učinke kako bi se dokazalo da je tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno (vidjeti u tom smislu presudu od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C-345/14, EU:C:2015:784, t. 17.)

75      To razlikovanje posljedica je činjenice da se određeni oblici tajnih sporazuma među poduzetnicima mogu po samoj svojoj prirodi smatrati štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C-209/07, EU:C:2008:643, t. 17. i od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C-32/11, EU:C:2013:160, t. 35.). Pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj treba tumačiti restriktivno te se on može primijeniti samo na određene sporazume među poduzetnicima, one koji pokazuju – sami po sebi te uzimajući u obzir njihove odredbe, ciljeve kao i gospodarski i pravni kontekst – takav stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da nije nužno ispitivanje njihovih učinaka (vidjeti u tom smislu presude od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C-345/14, EU:C:2015:784, t. 20. i od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C-333/21, EU:C:2023:1011, t. 161. i 162. i navedenu sudsku praksu).

76      U tom pogledu, kad je riječ o gospodarskom i pravnom kontekstu postupanja o kojem je riječ, valja uzeti u obzir prirodu obuhvaćenih proizvoda ili usluga kao i stvarne uvjete koji obilježavaju strukturu i funkcioniranje jednog ili više sektora ili tržišta u pitanju. Suprotno tomu, nipošto nije potrebno ispitati, a tim više ni dokazati posljedice tog postupanja za tržišno natjecanje, neovisno o tome jesu li stvarne ili potencijalne i negativne ili pozitivne (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C-333/21, EU:C:2023:1011, t. 166.).

77      Kad je riječ o ciljevima koji se nastoje postići postupanjem o kojem je riječ, valja utvrditi objektivne ciljeve koji se tim postupanjem nastoje postići u pogledu tržišnog natjecanja. Suprotno tomu, okolnost da su uključeni poduzetnici djelovali bez namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C-333/21, EU:C:2023:1011, t. 167. i navedena sudska praksa).

78      Provedba navedenih načela u pogledu koluzivnih djelovanja koja su poprimila oblik horizontalnih sporazuma o suradnji među poduzetnicima, kao što su to sporni sporazumi, podrazumijeva da se u prvoj fazi utvrdi mogu li se ti sporazumi kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja u kojem se nalaze poduzetnici, makar i potencijalnog. Ako je to slučaj, u drugoj fazi valja provjeriti mogu li se ti sporazumi, s obzirom na svoja gospodarska obilježja, kvalificirati kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

79      Kad je riječ o prvoj fazi te analize, Sud je već ocijenio da u posebnom kontekstu otvaranja tržišta lijeka proizvođačima generičkih lijekova valja utvrditi, kako bi se ocijenilo nalazi li se jedan od tih proizvođača, iako odsutan s tržišta, u odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja s proizvođačem izvornih lijekova nazočnim na tom tržištu, postoje li stvarne i konkretne mogućnosti da prvi uđe na predmetno tržište i konkurira drugom (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

80      Na taj način, valja ocijeniti, kao prvo, je li na dan sklapanja takvih sporazuma proizvođač generičkih lijekova poduzeo dostatne pripremne radnje koje bi mu omogućile da uđe na predmetno tržište u roku kojim bi se mogao nametnuti konkurentski pritisak na proizvođača izvornih lijekova. Na temelju takvih radnji može se utvrditi postojanje čvrste odluke i vlastite sposobnosti proizvođača generičkih lijekova da uđe na tržište lijeka koji sadržava aktivni sastojak koji je postao dostupan javnosti, čak i ako postoje patenti za postupak koje drži proizvođač izvornih lijekova. Kao drugo, valja provjeriti nailazi li takav proizvođač generičkih lijekova prilikom ulaska na tržište na nepremostive zapreke (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 43. do 45.].

81      Sud je već ocijenio da su mogući patenti kojima se štiti izvorni lijek ili jedan od postupaka njegove proizvodnje nedvojbeno dio gospodarskog i pravnog konteksta koji obilježava odnose tržišnog natjecanja između nositelja tih patenata i proizvođača generičkih lijekova. Međutim, ocjena prava dodijeljenih patentom ne može se sastojati od ispitivanja snage patenta ili vjerojatnosti da bi spor između njegova nositelja i proizvođača generičkih lijekova mogao dovesti do utvrđenja da je patent valjan i povrijeđen. Ta se ocjena mora odnositi i na pitanje raspolaže li proizvođač generičkih lijekova, unatoč postojanju tog patenta, stvarnim i konkretnim mogućnostima da u relevantnom trenutku uđe na tržište (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 50.).

82      Osim toga, utvrđenje potencijalnog tržišnog natjecanja između proizvođača generičkih lijekova i proizvođača izvornih lijekova može se potkrijepiti dodatnim elementima, kao što su sklapanje sporazuma među njima u vrijeme u kojem proizvođač generičkih lijekova nije bio nazočan na predmetnom tržištu ili postojanje prijenosâ vrijednosti u korist tog proizvođača u zamjenu za odgodu njegova ulaska na tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 54. do 56.).

83      U drugoj fazi spomenute analize, kako bi se utvrdilo treba li odgodu ulaska generičkih lijekova na tržište, koja proizlazi iz sporazuma o nagodbi u sporu o patentima, u zamjenu za prijenose vrijednosti s proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača tih generičkih lijekova smatrati koluzivnim djelovanjem koje predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, valja najprije ispitati mogu li se ti prijenosi vrijednosti u cijelosti opravdati potrebom naknade troškova odnosno neugodnosti povezanih s tim sporom, kao što su troškovi i nagrade pravnih savjetnika potonjeg proizvođača odnosno potrebom naknađivanja za stvarnu i dokazanu isporuku robe ili usluga tog proizvođača u korist proizvođača izvornih lijekova. Ako to nije slučaj, valja ispitati mogu li se ti prijenosi vrijednosti objasniti isključivo poslovnim interesom tih proizvođača lijekova da se ne upuste u tržišno natjecanje prema zaslugama. U svrhu tog ispitivanja valja u svakom pojedinačnom slučaju ocijeniti je li neto pozitivan saldo prijenosâ vrijednosti dovoljno velik da doista potakne proizvođača generičkih lijekova na odustanak od ulaska na predmetno tržište i da stoga ne konkurira svojim zaslugama proizvođaču izvornih lijekova, pri čemu nije potrebno da je taj neto pozitivan saldo nužno veći od dobiti koju bi taj proizvođač generičkih lijekova ostvario da je uspio u patentnom sporu (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 84. do 94.).

84      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je osporavanje valjanosti i opsega patenta dio uobičajenog tržišnog natjecanja u sektorima u kojima postoje isključiva prava na tehnologijama, tako da sporazumi o nagodbi kojima proizvođač generičkih lijekova koji nastoji ući na tržište priznaje, barem privremeno, valjanost patenta koji drži proizvođač izvornih lijekova te zbog toga preuzima obvezu da ga neće osporavati niti ući na to tržište mogu ograničiti tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

85      S obzirom na prethodna razmatranja valja provjeriti je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada se izjašnjavao o Servierovoj argumentaciji posebno istaknutoj u okviru četvrtog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava u definiranju pravnih kriterija primjenjivih na analizu cilja i učinaka spornih sporazuma s obzirom na članak 101. UFEU-a, odnosno kada se izjašnjavao o argumentaciji posebno iznesenoj u pogledu primjene tih kriterija na svaki od tih sporazuma.

86      Stoga, nakon što se utvrdi postojanje elemenata koji se odnose na potencijalno tržišno natjecanje, koji su predmet općenitih kritika formuliranih u okviru drugog žalbenog razloga, u tom drugom stadiju valja provjeriti je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da se spornim sporazumima ograničava tržišno natjecanje s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a. Također valja provjeriti je li Opći sud u tom kontekstu razmotrio ciljeve tih sporazuma i, konkretnije, pitanje jesu li Servierovi prijenosi vrijednosti u korist proizvođača generičkih lijekova bili dovoljno važni da se potonje potakne na odustanak, makar privremeno, od ulaska na tržište perindoprila.

87      Nadalje, valja ispitati je li Opći sud uzeo u obzir, prema potrebi, namjere uključenih poduzetnika kako bi provjerio odgovaraju li one, s obzirom na elemente navedene u prethodnoj točki, njegovoj analizi objektivnih ciljeva koje su spomenuti poduzetnici nastojali postići u pogledu tržišnog natjecanja, pri čemu, međutim, valja pojasniti da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 77. ove presude, okolnost da su spomenuti poduzetnici djelovali bez namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU a Relevantna je samo ocjena stupnja gospodarske štetnosti tog sporazuma za dobro funkcioniranje tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu. Ta se ocjena mora temeljiti na objektivnim razlozima, po potrebi nakon detaljne analize navedenog sporazuma, kao i njegovih ciljeva te gospodarskog i pravnog konteksta (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 84. i 85. i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 131.).

88      Stoga, da bi se utvrdilo može li se koluzivno djelovanje kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, valja ispitati njegov sadržaj, nastanak, pravni i gospodarski kontekst, osobito posebna obilježja tržišta na kojem će ono konkretno proizvesti učinke. Činjenica da tekst sporazuma namijenjenog provedbi tog djelovanja ne otkriva protutržišni cilj nije sama po sebi odlučujuća (vidjeti u tom smislu presude od 8. studenoga 1983., IAZ International Belgium i dr./Komisija, 96/82 do 102/82, 104/82, 105/82, 108/82 i 110/82, EU:C:1983:310, t. 23. do 25. i od 28. ožujka 1984., Compagnie royale asturienne des mines i Rheinzink/Komisija, 29/83 i 30/83, EU:C:1984:130, t. 26.).

89      U ovom slučaju, u dijelu pobijane presude koji se odnosi na navodne Komisijine pogreške koje se tiču prava u pogledu pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, Opći sud najprije je u točkama 219. do 307. te presude općenito ispitao kriterije na temelju kojih se može smatrati da su sporazumi o nagodbi u sporovima o patentima obuhvaćeni tim pojmom, prije nego što je u točkama 316. do 386. navedene presude iznio kriterije za ocjenu potencijalnog tržišnog natjecanja. Time je obrnuo redoslijed kojim načelno valja ispitati ta dva elementa, navedena u točki 78. ove presude, s obzirom na to da nije nužno razmatrati pitanje imaju li sporazumi za cilj ograničavanje tržišnog natjecanja ako predmetni poduzetnici nisu u konkurentskom odnosu. Međutim, to obrtanje redoslijeda samo po sebi ne utječe na osnovanost analize tih dvaju elemenata koju je Opći sud proveo u ovom predmetu. Naime, kada se, nakon toga, konkretno izjašnjavao o tužbenim razlozima u prvostupanjskom postupku koji se odnose na protupravnu prirodu spornih sporazuma s obzirom na članak 101. UFEU-a, Opći sud slijedio je taj redoslijed jer je sustavno razmotrio pitanje postojanje odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja između stranaka tih sporazuma prije nego što je analizirao njihovu kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

90      Imajući u vidu prethodno navedeno, a s obzirom na to da se drugi žalbeni razlog tiče kriterija koji se odnose na potencijalno tržišno natjecanje, najprije valja odlučiti o tom žalbenom razlogu, a nakon toga ispitati prvi žalbeni razlog, koji se odnosi na kriterije za kvalifikaciju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

b)      Kriteriji koji se odnose na potencijalno tržišno natjecanje (drugi žalbeni razlog)

1)      Argumentacija stranaka

91      U okviru drugog žalbenog razloga, koji se sastoji od triju dijelova, Servier ističe da se pobijana presuda temelji na širokom shvaćanju pojma potencijalnog tržišnog natjecanja i prebacuje teret dokazivanja koji je na Komisiji. Uvodno tvrdi da se samo na temelju sklapanja sporazuma o nagodbi u sporovima o patentima ne može zaključiti da među strankama tog sporazuma postoji potencijalno tržišno natjecanje. Osim toga, u točki 386. pobijane presude Opći je sud ocijenio da je za utvrđivanje postojanja odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja dovoljno da Komisija, u nedostatku suprotnih dokaza koji se odnose na tehničke, regulatorne ili financijske poteškoće, utvrdi skup podudarajućih indicija koje potvrđuju postojanje radnji poduzetih u svrhu proizvodnje i komercijalizacije predmetnog proizvoda u dovoljno kratkom roku da bi se utjecalo na gospodarskog subjekta prisutnog na tržištu o kojemu je riječ. Ta je ocjena, prema Servierovu mišljenju, dovela do toga da je Opći sud počinio tri pogreške koje se tiču prava.

92      U okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga Servier tvrdi da je Opći sud zanemario patentne zapreke. Prema njegovim tvrdnjama, navedeni je sud u točkama 384., 444. i 728. pobijane presude smatrao da se, u nedostatku konačne odluke tijela o postojanju radnji kojima se povređuje patent te o valjanosti patenta, ocjena stranaka o izgledima za uspjeh u parničnom postupku može uzeti u obzir samo na temelju njihovih namjera. Opći sud tako je isključio mogućnost da se prije donošenja navedene odluke uzme u obzir percepcija stranaka o valjanosti patenta kako bi se utvrdilo imaju li proizvođači generičkih lijekova sposobnost ulaska na tržište o kojemu je riječ. Budući da se, po definiciji, sporazum o nagodbi u sporu može sklopiti tek prije donošenja takve odluke, Opći sud zahtijevao je ispunjenje uvjeta koji je nemoguće ispuniti i koji nije prilagođen kontekstu sporova u području farmaceutskih patenata. Osim toga, Servier prigovara Općem sudu da je u točkama 366., 367., 591. i 592. pobijane presude odbio uzeti u obzir sudske naloge u tom kontekstu zbog njihova privremenog karaktera.

93      Prema mišljenju navedene grupe, čak i ako ne postoji takva odluka, sposobnost proizvođača generičkih lijekova da uđe na tržište može se dovesti u pitanje postojanjem patenta ako se za njega smatra da je dovoljno jak da bi tog proizvođača odvratio od ulaska „uz rizik”, s obzirom na mogućnost da proizvođač izvornog lijeka protiv njega podnese tužbu zbog povrede. Servier u tom pogledu naglašava da je Opći sud izričito utvrdio takav odvraćajući učinak koji proizlazi iz Krkine percepcije valjanosti patenta 947. Spomenuti je sud na taj način počinio pogrešku koja se tiče prava koja može učiniti nevaljanom kvalifikaciju Nichea, Matrixa, Teve i Lupina kao Servierovih potencijalnih konkurenata.

94      U okviru drugog dijela drugog žalbenog razloga ta grupa tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 386. pobijane presude ocijenio da je skup indicija koje potvrđuju postojanje jednostavnih radnji u svrhu proizvodnje i komercijalizacije generičkog lijeka, čiji su kratkoročni izgledi za uspjeh nepoznati, dovoljan dokaz stvarne i konkretne sposobnosti ulaska na tržište. Prema Servierovu mišljenju, takve radnje potvrđuju, u najboljem slučaju, namjeru ulaska na tržište, ali nisu dovoljne za dokazivanje – u uvjetima postojanja vrlo velikih zapreka – konkretne vjerojatnosti dovoljno brzog ulaska na tržište, koja ovisi o fazi razvoja generičkog lijeka i sposobnosti njegova proizvođača da ishodi odobrenje za stavljanje u promet. U tim okolnostima Opći sud nije smio, u točki 340. te presude, isključiti mogućnost da kašnjenja u procesu ulaska proizvođača generičkih lijekova na tržište ugrožavaju njihovu sposobnost tog ulaska. Osim toga, Servier navodi više pogrešaka koje se odnose na ocjenu potencijalnog tržišnog natjecanja kad je riječ o spornim sporazumima.

95      U okviru trećeg dijela drugog žalbenog razloga ta grupa, koju podupire EFPIA, kritizira Opći sud zbog toga što je ocijenio da poduzetnici odgovorni za povrede utvrđene u spornoj odluci moraju, da bi doveli u pitanje indicije o postojanju odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja na koje se poziva Komisija, dokazati postojanje nepremostivih zapreka ulasku novih sudionika na tržište. Spomenuti je sud time prebacio teret dokazivanja koji je na Komisiji te je od tih poduzetnika zahtijevao dokaz koji je nemoguće izvesti (probatio diabolica). Servier smatra da je za dovođenje u pitanje indicija o postojanju potencijalnog tržišnog natjecanja dovoljno dokazati da su Komisijine tvrdnje dvojbene ili pogrešne.

96      Štoviše, Opći sud nije smio u točki 386. pobijane presude, a da time ne povrijedi načelo dobre uprave, nametnuti Servieru teret dokazivanja da su proizvođači generičkih lijekova bili suočeni s nepremostivim zaprekama jer, prema mišljenju tog poduzetnika, samo ti proizvođači raspolažu relevantnim informacijama u tom pogledu. Time što je odbila upotrijebiti svoje istražne ovlasti za prikupljanje tih informacija, Komisija je povrijedila načelo dobre uprave.

97      Navedena institucija, koju podupire Ujedinjena Kraljevina, osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

98      Kad je riječ o kriterijima na temelju kojih se može utvrditi postojanje odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja između dvaju poduzetnika, Opći je sud u točkama 318. do 321. pobijane presude u biti smatrao da je potencijalni konkurent onaj koji ima stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na predmetno tržište. Prema mišljenju tog suda, takvo utvrđenje treba se temeljiti na dvama kriterijima, odnosno, s jedne strane, na sposobnosti i, s druge strane, na namjeri ulaska na to tržište, pri čemu se pojašnjava da je prvi od tih kriterija ključan. Osim toga, Opći je sud u točkama 334. do 341. te presude ocijenio da, kako bi se poduzetnika moglo kvalificirati kao potencijalnog konkurenta, njegov ulazak na spomenuto tržište mora biti dovoljno brz da bi se na taj način izvršio konkurentski pritisak na poduzetnike prisutne na tom tržištu.

99      U točkama 342. do 348. pobijane presude Opći je sud naglasio da se dokaz o postojanju potencijalnog tržišnog natjecanja može potkrijepiti percepcijom poduzetnika prisutnih na tržištu u pogledu konkurentske prijetnje koju predstavlja mogućnost ulaska novog sudionika na to tržište. U tom pogledu on je istaknuo, pozivajući se na vlastitu sudsku praksu, da sklapanje sporazuma između tih poduzetnika može predstavljati indiciju o toj percepciji, kojom je moguće potkrijepiti postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja.

100    Kada se na temelju tih kriterija može utvrditi da proizvođači generičkih lijekova imaju stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište, takvo se utvrđenje, prema mišljenju Općeg suda, zbog razloga navedenih u točkama 319. do 324. pobijane presude može dovesti u pitanje postojanjem zapreka tom ulasku, kao što su patenti, ili obvezom ishođenja odobrenja za stavljanje u promet, samo ako su te zapreke nepremostive.

101    U tom je pogledu Opći sud u točkama 355. do 368. te u točki 384. te presude u biti ocijenio da kada ne postoji konačna sudska odluka kojom je utvrđena povreda, postojanje valjanog patenta ne sprečava razvoj potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, prema mišljenju Općeg suda, isključivo pravo dodijeljeno patentom ne protivi se tomu da proizvođači generičkih lijekova poduzmu radnje kako bi mogli ući na tržište izvornog lijeka nakon isteka tog patenta i tako izvršiti konkurentski pritisak na njegova nositelja prije tog isteka.

102    Konkretno, navedeni je sud u točkama 359. do 361. navedene presude pojasnio da se, iako patent uživa pretpostavku valjanosti od svoje registracije, povreda ne pretpostavlja, nego mora biti utvrđena sudskim putem. Isto tako, prema mišljenju tog suda, kada povreda nije utvrđena, proglašenje valjanosti patenta, poput onoga koje proizlazi iz EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006., ne isključuje mogućnost potencijalnog tržišnog natjecanja.

103    Opći je sud u točki 358. pobijane presude također naglasio da zakonodavstvo koje se odnosi na dodjelu odobrenjâ za stavljanje lijekova u promet ne predstavlja nepremostivu zapreku razvoju potencijalnog tržišnog natjecanja, s obzirom na to da to zakonodavstvo dopušta nadležnim tijelima izdavanje takvog odobrenja za generički lijek čak i ako je referentni lijek zaštićen patentom.

104    Iz prethodno navedenog proizlazi to da je, suprotno onomu što tvrdi Servier, Opći sud – bez počinjenja pogreške koja se tiče prava te odlučujući u skladu s onim što je navedeno u točkama 79. do 82. ove presude – iznio kriterije na temelju kojih se može zaključiti da postoji odnos potencijalnog tržišnog natjecanja između proizvođača izvornih lijekova i proizvođača generičkih lijekova. Naime, kriteriji koje je primijenio Opći sud odgovaraju u biti kriterijima koje je primijenio Sudf u točkama 36. do 57. presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:52).

105    Kad je riječ, konkretno, o dvama kriterijima koji se odnose na sposobnost i namjeru ulaska na predmetno tržište, navedenima u točki 318. pobijane presude, valja utvrditi da oni odgovaraju kriterijima koje je primijenio Sud, među ostalim, u točki 44. presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:52), koji se odnose na čvrstu odluku i vlastitu sposobnost proizvođača generičkih lijekova da uđe na tržište lijeka koji sadržava aktivni sastojak koji je postao dostupan javnosti, čak i ako postoje patenti za postupak koje drži proizvođač izvornih lijekova.

106    Kad je riječ o prigovoru uvodno istaknutom u okviru drugog žalbenog razloga, točno je, kao što to u biti tvrdi Servier, da se postojanje odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja između dvaju poduzetnika koji posluju na istoj razini proizvodnog lanca i od kojih neki nisu prisutni na tržištu ne može izvesti samo iz činjenice da su ti poduzetnici sklopili sporazum o nagodbi u sporovima. Međutim, sklapanje takvog sporazuma čvrsta je indicija postojanja konkurentskog odnosa između navedenih poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 55. i navedenu sudsku praksu). Stoga Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što se pozvao na samo postojanje spornih sporazuma u prilog zaključku prema kojem su Servier i predmetni proizvođači generičkih lijekova bili u odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja.

107    Kad je riječ o prvom dijelu drugog žalbenog razloga, Servier neosnovano tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio priznati da se percepcija proizvođača generičkih lijekova u pogledu snage patenta čija valjanost nije konačno utvrđena sudskim putem može uzeti u obzir kako bi se utvrdilo imaju li proizvođači generičkih lijekova sposobnost ulaska na tržište.

108    U ovom slučaju Opći je sud smatrao, osobito u točkama 384., 444. i 728. pobijane presude, da percepcija proizvođača generičkih lijekova u pogledu snage patenta čija valjanost nije konačno utvrđena sudskim putem nije potpuno irelevantna za ocjenu postojanja odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja između Serviera i proizvođača generičkih lijekova. Suprotno tomu, konstatirao je da ta percepcija, iako može biti relevantna za utvrđivanje namjere navedenog proizvođača da uđe na predmetno tržište, ona nema nikakvu ulogu u utvrđivanju njegove sposobnosti za takav ulazak.

109    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se postojanje patenta kojim se štiti postupak proizvodnje aktivnog sastojka koji je postao dostupan javnosti ne može, kao takvo, smatrati nepremostivom zaprekom i ne sprečava da se kao potencijalni konkurent proizvođača dotičnog izvornog lijeka kvalificira proizvođač generičkih lijekova koji zapravo ima čvrstu odluku kao i vlastitu sposobnost da uđe na tržište i koji se tim radnjama pokazuje spremnim da ospori valjanost tog patenta i preuzme rizik da se prilikom njegova ulaska na tržište suoči s tužbom zbog povrede koju podnese nositelj tog patenta (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 46.).

110    Valja utvrditi da rasuđivanje Općeg suda, sažeto u točki 108. ove presude, ne sadržava nikakvu pogrešku koja se tiče prava s obzirom na tu sudsku praksu i onu navedenu u točki 81. ove presude. Naime, iz navedene sudske prakse osobito proizlazi to da, iako je nesporno dio relevantnog konteksta, postojanje patenta kojim se štiti izvorni lijek ili jedan od postupaka njegove proizvodnje čija valjanost nije konačno utvrđena sudskim putem – a time a fortiori i percepcija snage takvog patenta koju može imati proizvođač generičkih lijekova – nije samo po sebi odlučujuće u okviru ocjene mogućeg odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja koji postoji između tog proizvođača i nositelja tog patenta.

111    Osim toga, iako je percepcija proizvođača generičkih lijekova u pogledu snage patenta, koja ne proizlazi iz njegovih vlastitih navoda, nego iz aktualnih i pouzdanih dokaza, jedan od relevantnih čimbenika – kao što su i pripremne radnje poduzete radi ulaska na tržište – prilikom ocjene namjera tog proizvođača i stoga njegove eventualne čvrste odluke o takvom ulasku, ta percepcija, koja je po definiciji subjektivna, načelno nije relevantna za ocjenu vlastite sposobnosti takvog proizvođača da stvarno uđe na tržište, kao ni, uostalom, za ocjenu objektivnog postojanja nepremostivih zapreka takvom ulasku.

112    Kad je riječ o argumentu kojim Servier prigovara Općem sudu da je odbio relevantnost privremenih sudskih naloga koje je izdao nacionalni sud i kojima se proizvođaču generičkih lijekova zabranjuje ulazak na tržište lijeka koji sadržava aktivni sastojak koji je postao dostupan javnosti, Sud je već naglasio relativnu važnost takvih naloga za ocjenu postojanja odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja između takvog proizvođača i nositelja patenta, s obzirom na to da je riječ o privremenoj mjeri kojom se ni na koji način ne prejudicira osnovanost tužbe zbog povrede (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 53.). Uostalom, suprotno Servierovoj argumentaciji, Opći sud nije odbio uzeti u obzir takve privremene naloge u točkama 366., 367., 591. i 592. pobijane presude, nego je, u skladu s tom sudskom praksom, samo zaključio da se na temelju njihova izdavanja, odnosno a fortiori pukog rizika od takvog izdavanja, ne može kao takvo isključiti svojstvo navedenog proizvođača kao potencijalnog konkurenta.

113    Servier ipak smatra proturječnim dio obrazloženja pobijane presude koji se odnosi na važnost koju valja pridati percepciji proizvođača generičkih lijekova u pogledu snage patenta. Spomenuta grupa ističe, kao što je to navedeno u točki 93. ove presude, da je Opći sud u biti prihvatio da Krkino priznanje valjanosti patenta 947 ima za posljedicu isključivanje mogućnosti da se sporazumi sklopljeni s tim proizvođačem generičkih lijekova kvalificiraju kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, iako je zaključio suprotno u pogledu spornih sporazuma.

114    Međutim, dovoljno je napomenuti da osobito iz točke 304. presude koja je danas objavljena u predmetu Komisija/Servier i dr. (C-176/19 P) proizlazi to da pogreške Općeg suda koje se tiču prava utječu na cjelokupno rasuđivanje koje se tiče kvalifikacije sporazuma o nagodbi i licenciji sklopljenih s Krkom kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, izneseno u točkama 943. do 1032. pobijane presude. Konkretno, iz točaka 294. i 295. današnje presude u predmetu Komisija/Servier i dr. (C-176/19 P) proizlazi to da je Opći sud provjerio kvalifikaciju protupravne prakse koja se pripisuje Servieru i Krki kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj na temelju pogrešnih kriterija, zbog čega je pridao odlučujuću važnost Krkinu priznanju valjanosti patenta 947, iako taj element nije bio sam po sebi odlučujući.

115    Budući da je Komisijina žalba u predmetu C-176/19 P djelomično prihvaćena, Sud je ukinuo točku 1. izreke pobijane presude, u kojoj je Opći sud poništio članak 4. sporne odluke u kojem je utvrđena protupravna priroda Krkinih sporazuma s obzirom na članak 101. UFEU-a. U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud je konačno odlučio, konkretno, o prvom dijelu devetog tužbenog razloga istaknutog u okviru Servierove tužbe u predmetu T-691/14.

116    Zbog razloga navedenih u točkama 427. do 440. svoje današnje presude u predmetu Komisija/Servier i dr. (C-176/19 P), Sud je odbio argumentaciju kojom je Servier osporavao postojanje Krkinog potencijalnog tržišnog natjecanja. U točki 431. te presude Sud je odbio prigovor u okviru kojeg je Servier tvrdio da, osobito zbog EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006., Krka više nije imala sposobnost ni čvrstu odluku da uđe na Servierova glavna tržišta te stoga više nije bila izvor potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, Sud je konačno ocijenio da taj prigovor nije osnovan, osobito s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 81. i 109. ove presude.

117    Iz tih elemenata proizlazi da se proturječnost obrazloženja na koju se Servier poziva u okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga u ovom žalbenom postupku temelji na dijelu obrazloženja pobijane presude koji je Sud konačno proglasio nevaljanim. Budući da navodna proturječnost ne postoji, valja odbiti Servierov prigovor koji se temelji na proturječnosti obrazloženja i, slijedom toga, prvi dio drugog žalbenog razloga.

118    Kad je riječ o drugom dijelu tog žalbenog razloga, suprotno onomu što tvrdi Servier, činjenica da je on poduzeo upravne radnje kako bi ishodio odobrenje za stavljanje u promet generičkog lijeka može se uzeti u obzir kako bi se dokazalo da je proizvođač tog lijeka imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište izvornog lijeka. Naime, u skladu s elementima iz točke 80. ove presude, radnje takve naravi relevantne su za dokazivanje čvrste odluke i vlastite sposobnosti takvog proizvođača da uđe na to tržište.

119    Servier također tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 340. pobijane presude odbio smatrati da kašnjenja u procesu ulaska proizvođača generičkih lijekova na tržište mogu ugroziti njihovu sposobnost tog ulaska.

120    Međutim, kao što to u biti proizlazi iz te točke 340. i kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točki 103. svojeg mišljenja, odgoda ulaska uzrokovana takvim kašnjenjem nije sama po sebi dovoljna da se dovede u pitanje svojstvo proizvođača generičkih lijekova kao potencijalnog konkurenta, osobito ako poduzme radnje kojima se otklanjaju poteškoće uzrokovane tim kašnjenjem. Naime, u tom je pogledu važno utvrditi nastavlja li proizvođač generičkih lijekova izvršavati konkurentski pritisak na proizvođača izvornih lijekova svojom čvrstom odlukom i vlastitom sposobnošću da u konačnici ostvari takav ulazak. Kao što to proizlazi iz točke 80. ove presude, da bi se provjerilo jesu li ti uvjeti ispunjeni, valja ocijeniti je li navedeni proizvođač generičkih lijekova poduzeo dostatne pripremne radnje koje bi mu omogućile ulazak na dotično tržište u roku u kojem bi mogao izvršavati konkurentski pritisak na proizvođača izvornih lijekova a da pritom nije relevantno – kao što je Sud već bio u prilici pojasniti – hoće li navedene radnje biti stvarno dovršene u željenom vremenu ili biti uspješne (presuda od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 84.).

121    Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 340. pobijane presude ocijenio da je Komisija u spornoj odluci mogla smatrati da „[kašnjenja] u postupku ulaska na tržište koj[a] su eventualno pretrpjeli proizvođači generičkih lijekova nisu sam[a] po sebi dovoljn[a] kako bi se isključilo njihovo svojstvo potencijalnog konkurenta ako nastavljaju izvršavati takav pritisak zbog [svoje] sposobnosti ulaska na tržište”.

122    S obzirom na te elemente, valja odbiti drugi dio drugog žalbenog razloga.

123    Kad je riječ o trećem dijelu tog žalbenog razloga, suprotno onomu što tvrdi Servier, Opći sud u točki 386. pobijane presude nije prebacio teret dokazivanja. U toj točki 386. Opći je sud samo smatrao da u nedostatku suprotnih dokaza o tehničkim, regulatornim, komercijalnim ili financijskim poteškoćama Komisija može utvrditi sposobnost i namjeru proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište, a time i njihove stvarne i konkretne mogućnosti da to učine, ako je prikupila skup podudarajućih indicija koje potvrđuju barem postojanje radnji poduzetih u svrhu proizvodnje i komercijalizacije predmetnog lijeka u dovoljno kratkom roku da bi se utjecalo na proizvođača izvornih lijekova. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda u području odgovornosti za povredu pravila tržišnog natjecanja činjenični elementi na koje se poziva jedna stranka mogu biti takve naravi da obvezuju drugu stranku da pruži objašnjenje ili opravdanje, a u nedostatku toga je moguće zaključiti da je teret dokazivanja bio ispunjen (presude od 1. srpnja 2010., Knauf Gips/Komisija, C-407/08 P, EU:C:2010:389, t. 80. i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 79.).

124    U skladu s tom sudskom praksom, ako Komisija uspije dokazati postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između dvaju poduzetnika na temelju skupa podudarajućih indicija, a da pritom ne zanemari eventualne suprotne dokaze – optužujuće ili oslobađajuće – o kojima je stvarno imala saznanja u okviru istrage koju je vodila, osobito one koje se odnose na moguće zapreke ulasku na tržište, na tim je poduzetnicima da opovrgnu postojanje takvog tržišnog natjecanja podnošenjem dokaza o protivnom, što mogu učiniti u okviru upravnog postupka ili pak prvi put u okviru postupka pred Općim sudom (u potonjem pogledu vidjeti presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C-603/13 P, EU:C:2016:38, t. 72.). Takva obveza ne predstavlja ni neopravdano prebacivanje tereta dokazivanja ni probatio diabolica jer je poduzetnicima o kojima je riječ dovoljno da podnesu dokaze o pozitivnoj činjenici, odnosno o postojanju tehničkih, regulatornih, komercijalnih ili financijskih poteškoća koje, prema njihovu mišljenju, predstavljaju nepremostive zapreke ulasku jednog od njih na tržište. Nakon podnošenja takvog dokaza, na Komisiji je da provjeri opovrgava li on njezinu analizu o postojanju potencijalnog tržišnog natjecanja.

125    Ako bi, suprotno tomu, na Komisiji bilo da dokaže nepostojanje takvih poteškoća, a time i svake nepremostive zapreke, kakva god ona bila, ulasku jednog od predmetnih poduzetnika na tržište, takav bi teret dokazivanja predstavljao probatio diabolica za tu instituciju. Nadalje, Opći je sud u točki 386. pobijane presude pravilno istaknuo da su dokazi o postojanju potencijalnog tržišnog natjecanja često interni podaci predmetnih poduzetnika, koje potonji mogu najlakše prikupiti.

126    Isto tako, ne može se smatrati da teret dokazivanja koji je opisan u točki 124. ove presude predstavlja povredu načela dobre uprave jer se njime od proizvođača izvornih lijekova zahtijeva da za potrebe svoje obrane podnese dokaze kojima raspolažu proizvođači generičkih lijekova, a ne on. Naime, tim se prigovorom zanemaruje pravo na pristup spisu u predmetima u vezi s tržišnim natjecanjem, čiji je cilj omogućiti adresatima obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku da se već u upravnom postupku upoznaju s dokazima koji se nalaze u Komisijinu spisu kako bi se mogli braniti. To pravo na pristup spisu podrazumijeva da Komisija predmetnom poduzetniku pruža mogućnost da ispita sve dokumente koji se nalaze u istražnom spisu, a koji mogu biti relevantni za njegovu obranu. Ti dokumenti uključuju optužujuće i oslobađajuće dokaze, osim poslovnih tajni drugih poduzetnika, Komisijinih internih dokumenata i drugih povjerljivih informacija (presuda od 14. svibnja 2020., NKT Verwaltungs i NKT/Komisija, C-607/18 P, EU:C:2020:385, t. 261. i 262. i navedena sudska praksa). Prema tome, svi elementi o kojima Komisija ima saznanja u fazi upravnog postupka, uključujući one koje su podnijeli proizvođači generičkih lijekova i one koje su potencijalno oslobađajući, moraju se nalaziti u spisu kojem proizvođač izvornih lijekova načelno ima pristup, tako da taj proizvođač može utvrditi eventualne nepremostive zapreke za te proizvođače generičkih lijekova, ako postoje, te se na njih pozvati tijekom upravnog postupka ili pred Općim sudom.

127    Stoga valja odbiti treći dio drugog žalbenog razloga i, prema tome, taj žalbeni razlog u cijelosti.

c)      Kriteriji koji se odnose na kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (prvi žalbeni razlog)

1)      Argumentacija stranaka

128    U okviru svojeg prvog žalbenog razloga Servier osporava kriterije na temelju kojih je Opći sud ocijenio da sporni sporazumi predstavljaju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Taj žalbeni razlog podijeljen je na tri dijela.

129    U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga Servier tvrdi da se, u skladu s mišljenjem nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija (C-67/13 P, EU:C:2014:1958, t. 56.), pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, koji treba usko tumačiti, odnosi samo na postupanja čija je štetnost, s obzirom na stečeno iskustvo i ekonomsku znanost, utvrđena i lako prepoznatljiva.

130    Međutim, prema Servierovu mišljenju, to iskustvo nije postojalo na datum donošenja sporne odluke. Naime, budući da ta institucija odnosno sudovi Unije nisu prethodno odlučivali o tom pitanju, ovaj predmet predstavlja novost. Servier u tom pogledu tvrdi da presuda od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers (C-209/07, EU:C:2008:643) nije relevantna jer se ne odnosi na sporazum o nagodbi u sporovima o farmaceutskim patentima. Zahtjev za prethodnu odluku povodom kojeg je donesena presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C-307/18, EU:C:2020:52), pokazuje, prema mišljenju navedene grupe, da je kvalifikacija te vrste sporazuma o nagodbi kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i dalje neizvjesna te je predmet rasprave. Servier smatra da se ovaj predmet razlikuje i od onog u kojem je – nakon nastanka činjenica u ovom predmetu – donesena presuda od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija (C-591/16 P, EU:C:2021:243), u kojem cilj dotičnog sporazuma stvarno nije bio rješavanje spora.

131    K tomu, Servier osporava laku prepoznatljivost pripisanih mu povreda članka 101. stavka 1. UFEU-a. Komisija, Opći sud, sudska praksa sudova Sjedinjenih Američkih Država i pravna teorija koja prethodi spornoj odluci potvrđuju da sporazum o nagodbi u sporovima o farmaceutskim patentima nije sam po sebi protutržišni. Osim toga, Komisiji je bilo potrebno više stotina stranica za iznošenje svojeg rasuđivanja o tom pitanju.

132    U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga Servier, kojeg podupire EFPIA, prigovara Općem sudu da nije izveo nikakav zaključak iz pravila navedenog u točki 304. pobijane presude i točki 56. mišljenja nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija (C-67/13 P, EU:C:2014:1958), prema kojem pojmom ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj nisu obuhvaćeni sporazumi koji pokazuju potencijalne dvojake učinke na tržište odnosno koji su nužni za postizanje glavnog cilja kojim se ne ograničava tržišno natjecanje.

133    U tom su pogledu sporazumi kojima se okončava spor o patentu, a da se pritom ne prekoračuje njegov opseg, legitimni i u skladu s javnim interesom. U ovom slučaju Servier napominje da je okolnost da se – nakon što su s njim sklopili sporazum o nagodbi – tri od deset stranaka koje su se usprotivile patentu 947 povuklo iz postupka pred EPO-om bez učinka jer se taj postupak nastavio. Nadalje, spomenuta grupa tvrdi da su, među spornim sporazumima, Tevin i Lupin mogli imati pozitivan učinak na tržišno natjecanje ubrzavanjem ulaska na tržište generičkih lijekova kojima se ne povređuje patent.

134    U okviru trećeg dijela prvog žalbenog razloga Servier tvrdi da Opći sud nije uzeo u obzir gospodarski i pravni kontekst spornih sporazuma. On navodi da se spomenuti sud u točki 272. pobijane presude ograničio na to da zaključi da navedena kvalifikacija dolazi u obzir kada sporazum, s jedne strane, podrazumijeva plaćanje ili poticajnu prednost u korist proizvođača generičkih lijekova kao i klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije i kada je on, s druge strane, sklopljen između poduzetnika koji se nalaze u potencijalnom tržišnom natjecanju, pri čemu se ono široko definira.

135    Servier uvodno napominje da sporazum kojim se ograničava poslovna sloboda konkurenta nužno ne predstavlja, u svakom pojedinom slučaju, ograničenje tržišnog natjecanja. Takva je kvalifikacija isključena kada je to ograničenje akcesorno legitimnom sporazumu, osobito kad je riječ o klauzulama o neosporavanju patenta predviđenima u sporazumu o nagodbi u sporovima o patentima. Servier se u tom pogledu poziva na točku 209. Smjernica o sporazumima o prijenosu tehnologije iz 2004.

136    Navedena grupa tvrdi, kao prvo, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 269. do 271. pobijane presude ocijenio da se na temelju takozvanog plaćanja „za odgodu ulaska na tržište”, odnosno plaćanja proizvođača izvornih lijekova proizvođaču generičkih lijekova kako bi ga se potaknulo na nagodbu, takav sporazum može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Međutim, zbog pretjerane apstraktnosti te ocjene, Opći je sud zanemario posebnosti te stvarne i konkretne učinke spornih sporazuma.

137    U ovom slučaju relevantni elementi konteksta pokazuju da je ulazak proizvođača generičkih lijekova na tržište perindoprila bio odgođen zbog patenta 947, a ne zbog spornih sporazuma. Svi proizvođači generičkih lijekova koji su se usprotivili tom patentu bili su prisiljeni pričekati na njegov istek kako bi ušli na to tržište.

138    Servier u tom pogledu naglašava da je Opći sud ocijenio da Krkini sporazumi ne predstavljaju povredu članka 101. stavka 1. UFEU-a, nakon što je uzeo u obzir njihove učinke i činjenicu da je taj poduzetnik priznao valjanost patenta 947. Na taj je način spomenuti sud potvrdio da klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije nisu same po sebi štetne za tržišno natjecanje.

139    Kao drugo, Servier tvrdi da, suprotno onomu što proizlazi iz točke 267. pobijane presude, plaćanje za odgodu ulaska na tržište nije samo po sebi protutržišno, nego se može objasniti snagom predmetnog patenta. Naime, snažni patent potiče proizvođače generičkih lijekova na sklapanje nagodbe. U skladu sa sudskom praksom proizišlom iz presude od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija (193/83, EU:C:1986:75, t. 26.), Opći sud trebao je uzeti u obzir takav objektivni element. U ovom slučaju snagu patenta 947 priznali su EPO, u svojoj odluci od 27. srpnja 2006., i High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (patents court) (Visoki sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery (patentni sud)), koji je izdao privremene sudske naloge protiv Apotexa i Krke, što je Opći sud uostalom uzeo u obzir u točki 971. pobijane presude kada je ocijenio da su ti nalozi bili „jedan od ključnih elemenata” koji su doveli do Krkinih sporazuma.

140    Servier smatra da se Opći sud oslonio na široko poimanje pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, time što je u točki 280. pobijane presude utvrdio da se protutržišni cilj sporazuma o nagodbi može pretpostaviti ako to plaćanje premašuje troškove svojstvene nagodbi u sporovima o patentima, pri čemu Komisija nije dužna dokazati da oni barem odgovaraju dobiti koju očekuje proizvođač generičkog lijeka. Međutim, tim širokim poimanjem ne samo da se odstupa od načela priznatih u sudskoj praksi, nego se, osim toga, Komisiju oslobađa tereta dokazivanja povrede za koju tvrdi da postoji.

141    Navedena institucija, koju podupire Ujedinjena Kraljevina, osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

142    Kad je riječ o kriterijima na temelju kojih se sporazum o nagodbi u sporovima o patentima može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, Servier u biti tvrdi – u sklopu triju dijelova prvog žalbenog razloga, koje valja ispitati zajedno – da je ta kvalifikacija namijenjena sporazumima čija je štetnost utvrđena i lako prepoznatljiva. On ističe da spomenuta kvalifikacija nije primjenjiva na sporazume čiji su potencijalni učinci na tržište dvojaki odnosno koji su nužni za postizanje glavnog cilja kojim se ne ograničava tržišno natjecanje. Servier navodi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava s obzirom na to da nije primijenio te kriterije.

143    Najprije treba istaknuti da tu argumentaciju valja odbiti s obzirom na kriterije navedene u točkama 69. do 77. ove presude, na temelju kojih se sporazum među poduzetnicima može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a.

144    Servier neosnovano tvrdi da tu kvalifikaciju treba odbiti osobito zbog nepostojanja Komisijine ranije prakse odlučivanja u pogledu takvih sporazuma. Naime, ni na koji način se ne zahtijeva da je Komisija već osudila istu vrstu sporazuma kako bi se oni mogli smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, i to čak i ako su oni nastali u posebnom kontekstu poput prava intelektualnog vlasništva. Bitne su jedino vlastite značajke tih sporazuma, iz kojih se mora zaključiti o eventualnoj posebnoj štetnosti za tržišno natjecanje, prema potrebi, nakon detaljne analize tih sporazuma, njihovih ciljeva te njihova gospodarskog i pravnog konteksta (presude od 25. ožujka 2021., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija, C-586/16 P, EU:C:2021:241, t. 85. do 87. i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 130. i 131.].

145    Isto tako, Servier Općem sudu ne može prigovoriti da nije uzeo u obzir pozitivne ili barem dvojake učinke na tržišno natjecanje do kojih bi sporni sporazumi, prema njegovu mišljenju, mogli dovesti, s obzirom na to da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 76. i 77. ove presude, nije nužno ni relevantno ispitivanje učinaka tih sporazuma kako bi se utvrdilo mogu li se kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

146    Nadalje, valja utvrditi da je u ovom slučaju Opći sud u točkama 219. do 222. pobijane presude naveo pravila i načela koja u biti odgovaraju onima opisanima u točkama 69. do 77. ove presude. Stoga te točke pobijane presude ne sadržavaju pogrešku koja se tiče prava.

147    Kad je riječ o argumentaciji utemeljenoj na na sudskoj praksi Suda koja se odnosi na akcesorna ograničenja legitimnih sporazuma, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 282. do 291. pobijane presude zaključio da je Komisija s pravom mogla ne ispitati je li trebalo primijeniti tu sudsku praksu.

148    U tom je pogledu važno naglasiti da ako neki poduhvat ili neka djelatnost ne potpada pod načelo zabrane iz članka 101. UFEU-a zbog svoje neutralnosti, u smislu da ne podrazumijeva nikakvo ograničenje tržišnog natjecanja, akcesorno ograničenje gospodarske autonomije jednog ili više sudionika u tom poduhvatu ili u toj djelatnosti također ne potpada pod to načelo zabrane, ako je to ograničenje objektivno neophodno za ostvarenje navedenog poduhvata ili djelatnosti te proporcionalno ciljevima jednog ili drugog (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C-382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

149    Kada, naime, takvo akcesorno ograničenje nije moguće razlučiti od glavnog poduhvata ili djelatnosti a da se pritom ne ugroze samo njihovo postojanje ili ciljevi, treba ispitati sukladnost tog ograničenja s člankom 101. zajedno s usklađenosti glavnog poduhvata ili djelatnosti kojima je ono akcesorno, i to iako se, odvojeno gledano, na prvi pogled može činiti da istovjetno ograničenje podliježe načelu zabrane iz članka 101. stavka 1. (presuda od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann-La Roche i dr., C-179/16, EU:C:2018:25, t. 70.).

150    Kada je potrebno utvrditi izmiče li neko ograničenje zabrani iz članka 101. stavka 1. UFEU-a zato što je akcesorno glavnom poduhvatu koji sam nema takav protutržišni karakter, treba ispitati bi li ostvarenje tog poduhvata bilo nemoguće bez postojanja predmetnog ograničenja. Činjenica da bi bez predmetnog ograničenja navedeni poduhvat bilo jednostavno teže ostvariti ili bi on bio ostvariv uz manji profit, ne čini to ograničenje objektivno nužnim, što je preduvjet za njegovu „akcesornost”. Naime, takvo tumačenje dovelo bi do proširenja tog pojma na ograničenja koja nisu strogo nužna za ostvarenje glavnog poduhvata. Takav bi rezultat ugrozio koristan učinak zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU-a (presuda od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann-La Roche i dr., C-179/16, EU:C:2018:25, t. 71.).

151    U ovom je slučaju Opći sud u točki 291. pobijane presude ocijenio da se ograničenja tržišnog natjecanja koja proizlaze iz klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije predviđenih spornim sporazumima ne temelje na priznavanju valjanosti Servierovih patenata, nego na prijenosu vrijednosti s te grupe na predmetnog proizvođača generičkih lijekova kojom se potonjeg potiče na odustanak od izvršavanja konkurentskog pritiska na Servier. Na taj način, spomenuti je sud odbio primijeniti sudsku praksu navedenu u točki 148. ove presude zbog činjenice da sporni sporazumi predstavljaju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj koja se ne mogu kvalificirati kao „poduhvati koji nisu protutržišni” zbog svoje navodne neutralnosti u pogledu tržišnog natjecanja. Osim toga, navedeni je sud istaknuo da klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije mogu biti neophodan dodatak samo sporazumu o nagodbi koji se temelji na tome da njegove stranke priznaju valjanost predmetnog patenta, što u ovom predmetu nije slučaj. U tim je okolnostima Opći sud u točki 291. pobijane presude pravilno zaključio da se Komisija mogla valjano suzdržati od ispitivanja primjene te sudske prakse koja se odnosi na akcesorna ograničenja.

152    U točkama 296. do 307. pobijane presude Opći je sud ispitao prigovore u okviru kojih Servier tvrdi da se sporni sporazumi ne mogu kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj jer su njihovi učinci na to natjecanje po prirodi dvojaki.

153    U tom je kontekstu, u točki 304. te presude, navedeni sud ocijenio da Komisija i sud ne mogu, prilikom ispitivanja ograničavajućeg cilja sporazuma i, osobito, u okviru uzimanja u obzir njegova gospodarskog i pravnog konteksta, u potpunosti zanemariti njegove potencijalne učinke, tako da se ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne mogu smatrati sporazumi koji u datom kontekstu imaju potencijalne dvojake učinke na tržište.

154    Međutim, to obrazloženje protivno je sudskoj praksi navedenoj u točkama 73., 76. i 77. ove presude, u skladu s kojom – kad je riječ o praksama koje se kvalificiraju kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj – nije potrebno istraživati niti a fortiori dokazivati njihove učinke na tržišno natjecanje, bili oni stvarni ili potencijalni, negativni ili pozitivni.

155    Na temelju te pogreške koja se tiče prava, Opći je sud u točkama 305. i 306. pobijane presude odlučio o Servierovim prigovorima koji se odnose na dvojake učinke spornih sporazuma u okviru ispitivanja tužbenih razloga specifičnih za svaki od tih sporazuma. Međutim, valja istaknuti – ne dovodeći time u pitanje naknadno ispitivanje Servierovih argumenata koji se odnose na svaki od navedenih sporazuma, a istaknuti su u okviru trećeg do petog žalbenog razloga – da navedena pogreška koja se tiče prava načelno nema nikakav utjecaj na zakonitost pobijane presude jer je Opći sud u svakom slučaju zbog drugih razloga odbio sve Servierove argumente iznesene u prvostupanjskom postupku koji se tiču navodnih pozitivnih ili dvojakih učinaka spornih sporazuma na tržišno natjecanje.

156    Servier u tom pogledu u biti tvrdi da je Opći sud odbio uzeti u obzir činjenicu da cilj spornih sporazuma nije bio ugroziti tržišno natjecanje, nego okončati sporove u kojima se on nalazio s proizvođačima generičkih lijekova čim su potonji priznali snagu patenta 947. Usto, cilj Lupinovog sporazuma bio je njegov prijevremeni ulazak na tržište dok je glavni cilj Tevinog sporazuma bio njezina opskrba perindoprilom. Servier u tom kontekstu naglašava da je Opći sud ipak uzeo u obzir Krkino priznanje valjanosti tog patenta i ocijenio da sporazumi sklopljeni s tim poduzetnikom ne predstavljaju povredu članka 101. UFEU-a.

157    Međutim, dovoljno je podsjetiti na to da, iako su objektivni ciljevi koji se sporazumima žele postići u pogledu tržišnog natjecanja doista relevantni za ocjenu njihova eventualnog protutržišnog cilja, okolnost da su uključeni poduzetnici djelovali bez namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C-333/21, EU:C:2023:1011, t. 167. i navedena sudska praksa). Dakle, činjenica da je poslovna strategija dvaju poduzetnika koji posluju na istoj razini proizvodnog lanca namijenjena pregovaranju o takvim sporazumima među njima radi okončanja spora o valjanosti patenta bila gospodarski racionalna s gledišta tih poduzetnika nipošto ne dokazuje da je nastavak te strategije opravdan sa stajališta prava tržišnog natjecanja.

158    K tomu, Servierov prigovor u okviru kojeg se ističe proturječnost između ocjena Općeg suda koje se tiču spornih sporazuma i onih koje se tiču Krkinih sporazuma valja odbiti zbog razloga iznesenih u točkama 114. do 117. ove presude. Naime, u točkama 442. do 474. današnje presude u predmetu Komisija/Servier i dr. (C-176/19 P), Sud je, nakon što je djelomično prihvatio Komisijinu žalbu, konačno odbio Servierovu argumentaciju kojom se osporava kvalifikacija sporazuma o nagodbi i licenciji sklopljenih s Krkom kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Budući da navodna proturječnost ne postoji, taj prigovor valja odbiti.

159    Kad je riječ o važnosti koju valja pridati plaćanjima za odgodu ulaska na tržište prilikom kvalificiranja sporazuma o nagodbi i licenciji sklopljenih u sporovima o patentima kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, Opći je sud u točkama 256. do 273. pobijane presude u biti naveo da postojanje, u toj vrsti sporazuma, klauzula kojima se ograničava tržišno natjecanje, kao što su klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, ako je povezano s plaćanjem za odgodu ulaska na tržište, može dovesti do takve kvalifikacije ako nije opravdano drugom protučinidbom osim one koja se sastoji od preuzimanja obveze proizvođača generičkih lijekova da odustane od tržišnog natjecanja s proizvođačem izvornih lijekova koji je nositelj dotičnog patenta ili patenata.

160    U točkama 277. do 280. te presude Opći je sud u biti smatrao da prilikom utvrđivanja je li taj uvjet ispunjen valja ispitati je li cilj tog plaćanja za odgodu ulaska na tržište nadoknaditi troškove svojstvene nagodbi koje snosi proizvođač generičkih lijekova. Opći je sud pojasnio da ti troškovi uključuju, među ostalim, troškove nastale u okviru sporova koji su predmet sporazuma o nagodbi, pod uvjetom da su te troškove utvrdile stranke tog sporazuma i da oni nisu neproporcionalni u odnosu na iznos troškova koji su objektivno nužni u sudskom postupku. S druge strane, u skladu s pobijanom presudom, ti troškovi ne uključuju vrijednost zaliha lijekova kojima se povređuje patent ni troškove istraživanja i razvoja nastale u pripremi tih lijekova. Prema toj presudi, spomenuti troškovi načelno ne uključuju ni iznose koji se duguju na ime naknade, osobito zbog otkaza ugovora koje je proizvođač generičkih lijekova sklopio s trećim osobama.

161    Svojom argumentacijom sažetom u točkama 139. i 140. ove presude Servier osporava to rasuđivanje tvrdeći da se njime plaćanjem za odgodu ulaska na tržište smatra svako plaćanje koje prelazi iznos troškova svojstvenih nagodbi u sporu, čak i ako je taj iznos manji od iznosa dobiti koju je proizvođač generičkih lijekova mogao očekivati od svojeg ulaska na tržište.

162    Osim toga, Servier tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 280. pobijane presude ocijenio da troškovi svojstveni nagodbi u sporu o patentima načelno ne obuhvaćaju naknade koje bi proizvođač generičkih lijekova morao isplatiti trećim osobama na ime štete koju su potonji pretrpjeli zbog njegove odluke da odustane od komercijalizacije generičkog lijeka koji je predmet tog spora.

163    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom, proizvođač generičkih lijekova može, nakon što ocijeni svoje izglede za uspjeh u sudskom postupku koji vodi protiv proizvođača dotičnog izvornog lijeka, odlučiti odustati od ulaska na predmetno tržište i s potonjim sklopiti sporazum o nagodbi u tom postupku. Takav se sporazum ne može ni u kojem slučaju smatrati ograničenjem s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a. Činjenica da je takav sporazum popraćen prijenosima vrijednosti s proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača generičkih lijekova nije dovoljan razlog da ga se kvalificira kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj jer se navedeni prijenosi mogu pokazati opravdanima. To može biti slučaj kad proizvođač generičkih lijekova prima od proizvođača izvornih lijekova svote koje u stvarnosti odgovaraju naknadi troškova ili neugodnosti povezanih sa sporom između njih odnosno naknadi za stvarnu isporuku robe ili usluga proizvođaču izvornih lijekova (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 84. do 86.).

164    Slijedom navedenog, budući da je sporazum o nagodbi u sporu o valjanosti patenta između proizvođača generičkih lijekova i proizvođača izvornih lijekova, nositelja tog patenta, popraćen prijenosima vrijednosti s proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača generičkih lijekova, kao prvo valja provjeriti može li se pozitivan neto saldo tih prijenosa u cijelosti opravdati, kao što je to predviđeno u prethodnoj točki ove presude, potrebom naknade troškova odnosno neugodnosti povezanih s tim sporom, kao što su troškovi i nagrade pravnih savjetnika potonjeg proizvođača odnosno potrebom naknađivanja za stvarnu i dokazanu isporuku robe ili usluga tog proizvođača u korist proizvođača izvornog lijeka (vidjeti u tomo smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 92.]. Naime, nagodba u takvom sporu podrazumijeva da proizvođač generičkih lijekova priznaje valjanost predmetnog patenta jer se odriče njegova osporavanja. Iz toga slijedi da se na temelju takozvanog plaćanja „za odgodu ulaska na tržište”, koje proizvođač izvornih lijekova izvršava u korist proizvođača generičkih lijekova, može smatrati da je samo snošenje takvih troškova ili naknađivanje tako isporučene robe ili usluga u skladu s takvim priznavanjem i da se stoga može opravdati sa stajališta tržišnog natjecanja.

165    Kao drugo, ako taj pozitivan neto saldo prijenosa nije u cijelosti opravdan takvom potrebom, valja ispitati mogu li se ti prijenosi vrijednosti, u nedostatku takvog opravdanja, objasniti isključivo poslovnim interesom tih proizvođača lijekova da se ne upuste u tržišno natjecanje prema zaslugama. U svrhu tog ispitivanja valja utvrditi je li navedeni saldo, uključujući eventualne opravdane troškove, dovoljno velik da doista potakne proizvođača generičkih lijekova na odustanak od ulaska na predmetno tržište, pri čemu nije potrebno da je taj neto pozitivan saldo nužno veći od dobiti koju bi taj proizvođač ostvario da je uspio u patentnom sporu (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 87. do 94.).

166    Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 277. do 280. pobijane presude u biti smatrao da je Servierovo snošenje troškova koji su proizvođaču generičkih lijekova nastali u okviru njihova spora okončanog nagodbom opravdano „svojstvenošću” tih troškova toj nagodbi, pod uvjetom da oni nisu pretjerani i stoga neproporcionalni, ali da se za druge troškove, koji su previše „nepovezani” sa sporom i nagodbom u njemu, ne može smatrati da su svojstveni tom sporu i toj nagodbi. Naime, taj pristup, uzimajući u obzir okolnosti u kojima je moguće opravdati tzv plaćanje „za odgodu ulaska na tržište” troškova, a kako bi se zaključilo da ne postoji prijenos poticajne vrijednosti, u biti odgovara onomu koji proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 163. i 164. ove presude.

167    Kada je konkretno riječ o tome da proizvođač izvornih lijekova snosi troškove naknada koje bi proizvođač generičkih lijekova eventualno morao isplatiti trećim osobama, valja istaknuti, kao što je to učinila nezavisna odvjetnica u točki 159. svojeg mišljenja, u dijelu koji se odnosi na Nicheovu situaciju, da je plaćanje takve naravi izravna posljedica odricanja proizvođača generičkih lijekova od ulaska na tržište predmetnog lijeka, a ne želje proizvođača lijekova da se nagode u međusobnom sporovima o patentima. Iz toga slijedi da Opći sud u točki 280. pobijane presude nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je u biti zaključio da se snošenje takvih naknada ne može smatrati svojstvenim sporazumu o nagodbi poput spornih sporazuma.

168    S obzirom na te elemente i suprotno Servierovoj argumentaciji, Općem se sudu ne može prigovoriti ni to da je u točki 280. pobijane presude prebacio teret dokazivanja. Bez obzira na izraze upotrijebljene u toj točki, Opći je sud u biti samo zaključio da se iznosi koje proizvođač generičkih lijekova eventualno duguje trećim osobama na ime naknade štete zbog svoje odluke da odustane od ulaska na dotično tržište moraju, kada ih snosi proizvođač izvornog lijeka, uključiti u prijenose vrijednosti u korist proizvođača generičkih lijekova, čiji pozitivan neto saldo valja analizirati. Kada je u navedenoj točki 280 precizirao da je „[s]toga [...] na stran[k]ama sporazuma, ako žele da se plaćanje tih troškova ne kvalificira kao poticajno ili kao pokazatelj da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, da dokažu da su ti troškovi svojstveni sporu ili [nagodbi u sporu], a zatim da opravdaju njihov iznos”, Opći je sud pravilno primijenio pravila o raspodjeli tereta dokazivanja navedena u točki 123. ove presude.

169    S obzirom na prethodno navedene elemente i osobito činjenicu da – ne dovodeći time u pitanje razmatranja iz točke 155. ove presude, iznesena u okviru analize trećeg do petog žalbenog razloga – pogreška koja se tiče prava sadržana u točki 304. pobijane presude ne utječe na zakonitost pobijane presude, prvi žalbeni razlog valja odbiti.

C.      Treći i šesti žalbeni razlog, koji se odnose na Nicheov i Matrixov sporazum

1.      Treći žalbeni razlog

170    U okviru trećeg žalbenog razloga Servier osporava ocjene Općeg suda o primjeni članka 101. stavka 1. UFEU-a na Nicheov i Matrixov sporazum. Taj žalbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova.

a)      Prvi dio, koji se odnosi na potencijalno tržišno natjecanje

1)      Argumentacija stranaka

171    U okviru prvog dijela trećeg žalbenog razloga Servier tvrdi da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava kada je ocijenio da su mu Niche i Matrix potencijalni konkurenti.

172    U sklopu prvog prigovora Servier ističe da je Opći sud pogrešno ocijenio zapreke ulasku na tržište perindoprila koje proizlaze iz snage njegovih patenata.

173    Ponavljajući u biti argumente istaknute u okviru drugog žalbenog razloga, Servier najprije prigovara Općem sudu da je u točki 444. pobijane presude načelno odbio relevantnost percepcije koju su Niche i Matrix mogli imati o tim patentnim zaprekama prilikom analize njihove sposobnosti ulaska na tržište, time što je presudio da samo sudsko utvrđenje povreda patenta može predstavljati nepremostivu zapreku ulasku tih poduzetnika na tržište.

174    Nadalje, prema navodima spomenute grupe, Opći sud nije uzeo u obzir činjenicu da su Nicheovi klijenti, konkretno Sandoz, raskinuli svoje sporazume s tim poduzetnikom zbog rizika od povrede patenta, kao i Matrixove pokušaje da razvije oblik vlastite generičke verzije perindoprila kojim se ne povređuje patent. Prema Servierovu mišljenju, ti elementi predstavljaju objektivne indicije o postojanju patentnih zapreka ulasku tih poduzetnika na tržište.

175    Naposljetku, navedena grupa tvrdi da Opći sud nije provjerio jesu li Niche i Matrix imali stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na tržište u kratkom roku. Prema Servierovu mišljenju, Niche nije mogao brzo premostiti patentne zapreke.

176    Podredno, on ističe da je Opći sud u točkama 446. i 447. pobijane presude iskrivio činjenice time što je tvrdio da je Niche svojim radnjama prema Servieru nastojao „utrti put” i ući na tržište perindoprila unatoč patentnim zaprekama. U stvarnosti je Niche, koji je znao da svojim perindoprilom povređuje patent, zapravo želio izbjeći spor sa Servierom.

177    U okviru drugog prigovora potonji tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je smatrao da su radnje koje su poduzeli Niche i Matrix bile dovoljne za dokazivanje njihove mogućnosti da u kratkom roku uđu na tržište perindoprila.

178    Kao prvo, Servier navodi da je Opći sud pomiješao sposobnost ulaska na tržište s namjerom da se to učini. Sposobnost ulaska na tržište ovisi o postojanju zapreka koje proizlaze iz patenata. Suprotno tomu, radnje poput onih kojima se nastoji ishoditi odobrenje za stavljanje u promet nisu same po sebi dovoljne za dokazivanje takve sposobnosti, kao što to proizlazi iz točaka 458. i 476. pobijane presude. Servier u tom pogledu upućuje na svoju argumentaciju koju je iznio u okviru drugog dijela drugog žalbenog razloga i koja je sažeta u točki 94. ove presude.

179    Kao drugo, Servier ističe da je na Komisiji bilo da, kako bi dokazala da su Niche i Matrix mogli ući na tržište perindoprila, analizira tehničke, regulatorne, patentne i financijske poteškoće s kojima su se ti poduzetnici suočavali. Međutim, elementi koje je Opći sud iznio u točkama 461., 462. i 480. pobijane presude potvrđuju da je Komisija ispitala samo radnje navedenih poduzetnika. Opći je sud povrijedio svoju obvezu sudskog nadzora i počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije sankcionirao nepostojanje analize stvarnih i konkretnih Nicheovih i Matrixovih izgleda da premoste tehničke i regulatorne poteškoće.

180    U okviru trećeg prigovora Servier tvrdi da je Opći sud – time što ga je u točkama 463., 480., 483. do 486., 489. i 498. obvezao na dokazivanje nepremostivih zapreka Nicheovom i Matrixovom ulasku na tržište perindoprila – prebacio teret dokazivanja koji je na Komisiji, na temelju članka 2. Uredbe br. 1/2003. Servier u tom pogledu upućuje na svoju argumentaciju koju je iznio u okviru trećeg dijela drugog žalbenog razloga.

181    U okviru četvrtog prigovora Servier ističe da Opći sud nije ispitao je li zbog zapreka ulasku na tržište perindoprila na koje su naišli Niche i Matrix, promatranih u cijelosti, bilo nemoguće smatrati da su ti poduzetnici bili njegovi potencijalni konkurenti. Činjenica da je svaka od tih zapreka, promatrana pojedinačno, bila premostiva ne znači da su Niche i Matrix mogli premostiti sve navedene zapreke. Time je Opći sud povrijedio svoju obvezu sudskog nadzora kao i svoju obvezu ispitivanja dokaza uzetih u cjelini, a ne pojedinačno.

182    U okviru petog prigovora Servier tvrdi da je Opći sud u točki 481. pobijane presude pogrešno protumačio načelo dobre uprave. Na temelju tog načela, Komisija je dužna ispitati sve elemente relevantne za analizu određene situacije i, ako je potrebno, zatražiti dodatne informacije kako bi provjerila i potkrijepila svoje zaključke. Međutim, spomenuta institucija odbila je prihvatiti zahtjev koji je Servier podnio tijekom upravnog postupka i u kojem je zatražio dostavu prepiske između Nichea odnosno njegovih partnera i nacionalnih tijela u pogledu zahtjevâ za izdavanje odobrenja za stavljanje u promet generičke verzije perindoprila. Ta grupa navodi da je Opći sud u točki 481. pobijane presude odbio njezin prigovor koji se temeljio na povredi načela dobre uprave osobito zbog toga što zatraženi dokumenti nisu bili „iznimno važni”. Prema Servierovu mišljenju, primjena takvog kriterija, nepostojećeg u sudskoj praksi Suda, predstavlja pogrešku koja se tiče prava.

183    Komisija osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

184    U okviru prvog prigovora Servier zamjera Općem sudu da nije dovoljno uzeo u obzir patentne zapreke. Međutim, prilikom iznošenja triju argumenata ponajprije istaknutih u prilog osnovanosti tog prigovora i navedenih u točkama 173. i 175. ove presude, Servier je zanemario činjenicu da je Opći sud doista uzeo u obzir te patentne zapreke te se oni u tom pogledu temelje na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Naime, kao što je to istaknuto u točki 108 ove presude, Opći sud nije smatrao, osobito u točki 444. pobijane presude, da percepcija proizvođača generičkih lijekova u pogledu snage patenta uopće nije relevantna za ocjenu postojanja odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja između, s jedne strane, Serviera i, s druge strane, Nichea i Matrixa, nego da ta percepcija može biti relevantna samo za utvrđivanje Nicheove i Matrixove namjere ulaska na tržište, a ne za ocjenu njihove sposobnosti da to učine. Kao što je to utvrđeno u točkama 107. do 111. ove presude, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava u tom pogledu.

185    Kad je riječ o tome da potonji nije uzeo u obzir činjenicu da su Nicheovi klijenti, konkretno Sandoz, prekinuli svoju suradnju s tim poduzetnikom na komercijalizaciji perindoprila zbog rizika od povrede patenta, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, obveza obrazlaganja ne nalaže Općem sudu da pruži obrazloženje kojim bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu i obrazloženje suda stoga može biti implicitno pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente, a Sudu da raspolaže dovoljnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora (presuda od 16. veljače 2017., Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen/Komisija, C-94/15 P, EU:C:2017:124, t. 21. i navedena sudska praksa).

186    Točno je da Opći sud nije izričito odgovorio na tu Servierovu argumentaciju, ali – kao što to naglašava Komisija i kao što to proizlazi iz uvodne izjave 465. sporne odluke, što Servier ne osporava – Sandoz je odluku donio u siječnju 2004., odnosno prije Nicheove i Matrixove odluke o izmjeni postupka proizvodnje perindoprila i, prema tome, prije njihovih pripremnih radnji opisanih u točkama 433. do 440., kao i u točkama 446. i 447. pobijane presude, na koje se Opći sud oslonio kako bi utvrdio namjeru tih poduzetnika da uđu na europska tržišta perindoprila. U tim okolnostima, s obzirom na to da predmetna činjenica ni u kojem slučaju ne može utjecati na utvrđenja Općeg suda, taj sud nije povrijedio obvezu obrazlaganja svojih presuda time što nije izričito odgovorio na Servierovu argumentaciju u tom pogledu.

187    Kad je riječ o argumentaciji koja se temelji na Matrixovim pokušajima da razvije oblik vlastite generičke verzije perindoprila kojim se ne povređuje patent, dovoljno je utvrditi da se njome nastoji dovesti u pitanje ocjena činjenica koju je Opći sud proveo u točki 447. pobijane presude i da je stoga treba odbaciti kao nedopuštenu.

188    Kad je riječ o argumentu prema kojem je Opći sud propustio provjeriti jesu li Niche i Matrix imali stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na tržište u kratkom roku, valja podsjetiti na to da se on temelji na pogrešnom pravnom kriteriju jer, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 80. ove presude, pripremne radnje proizvođača generičkih lijekova moraju mu omogućiti da uđe na predmetno tržište u roku u kojem se može nametnuti konkurentski pritisak na proizvođača izvornih lijekova. U svakom slučaju, iz točaka 442. do 499. pobijane presude proizlazi da je Opći sud to pitanje temeljito razmotrio prije nego što je zaključio da je Nicheov i Matrixov konkurentski pritisak bio stvaran.

189    Kad je riječ o argumentu koji Servier podredno ističe u prilog osnovanosti prvog prigovora, valja utvrditi da je on nedopušten. Naime, pod izlikom navodnog iskrivljavanja – tvrdeći osobito da Nicheova inicijativa „utiranja puta” za ulazak na tržište nije poduzeta u dobroj vjeri – Servier zapravo želi osporiti činjenične ocjene koje je Opći sud izveo u točki 446. pobijane presude, što nije u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka, kao što je to navedeno u točki 58. ove presude.

190    Iz toga slijedi da Servierov prvi prigovor, sažet u točki 173. ove presude, valja odbiti.

191    U okviru drugog prigovora navedena grupa prvim argumentom osporava ocjenu Općeg suda prema kojoj se radnje poduzete radi dobivanja odobrenjâ za stavljanje u promet mogu uzeti u obzir kako bi se dokazalo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja. Međutim, taj argument valja odbiti zbog razloga iznesenih u točki 118. ove presude. Naime, radnje poput onih kojima se nastoji ishoditi odobrenje za stavljanje u promet generičkog lijeka relevantne su za dokazivanje kako sposobnosti tako i namjere proizvođača tog lijeka da uđe na tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 44.).

192    Drugim argumentom Servier u biti prigovara Općem sudu da nije analizirao vjerojatnost da će Niche i Matrix uspjeti premostiti tehničke i regulatorne zapreke s kojima su se suočavali.

193    Taj se argument ne može prihvatiti.

194    Prije svega, on se temelji na pravno pogrešnoj pretpostavci. Naime, suprotno onomu što tvrdi Servier, ako se ne želi negirati svako razlikovanje između stvarnog i potencijalnog tržišnog natjecanja, postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja ne zahtijeva da se dokaže da bi proizvođači generičkih lijekova sigurno ušli na tržište i da bi takav ulazak bio uspješan, nego samo da su ti proizvođači imali stvarne i konkretne mogućnosti u tu svrhu (presuda od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 63.).

195    Nadalje, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 442. do 499. pobijane presude proveo sveobuhvatno i detaljno ispitivanje navodno nepremostivih zapreka s kojima su se Niche i Matrix suočavali na patentnom, tehničkom, regulatornom i financijskom planu. Na temelju tog ispitivanja te nakon ocjene činjenica i podnesenih mu dokaza, Opći sud odbio je tvrdnje kojima je Servier osporavao Nicheovu i Matrixovu sposobnost i namjeru ulaska na tržište. Međutim, s obzirom na te elemente, Servier ne može tvrditi da Opći sud nije proveo cjelovitu analizu svih zapreka koje su istaknute kako bi se osporilo postojanje odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja s Nicheom i Matrixom.

196    Naposljetku, u dijelu u kojem Servier osporava činjenične ocjene koje je Opći sud tako izveo na temelju te analize, dovoljno je utvrditi da je takva argumentacija nedopuštena u žalbenom postupku.

197    U sklopu trećeg prigovora Servier tvrdi da je Opći sud prebacio teret dokazivanja nepremostivih zapreka ulasku na predmetno tržište. Međutim, dovoljno je podsjetiti na to da je zbog razloga navedenih u točkama 123. do 125. ove presude odbijena u tom smislu iznesena Servierova argumentacija koja se temelji na prebacivanju tereta dokazivanja i na probatio diabolica. Stoga taj treći prigovor također valja odbiti.

198    Svojim četvrtim prigovorom Servier zamjera Općem sudu da je zapreke s kojima su se suočavali Niche i Matrix ispitivao pojedinačno, a ne zajedno.

199    Suprotno onomu što tvrdi Komisija, taj četvrti prigovor nije nedopušten jer ga Servier nije istaknuo u okviru svoje tužbe u prvostupanjskom postupku. Naime, budući da je taj prigovor usmjeren protiv načina na koji je Opći sud primijenio pravila kojima se uređuju pitanja tereta dokazivanja i ocjene dokaza, on se može istaknuti u okviru žalbenog postupka.

200    Kad je riječ o meritumu, važno je podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom Suda, dokaz o povredi u području prava tržišnog natjecanja Komisija može podnijeti skupom objektivnih i podudarajućih indicija koje, ocijenjene zajedno, mogu, ako ne postoji drugo koherentno objašnjenje, činiti dokaz takve povrede i to i onda kada neke od njih same za sebe ne bi bile za to dovoljne (presuda od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C-440/19 P, EU:C:2021:214, t. 101. i navedena sudska praksa).

201    Kad je riječ o dokazu postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja proizvođača generičkih lijekova s proizvođačem izvornih lijekova, u skladu sa sudskom praksom navedenom u prethodnoj točki ove presude i kao što je to ocijenjeno u njezinim točkama 123. do 125., ako Komisija uspije dokazati postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja na temelju skupa podudarajućih indicija i bez zanemarivanja eventualnih zapreka ulasku na tržište za koje je znala, tada je na predmetnim poduzetnicima da opovrgnu postojanje takvog tržišnog natjecanja podnošenjem dokaza o protivnom.

202    Ako sud i dalje ima dvojbe, one moraju ići u korist poduzetnika koji je adresat odluke o utvrđenju povrede, s obzirom na pretpostavku nedužnosti koja se primjenjuje u postupcima o povredama pravila tržišnog natjecanja koji mogu dovesti do izricanja novčanih kazni ili periodičnih penala (presuda od 16. veljače 2017., Hansen & Rosenthal i H&R Wax Company Vertrieb/Komisija, C-90/15 P, EU:C:2017:123, t. 18. i navedena sudska praksa).

203    U ovom je slučaju Opći sud u točkama 432. do 440. pobijane presude naveo da se na temelju indicija koje je prikupila Komisija i koje su navedene u spornoj odluci, može smatrati da su Niche i Matrix bili Servierovi potencijalni konkurenti te je u točkama 441. do 499. te presude ispitao sve moguće zapreke njihovu ulasku na tržište za koje je znao. Slijedom navedenog, smatrao je, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da je na tom poduzetniku da podnese dokaz o protivnom, oslanjajući se, prema potrebi, na druge zapreke takvom ulasku. Kao što je to naglašeno u točki 195. ove presude, nakon cjelovitog, sveobuhvatnog i detaljnog ispitivanja Servierove argumentacije, Opći je sud odbio navode kojima se nastoje osporiti Nicheova i Matrixova sposobnost i namjera ulaska na tržište.

204    Osim toga, s obzirom na navedene elemente, valja istaknuti da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je pojedinačno ispitao navodne zapreke Nicheovom i Matrixovom ulasku na tržište, a da pritom nije provjerio je li, unatoč činjenici da nijedna od tih zapreka sama po sebi nije bila nepremostiva, njihov kumulativni učinak doveo do stvaranja spomenute zapreke. Naime, takvo ispitivanje načelno nije potrebno i, kao što to ističe nezavisna odvjetnica u točki 91. svojeg mišljenja, Servier nije pojasnio, ni pred Općim sudom ni u žalbenom postupku, od čega se trebalo sastojati ispitivanje dokaza za koje prigovara Općem sudu da ga u tom pogledu nije proveo.

205    Iz prethodnih elemenata proizlazi da četvrti prigovor valja odbiti kao neosnovan.

206    U okviru petog prigovora Servier zamjera Općem sudu to da nije utvrdio da je Komisija povrijedila načelo dobre uprave jer nije naložila dostavu prepiske između Nichea odnosno njegovih partnera i nacionalnih tijela u pogledu zahtjevâ za izdavanje odobrenja za stavljanje u promet generičke verzije perindoprila.

207    Valja utvrditi da je, u skladu s onim što je izneseno u točkama 80. i 120. ove presude u pogledu relevantnosti radnji poduzetih u svrhu ishođenja odobrenjâ za stavljanje lijeka u promet prilikom ocjene potencijalnog tržišnog natjecanja, Opći sud u točki 479. pobijane presude pravilno podsjetio na to da se Komisija, kako bi utvrdila postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja, može osloniti na činjenicu da je proizvođač generičkog lijeka zatražio odobrenje za stavljanje u promet i aktivno sudjelovao u postupku radi izdavanja takvog odobrenja. S druge strane, na tom je proizvođaču da pruži dokaze koji potvrđuju postojanje poteškoća koje objektivno onemogućavaju ishođenje tog odobrenja.

208    Međutim, kao što to ističe nezavisna odvjetnica u točki 103. svojeg mišljenja, na isti način kao što vjerojatni ishod spora koji je u tijeku, a odnosi se na valjanost patenta, nije odlučujući za ocjenu postojanja odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 81. ove presude, nije ni na Komisiji da procjenjuje izglede za uspjeh ili vjerojatan ishod postupka za izdavanje odobrenja za stavljanje u promet koji je pred nacionalnim tijelima pokrenuo takav proizvođač u trenutku u kojem je taj postupak u tijeku ili je bio u tijeku. Stoga, ako ne postoji konačna odluka kojom se okončava takav postupak, eventualne poteškoće koje objektivno onemogućavaju ishođenje zatraženog odobrenja ne mogu se utvrditi na temelju elemenata koji se odnose na dvojbe nadležnih nacionalnih tijela u pogledu izgleda da će postupak dovesti do izdavanja odobrenja, ne dovodeći pritom u pitanje njihovu konačnu odluku.

209    Nakon što je u točki 480. pobijane presude istaknuo da je Niche podnio nekoliko zahtjeva za izdavanje odobrenja za stavljanje u promet i da je sudjelovao u postupcima radi njihova ishođenja, Opći je sud u točki 481. navedene presude ocijenio da se Komisiji ne može prigovoriti to što je odbila zahtjev za dostavu cjelokupne prepiske između Nichea i nadležnih tijela koja se odnosi na te postupke izdavanja odobrenja za stavljanje u promet. Opći je sud u tom pogledu u biti smatrao da je, s obzirom na to da je Servier u okviru upravnog postupka raspolagao tablicom u kojoj je bio sažet sadržaj te prepiske, Komisijino odbijanje da naloži dostavu predmetnih dokumenata opravdano jer oni za Servierovu obranu nisu „iznimno važni”. S tim u vezi navedeni je sud, među ostalim, istaknuo činjenicu da Niche nije dostavio predmetnu prepisku, ni tijekom upravnog postupka ni tijekom postupka pred Općim sudom, u potporu svojim prigovorima kojima se nastoji dovesti u pitanje njegovo svojstvo Servierova potencijalnog konkurenta.

210    U ovom slučaju, s obzirom na ono što je zaključeno u točki 208. ove presude, valja istaknuti da zatraženi pristup predmetnoj prepisci nije mogao Servieru omogućiti podnošenje dokaza o postojanju poteškoća koje objektivno onemogućavaju ishođenje odobrenjâ za stavljanje u promet koja su zatražili Niche i Matrix. Stoga valja utvrditi da Komisija nije bila dužna naložiti dostavu te prepiske te da, posljedično, Opći sud u ovom slučaju nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što nije utvrdio Komisijinu povredu načela dobre uprave. Prema tome, peti prigovor valja odbiti kao neosnovan.

211    S obzirom na sve navedeno, prvi dio trećeg žalbenog razloga valja odbiti.

b)      Drugi dio, koji se odnosi na kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj

1)      Argumentacija stranaka

212    Drugim dijelom trećeg žalbenog razloga Servier prigovara Općem sudu da je potvrdio kvalifikaciju Nicheovog i Matrixovog sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

213    Uvodno, Servier upućuje na svoju argumentaciju iznesenu u okviru prvog žalbenog razloga, navedenu u točkama 129. do 140. ove presude, a kojom tvrdi da je Opći sud u točkama 526., 552., 555., 557. i 558. pobijane presude primijenio pravne kriterije protivne sudskoj praksi koja se odnosi na pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

214    U okviru prvog prigovora Servier tvrdi da je Opći sud pogrešno presudio da su plaćanja u iznosu od 11,8 milijuna funta sterlinga isplaćena Nicheu i Matrixu bila protučinidba za to što su ta društva odustala od tržišnog natjecanja s njim. Naime, iz teksta sporazuma Niche proizlazi da je taj iznos bio protučinidba za troškove i naknade koje bi mogli snositi Niche i Unichem zbog prestanka svojeg programa razvoja generičke verzije perindoprila koja predstavlja povredu Servierovih patenata. Opći sud je u točki 537. pobijane presude pogrešno smatrao da ti troškovi i te naknade nisu bili svojstveni sporazumu o nagodbi, iako su se tim sporazumom Niche i Matrix izlagali velikom riziku od nastanka svoje odgovornosti. Opći sud se u točki 539. pobijane presude pogrešno oslonio na činjenicu da su troškovi i naknade koje su Niche i Matrix stvarno platili bili u iznosu nižem od 11,8 milijuna funta sterlinga koje je svaki od njih primio od Serviera. Naime, bila je riječ o elementima koji su nastali nakon datuma sklapanja Nicheovog i Matrixovog sporazuma, datuma na koji se rizik za ta društva nije mogao točno ocijeniti.

215    U okviru drugog prigovora Servier u biti tvrdi da je Opći sud počinio tri pogreške time što je potvrdio da su plaćanja u iznosu od 11,8 milijuna funta sterlinga koja su primili Niche i Matrix bila protučinidba za klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije koje su potonji prihvatili.

216    Kao prvo, Opći sud je u točki 541. pobijane presude odbio razmotriti poticajnu prirodu tih plaćanja usporedbom njihova iznosa s dobiti koju su Niche i Matrix mogli očekivati od svojeg ulaska na tržište perindoprila. Prema Servierovu mišljenju, ta usporedba nije bila beskorisna, kao što je to presudio Opći sud, nego nužna. Komisija je uostalom provela takvu usporedbu u uvodnoj izjavi 1338. sporne odluke, čiju je valjanost Servier osporavao u okviru svoje tužbe u prvostupanjskom postupku. Opći sud je na taj način Komisijino obrazloženje zamijenio svojim.

217    Kao drugo, time što je presudio da Servier nije dokazao da iznos od 11,8 milijuna funta sterlinga nije bio dovoljan kako bi predstavljao poticaj za odustajanje od ulaska na tržište o kojem je riječ, Opći sud prebacio je teret dokazivanja i povrijedio načelo pretpostavke nedužnosti.

218    Kao treće, u točki 563. pobijane presude Opći sud nije uzeo u obzir, na temelju konteksta Nicheovog, Matrixovog i Biogaranovog sporazuma, patentne, regulatorne, tehničke i financijske zapreke s kojima su bili suočeni Niche i Matrix. On je samo razmotrio taj kontekst u okviru svoje analize potencijalnog tržišnog natjecanja, iako su, prema Servierovu mišljenju, te zapreke bile stvarni uzrok prihvaćanja klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije.

219    Konkretnije, kad je riječ o Biogaranovu sporazumu, Servier osporava da je iznos od 2,5 milijuna funta sterlinga koji je Nicheu isplaćen na temelju tog sporazuma prelazio vrijednost dokumentacije o odobrenju za stavljanje lijeka u promet koja je prenesena Biogaranu. Čak i ako je to bio slučaj, Servier smatra da to ne bi bilo dovoljno da se utvrdi poticajna priroda tog plaćanja bez uzimanja u obzir konteksta tog sporazuma. Servier naglašava da je iznos navedenog plaćanja, koji se u spornoj odluci smatrao samo dodatnim poticajom, bio prenizak da bi potaknuo Niche na nagodbu.

220    Komisija osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

221    Servier u svojim uvodnim argumentima ponavlja da je Opći sud primijenio pogrešne pravne kriterije kako bi ocijenio postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, pri čemu je uputio na argumentaciju istaknutu u prilog prvom žalbenom razlogu. Ove preliminarne argumente treba odbiti zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 142. do 169. ove presude.

222    Svojim prvim prigovorom Servier osporava ocjenu Općeg suda prema kojoj su njegova plaćanja u iznosu od 11,8 milijuna funta sterlinga u korist Nichea i Matrixa izvršena kao protučinidba za odustajanje potonjih od ulaska na tržište. Međutim, valja utvrditi da se ta argumentacija u cijelosti temelji na pretpostavci prema kojoj naknada koju bi proizvođač generičkih lijekova potencijalno morao isplatiti trećim osobama zbog štete koju bi potonji pretrpjeli njegovom odlukom da odustane od stavljanja u promet generičkog lijeka koji je predmet tog spora načelno čini dio troškova svojstvenih nagodbi u sporu o patentima. Međutim, zbog razloga navedenih u točki 167. ove presude, ta je pretpostavka pogrešna. Prvi prigovor stoga treba odbiti.

223    U okviru drugog prigovora Servier svojim uvodnim argumentom tvrdi da je Opći sud trebao usporediti plaćanja u iznosu od 11,8 milijuna funta sterlinga isplaćena Nicheu i Matrixu s dobiti koju su potonji mogli očekivati od svojeg ulaska na tržište perindoprila. Međutim, taj je argument neosnovan. Naime, dovoljno je podsjetiti na to da, u skladu s onim što je presuđeno u točki 165. ove presude, kako bi se utvrdilo jesu li prijenosi vrijednosti s proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača generičkih lijekova protučinidba za odricanje potonjeg od ulaska na tržište o kojem je riječ, valja utvrditi je li je li neto pozitivan saldo prijenosa vrijednosti bio dovoljno velik kako bi doista potaknuo proizvođača generičkih lijekova na takav odustanak, a da pritom nije potrebno da je taj neto pozitivan saldo nužno viši od koristi koju bi taj proizvođač generičkih lijekova ostvario da uspije u sudskom postupku u području patenata (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 87. do 94.).

224    Drugim argumentom Servier prigovara Općem sudu da je prebacio teret dokazivanja u pogledu usporedbe navedene u prethodnoj točki ove presude. Međutim, iz te točke proizlazi da je taj argument bespredmetan jer se navodno prebacivanje tereta dokazivanja odnosi na usporedbu koju nije bilo nužno provesti.

225    Trećim argumentom Servier prigovara Općem sudu da nije uzeo u obzir zapreke s kojima su bili suočeni Niche i Matrix. Valja utvrditi da tim argumentom navedena grupa osporava protutržišnu prirodu cilja koji se nastoji postići Nicheovim, Matrixovim i Biogaranovim sporazumom, pri čemu tvrdi da su se ta društva željela nagoditi ne zbog poticaja koji proizlaze iz plaćanja koje je ponudio Servier, nego zbog zapreka na koje je naišao njihov plan ulaska na tržište perindoprila. On stoga ističe namjeru tih društava i činjenicu da oni nisu težili protutržišnom, već legitimnom cilju.

226    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točaka 159. do 168. ove presude, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava u točkama 277. do 280. pobijane presude u skladu s kojima bi njegova ocjena Nicheove i Matrixove situacije, koja je provedena u točkama 527. do 547. te presude, u pogledu poticajne prirode prijenosa vrijednosti koje su u korist potonjih učinili Servier i njegovo društvo kći Biogaran, bila nezakonita. U preostalom dijelu u kojem Servier nastoji dovesti u pitanje činjenične ocjene koje je Komisija provela u tom pogledu, njegovi su prigovori nedopušteni.

227    Kad je riječ o Servierovim argumentima koji se temelje na patentnim zaprekama za Nicheov i Matrixov ulazak na tržište, valja utvrditi da se oni podudaraju s argumentima istaknutima u kontekstu potencijalnog tržišnog natjecanja koje je Sud odbio u točkama184. do 211. ove presude. Naime, budući da je Sud presudio da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava a koja bi učinila nezakonitom njegovu ocjenu prema kojoj te zapreke ne predstavljaju nepremostive zapreke takvom ulasku, nema nikakvog razloga smatrati, u nedostatku takvih zapreka, da se potonjima može dovesti u pitanje poticajna priroda prijenosa vrijednosti za koje je utvrđeno da čine stvarni uzrok Nicheove i Matrixove odluke da odustanu od ulaska na tržišta perindoprila u Uniji.

228    Budući da se Servier poziva na nepostojanje protutržišne namjere stranaka Nicheovog i Matrixovog sporazuma, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točke 157. ove presude, okolnost da su uključeni poduzetnici djelovali bez namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C-333/21, EU:C:2023:1011, t. 167. i navedena sudska praksa). Dakle, činjenica da je poslovna strategija dvaju poduzetnika koji posluju na istoj razini proizvodnog lanca namijenjena pregovaranju o takvim sporazumima među njima radi okončanja spora o valjanosti patenta bila gospodarski racionalna s gledišta tih poduzetnika nipošto ne dokazuje da je nastavak te strategije opravdan sa stajališta prava tržišnog natjecanja. Stoga je Servierov treći argument neosnovan.

229    S obzirom na prethodna razmatranja, drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti i, prema tome, taj treći žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

2.      Šesti žalbeni razlog, koji se odnosi na kvalifikaciju Nicheovog i Matrixovog sporazuma kao zasebnih povreda

230    Šestim žalbenim razlogom Servier osporava razloge zbog kojih je Opći sud odbio smatrati da Nicheov i Matrixov sporazum predstavljaju jedinstvenu povredu.

a)      Argumentacija stranaka

231    Prema Servierovu mišljenju, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 1302. pobijane presude potvrdio da su Nicheov i Matrixov sporazum činili dvije zasebne povrede, za koje je Komisija mogla izreći zasebne novčane kazne Nicheu i Matrixu.

232    Kao prvo, Servier tvrdi da trajno postupanje, koje obilježava više djelovanja sa zajedničkim ciljem, čini jedinstvenu povredu. Nicheov i Matrixov sporazum, koje je na istom mjestu, isti dan, potpisao isti Servierov zastupnik, imali su isti cilj, kao što to proizlazi iz točke 1296. pobijane presude. Suprotno utvrđenju Općeg suda iz točke 1280. te presude, ta su dva sporazuma dovela do usklađivanja Nicheovog i Matrixovog postupanja prema Servieru. Zbog toga što su navedeni sporazumi bili komplementarni, Opći sud trebao je prihvatiti tužbeni razlog kojim je Servier tvrdio da ti isti sporazumi čine jedinstvenu povredu.

233    Kao drugo, Servier tvrdi da je Opći sud odbio kvalifikaciju jedinstvene povrede oslanjajući se na pravno pogrešne kriterije. U tom pogledu ističe da se čini da je Opći sud u točkama 1296., 1297. i 1300. pobijane presude odbio kvalifikaciju jedinstvene povrede jer Niche i Matrix nisu imali istu namjeru. Međutim, takav subjektivni kriterij ne postoji u sudskoj praksi Općeg suda koja zahtijeva da se ta kvalifikacija ne temelji na subjektivnoj namjeri stranaka, nego na objektivnim elementima (presuda od 3. ožujka 2011., Siemens/Komisija, T-110/07, EU:T:2011:68, t. 246.). Budući da je Opći sud na temelju elemenata iz točke 1296. te pobijane presude smatrao da Nicheov i Matrixov sporazum nastoje postići isti cilj, iz toga je trebao zaključiti da postoji jedinstvena povreda, neovisno o određenim razlikama u namjerama tih društava.

234    Usto, Servier ističe da Opći sud u točki 1298. pobijane presude upućuje na činjenicu da između Nichea i Matrixa nije postojala „zajednica interesa”. Međutim, prema sudskoj praksi, taj kriterij nije ni relevantan ni potreban. U svakom slučaju, ta ocjena Općeg suda temelji se na iskrivljavanju činjenica s obzirom na to da su ta društva sklopila usmeni sporazum o podjeli dobiti i sporazum o podjeli odgovornosti u pogledu distributera, kao što to proizlazi iz točke 1299. te presude.

235    Kao treće, prema Servierovu mišljenju, Opći sud se nije mogao osloniti na manje razlike između Nicheovog i Matrixovog sporazuma istaknute u točki 1298. pobijane presude kako bi doveo u pitanje postojanje zajedničkog cilja koji su ta društva nastojala ostvariti.

236    Kao četvrto, Opći sud nije se mogao osloniti na neslaganja između Nichea i Matrixa tijekom provedbe njihovih sporazuma sa Servierom kako bi u točki 1299. pobijane presude odbio utvrditi postojanje jedinstvene povrede. Naime, do tih je neslaganja došlo nakon sklapanja tih sporazuma.

237    Kao peto, činjenica da Matrix nije bio uključen od početka u pregovore između Nichea i Serviera ili da nije znao za postojanje Biogaranovog sporazuma, ne može dovesti u pitanje postojanje jedinstvene povrede.

238    Komisija osporava tu argumentaciju.

b)      Ocjena Suda

239    Servier u svojoj argumentaciji tvrdi da je Opći sud primijenio pogrešan pravni kriterij kako bi utvrdio jesu li Niche i Matrix počinili dvije zasebne povrede. U tekstu šestog žalbenog razloga navodi iskrivljavanje činjenica i u biti osporava pravnu kvalifikaciju činjenica koju je naveo Opći sud u pobijanoj presudi.

240    Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da povreda članka 101. stavka 1. UFEU-a može biti posljedica ne samo izdvojenog djela, nego također niza djela ili čak trajnog ponašanja, iako jedan ili više elemenata tog niza djela ili tog trajnog ponašanja može isto tako sâm po sebi i zasebno predstavljati povredu te odredbe. Stoga, ako različita ponašanja predmetnih poduzetnika čine „sveobuhvatni plan”, jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, Komisija može pripisati odgovornost za ta ponašanja ovisno o sudjelovanju u čitavoj povredi (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C-441/11 P, EU:C:2012:778, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

241    Poduzetnik koji je sudjelovao u takvoj jedinstvenoj i trajnoj povredi vlastitim ponašanjem, koje je obuhvaćeno pojmom sporazuma ili usklađenog djelovanja s protutržišnim ciljem u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a i kojim se namjeravalo pridonijeti ostvarivanju povrede u cjelini, stoga može također biti odgovoran za ponašanje drugih poduzetnika u okviru iste povrede tijekom čitavog razdoblja svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens (C-441/11 P, EU:C:2012:778, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

242    U tom pogledu valja podsjetiti na to da radi kvalifikacije različitih ponašanja kao jedinstvene i trajne povrede nije potrebno provjeravati dopunjuju li se ona međusobno, u smislu da je svrha svakog od njih suočavanje s jednom ili više posljedica uobičajenog odvijanja tržišnog natjecanja, kao ni doprinose li ona svojim međudjelovanjem postizanju niza protutržišnih učinaka koje njihovi autori žele postići u okviru sveobuhvatnog plana koji ima jedinstveni cilj. Nasuprot tomu, pretpostavka koja se odnosi na pojam „jedinstvenog cilja” podrazumijeva obvezu provjere ne sadržava li povreda elemente drukčijih ponašanja koji mogu upućivati na to da stvarno ostvarena ponašanja drugih uključenih poduzetnika nemaju isti cilj ili isti protutržišni učinak i stoga nisu dio „sveobuhvatnog plana” zbog svojeg istovjetnog cilja kojim se narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu (presuda od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C-644/13 P, EU:C:2017:59, t. 50. i navedena sudska praksa).

243    Usto, valja istaknuti da, kao što je to u biti navela nezavisna odvjetnica u točkama 239. i 240. svojeg mišljenja, kako bi djelovanja kvalificirala kao zasebne povrede ili kao jedinstvenu povredu, Komisija mora objektivno utvrditi, na temelju elemenata spisa i pod nadzorom suda Unije, jesu li ispunjeni kriteriji koji se zahtijevaju za kvalifikaciju djelovanja kao jedinstvene povrede ili zasebnih povreda. Naime, kao što je to Opći sud presudio u točki 1294. pobijane presude, ako se dokaže da je Komisija počinila pogrešku time što je izvršila tu pravnu kvalifikaciju činjenica, odluku o povredi treba poništiti i ponovno izračunati iznos utvrđene novčane kazne.

244    U ovom slučaju Opći sud je u biti podsjetio na elemente iz sudske prakse navedene u točki 242. ove presude, navodeći u točki 1295. pobijane presude da je „na Komisiji da utvrdi da su predmetni sporazumi dio sveobuhvatnog plana koji predmetni poduzetnici svjesno provode kako bi postigli jedinstven protutržišni cilj te je dužna u tom pogledu ispitati sve činjenične elemente na temelju kojih se može utvrditi ili dovesti u pitanje navedeni sveobuhvatni plan”. Valja utvrditi da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava u pogledu pravnog kriterija primjenjivog u svrhu utvrđivanja jedinstvene povrede.

245    Kad je riječ o ocjeni činjenica u predmetu, Opći sud je u točkama 1296. i 1297. pobijane presude smatrao da se, iako je točno da je Servier nastojao postići jedan te isti cilj prilikom sklapanja Nicheovog i Matrixovog sporazuma, na temelju te okolnosti ne može utvrditi da su Niche i Matrix zajedno nastojali postići isti cilj koji potvrđuje postojanje zajedničkog plana, niti a fortiori da su taj zajednički plan podijelili sa Servierom. Time je Opći sud pravilno primijenio kriterije navedene u točkama 240. do 242. ove presude, prema kojima kvalifikacija „jedinstvene povrede” zahtijeva da svako od predmetnih protutržišnih postupanja bude dio istog sveobuhvatnog plana zbog njihova istovjetnog protutržišnog cilja.

246    U točkama 1298. i 1299. pobijane presude Opći sud smatrao je da sklapanje Nicheovog i Matrixovog sporazuma istog dana, na istom mjestu, s istim zastupnikom, nije bila dovoljna okolnost da bi se utvrdilo postojanje zajedničkog plana između Nichea i Matrixa. Istaknuo je da postoji nekoliko razlika između odredbi tih sporazuma i odbio indicije o postojanju usmenog sporazuma između Nichea i Matrixa o provedbi navedenih sporazuma te je iz toga zaključio da ta društva nisu imala „zajednički plan” na temelju kojeg bi se njihovo ponašanje moglo kvalificirati kao jedinstvena povreda.

247    Kad je riječ o činjeničnim okolnostima sklapanja Nicheovog i Matrixovog sporazuma, Opći sud je u točki 1300. pobijane presude smatrao da one dokazuju da je Matrix više nastojao iskoristiti mogućnost koju je Servier ponudio, a ne djelovati zajedno s Nicheom u okviru zajedničkog plana čiji je cilj bio okončati njihov projekt u pogledu periondoprila. Matrixovo sudjelovanje u pregovorima koji su doveli do sklapanja Nicheovog i Matrixovog sporazuma, o kojima je bio obaviješten tek sa zakašnjenjem, bilo je ograničeno, u skladu s činjeničnim utvrđenjima Općeg suda, na pregovore o prijenosu Servierove vrijednosti u njegovu korist. Osim toga, Opći sud je u točki 1301. pobijane presude istaknuo da je Biogaranov sporazum bio sklopljen bez Matrixova znanja.

248    Međutim, Servier tvrdi da je Opći sud pridao preveliku važnost namjerama stranaka, dok sudska praksa zahtijeva objektivnu ocjenu povezanosti protutržišnih postupanja sa sveobuhvatnim planom.

249    Međutim, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 248. svojeg mišljenja, kako bi se mogla utvrditi jedinstvena povreda mora se utvrditi da su postupanja društava dio sveobuhvatnog plana zbog njihova doprinosa ostvarenju zajedničkog ekonomskog cilja (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2022. Toshiba Samsung Storage Technology i Toshiba Samsung Storage Technology Korea/Komisija, C-700/19 P, EU:C:2022:484, t. 107. i navedenu sudsku praksu). Dokaz takvog zajedničkog cilja može se stoga utvrditi osobito na temelju elemenata koji se odnose na namjeru stranaka jer pojam sveobuhvatnog plana podrazumijeva da su stranke namjeravale surađivati radi provedbe tog plana te su njihove namjere u pogledu te suradnje stoga relevantne, pod uvjetom da su utvrđene na temelju objektivnih i pouzdanih elemenata, za utvrđivanje je li njihovo ponašanje obuhvaćeno jedinstvenom povredom.

250    U tim okolnostima Servier ne može osnovano tvrditi da se pravna kvalifikacija činjenica koju je Opći sud izvršio temelji na pogrešnom pravnom kriteriju. Također nije dokazao da je Opći sud iskrivio činjenice.

251    Slijedom toga, šesti žalbeni razlog treba odbiti.

D.      Četvrti žalbeni razlog, koji se odnosi na Tevin sporazum

252    Svojim četvrtim žalbenim razlogom Servier osporava ocjene Općeg suda o primjeni članka 101. stavka 1. UFEU-a na Tevin sporazum. Taj žalbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova.

1.      Prvi dio, koji se odnosi na potencijalno tržišno natjecanje

a)      Argumentacija stranaka

253    Prvim dijelom svojeg četvrtog žalbenog razloga Servier tvrdi da je analiza potencijalnog tržišnog natjecanja koju je proveo Opći sud zahvaćena s nekoliko pogrešaka koje se tiču prava. Na temelju argumentacije iznesene u okviru drugog žalbenog razloga, Servier općenito prigovara Općem sudu da mu je u točkama 589., 591., 592., 600., 601. i 603. pobijane presude naložio da mora dokazati da je Teva naišla na nepremostive zapreke ulasku na tržište radi dokazivanja nepostojanja potencijalnog tržišnog natjecanja.

254    Prvim prigovorom Servier osporava ocjenu u točkama 589., 591., 592. i 596. pobijane presude prema kojoj njegovi patenti, kao i percepcija koju su stranke o njima mogle imati, te konkretnije rizik da se na temelju tih patenata izda privremeni sudski nalog, nisu nepremostive zapreke takvom ulasku.

255    Drugim prigovorom Servier zamjera Općem sudu da je u točki 599. pobijane presude presudio da kašnjenja u postupcima izdavanja odobrenja za stavljanje u promet nisu dovoljna da bi se isključilo svojstvo potencijalnog konkurenta proizvođača generičkih lijekova. Opći sud nije analizirao učinak takvih kašnjenja, iako je Servier utvrdio da su ona ugrozila Tevin projekt. Usto, Opći sud je odbio važnost koju za proizvođače generičkih lijekova ima to da među prvima uđu na tržište o kojem je riječ, dok je Komisija u uvodnoj izjavi 1126. sporne odluke izričito priznala tu važnost.

256    Trećim prigovorom Servier ističe nekoliko iskrivljavanja.

257    S jedne strane, u točkama 586. i 609. do 612. pobijane presude Opći sud iskrivio je dokaze koje je podnio Servier kojima se dokazuje da Teva nije imala zalihe perindoprila za koje je postojalo odobrenje za stavljanje u promet.

258    S druge strane, Servier tvrdi da je Opći sud u točki 594. pobijane presude iskrivio tužbu iz prvostupanjskog postupka time što je utvrdio da Servier nije osporavao izjavu prema kojoj je Teva bila spremna preuzeti rizik da se suoči s tužbom zbog povrede patenta radi svojeg ulaska na tržište perindoprila.

259    Četvrtim prigovorom Servier prigovara Općem sudu da je u točki 610. pobijane presude odbio uzeti u obzir dokaze o nedostacima generičkog perindoprila proizvedenog od aktivnog sastojka koji je isporučio Hetero Drugs Ltd (u daljnjem tekstu: Hetero) jer su nastali nakon sklapanja Tevinog sporazuma. Međutim, budući da su ti dokazi prethodili Komisijinoj istrazi, oni imaju veliku dokaznu vrijednost. Time što je u točki 611. te presude smatrao da se poruka elektroničke pošte koju je Teva uputila Heteru 15. listopada 2007. odnosila „očito na provedbu” Tevina sporazuma , Opći sud iskrivio je tu poruku elektroničke pošte.

260    Komisija osporava tu argumentaciju.

b)      Ocjena Suda

261    Uvodne argumente i prvi prigovor koji se odnose na teret dokazivanja postojanja nepremostivih zapreka ulasku na tržište temelje se na pogrešnom shvaćanju pravnih kriterija primjenjivih na ocjenu potencijalnog tržišnog natjecanja, kao što je to presuđeno u točkama 81. i 107. do 111., kao i u 123. i 125. ove presude. Stoga te argumente i taj prigovor treba odbiti iz istih razloga koš što su oni navedeni u tim točkama.

262    Budući da se taj prigovor konkretno temelji na riziku da se na temelju tih patenata izda privremeni sudski nalog, kao što je to presuđeno u točki 112. ove presude, valja podsjetiti na to da njihovo izdavanje, a osobito sam rizik od takvog izdavanja, ne može sam po sebi omogućiti da se isključi svojstvo potencijalnog konkurenta proizvođača generičkih lijekova.

263    Kad je riječ o drugom prigovoru, valja podsjetiti na to da, u skladu s onim što je presuđeno u točki 120. ove presude, kašnjenje u postupcima izdavanja odobrenja za stavljanje lijeka u promet nije samo po sebi dovoljno da bi se dovelo u pitanje svojstvo potencijalnog konkurenta. Stoga valja odbiti taj drugi prigovor iz istih razloga kao što su oni navedeni u točki 120. Kad je riječ o upućivanju u uvodnoj izjavi 1126. sporne odluke na prednost prvog sudionika na tržištu koju bi imao proizvođač generičkih lijekova koji prvi stavi svoj proizvod na tržište, iz tog upućivanja nikako ne proizlazi da se samo proizvođač koji je u prilici da prvi stavi svoj proizvod na tržište može smatrati potencijalnim konkurentom proizvođača izvornih lijekova. U preostalom dijelu dovoljno je utvrditi da Servier osporava činjenične ocjene Općeg suda koje se odnose na ta kašnjenja i da je njegova argumentacija stoga nedopuštena.

264    Kad je riječ o navodnom iskrivljavanju dokaza o nepostojanju Tevinih zaliha perindoprila koje su imale odobrenje za stavljanje u promet, valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da zbog toga što Servier nije precizno naveo dokaze čije iskrivljavanje tvrdi, Komisija ne može odgovoriti na taj prigovor i Sud ne može provesti svoj nadzor, tako da navedeni prigovor treba odbaciti kao nedopušten.

265    Kad je riječ o iskrivljavanja Servierove tužbe iz prvostupanjskog postupka iz točke 594. pobijane presude, u dijelu u kojem Opći sud ističe da Servier nije činjenično osporavao tvrdnju koja proizlazi iz Tevine izjave prema kojoj je ona bila spremna staviti na tržište svoj perindopril unatoč riziku od tužbi zbog povrede patenta, valja utvrditi da je Opći sud u svakom slučaju odgovorio na Servierovu argumentaciju o meritumu podsjetivši u točki 591. te presude da Tevin rizik da se suoči s tužbom zbog povrede patenta i privremenim sudskim nalozima radi svojeg ulaska na tržište perindoprila nije mogao „isključiti [njezine] stvarne i konkretne mogućnosti da savlada zapreke povezane s patentima o kojima je riječ”. Usto, iz te točke 594. proizlazi da, iako je Teva bila svjesna rizika od povrede patenata i izdavanja privremenih sudskih naloga u veljači 2006., ona je ipak nastavila s provođenjem pripremnih radnji, kao što to proizlazi iz točke 598. te presude.

266    Osim toga, kao što je to navedeno u točki 109. ove presude, postojanje patenta kojim se štiti postupak proizvodnje aktivnog sastojka koji je postao dostupan javnosti ne može se, kao takvo, smatrati nepremostivom zaprekom ulasku na tržište i ne sprečava da se kao potencijalni konkurent proizvođača dotičnog izvornog lijeka kvalificira proizvođač generičkih lijekova koji zapravo ima čvrstu odluku kao i vlastitu sposobnost da uđe na tržište i koji se tim radnjama pokazuje spremnim da ospori valjanost tog patenta i preuzme rizik da se prilikom njegova ulaska na navedeno tržište suoči s tužbom zbog povrede koju podnese nositelj navedenog patenta (presuda od 30. siječnja 2020. Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 46.).

267    Stoga iz elemenata navedenih u točki 265. ove presude proizlazi da je Opći sud, a da se nije morao osloniti na činjenicu da Servier nije osporavao Tevinu namjeru ulaska na rizično tržište, razmotrio Servierove argumente o meritumu te je, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 266. ove presude, u dovoljnoj mjeri obrazložio svoj zaključak prema kojem postojanje Servierovih patenata ne predstavlja nepremostivu zapreku mogućem Tevinom ulasku na tržište.

268    Iz toga slijedi da je prigovor o iskrivljavanju koji je usmjeren protiv točke 594. pobijane presude bespredmetan jer se odnosi na sporedan razlog iz te presude.

269    Svojim četvrtim prigovorom Servier osporava ocjenu Heterove poruke elektroničke pošte od 15. listopada 2007. pod izlikom njezina iskrivljavanja. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 58. ove presude, takav prigovor nije u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka.

270    Uzimajući u obzir te elemente, prvi dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti.

2.      Drugi dio, koji se odnosi na kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj

271    Drugim dijelom svojeg četvrtog žalbenog razloga Servier prigovara Općem sudu da je u točkama 698., 700. i 704. pobijane presude potvrdio kvalifikaciju Tevinog sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. U tom pogledu Servier tvrdi, ponavljajući argumentaciju iznesenu u okviru prvog žalbenog razloga, da činjenica da Tevin sporazum sadržava klauzule kojima se ograničava tržišno natjecanje i plaćanje kojim se Tevu potiče da prihvati takve klauzule nije dovoljna da bi se taj sporazum kvalificirao kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, među ostalim, jer se tim sporazumom također favorizirao Tevin raniji ulazak na tržište te je on stoga proizvodio pozitivne učinke na tržišno natjecanje.

272    Prije razmatranja konkretnih prigovora koje je istaknuo Servier u tom kontekstu, najprije valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 73., 76. i 77. ove presude, mogući pozitivni učinci sporazuma na tržišno natjecanje nisu relevantni u kontekstu razmatranja njegova protutržišnog cilja, uključujući i u svrhu provjere njegove moguće štetnosti. Također valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz sudske prakse na koju se upućuje osobito u točki 83. ove presude, odgodu ulaska generičkih lijekova na tržište u zamjenu za prijenose vrijednosti s proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača tih generičkih lijekova treba smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ako se ti prijenosi vrijednosti mogu objasniti isključivo poslovnim interesom tih proizvođača lijekova da se ne upuste u tržišno natjecanje prema zaslugama.

a)      Ciljevi Tevinog sporazuma

1)      Argumentacija stranaka

273    Servier tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije uzeo u obzir ciljeve koji se objektivno žele postići Tevinim sporazumom samo zato što je taj sporazum sadržavao klauzule kojima se ograničava tržišno natjecanje. Prema Servierovu mišljenju, Opći sud zanemario je činjenicu da je opskrba Teve perindoprilom bila glavni cilj navedenog sporazuma. Nagodba u sporovima koji se odnose na Servierove patente samo je „podredni” cilj čiji je doseg bio ograničen jer nije obuhvaćao postupak koji je u tijeku pred EPO-om u pogledu valjanosti patenta 947. Prema Servierovu mišljenju, ti ciljevi sami po sebi nisu štetni za tržišno natjecanje.

274    Usto, analogija koju je Opći sud napravio u točki 704. pobijane presude između Tevinog sporazuma i okolnosti koje su dovele do presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers (C-209/07, EU:C:2008:643) nije osnovana jer se te okolnosti nisu odnosile na ulazak novog konkurenta na tržište, nego na izlazak konkurentskih poduzetnika koji su već bili prisutni na tom tržištu.

275    Komisija osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

276    Servier osporava postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj oslanjajući se na navodnu legitimnost određenih ciljeva navedenih u Tevinom sporazumu i na namjeru stranaka u tom pogledu. Prema Servierovu mišljenju Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije uzeo u obzir te ciljeve i tu namjeru u okviru kvalifikacije Tevinog sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

277    Međutim, valja podsjetiti na to da, kako bi se postupanje kvalificiralo kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, valja utvrditi ciljeve koji se tim postupanjem nastoje postići u pogledu tržišnog natjecanja. Nasuprot tomu, kao što je to utvrđeno u točki 87. ove presude, okolnost da su poduzetnici djelovali bez namjere sprječavanja, ograničenja ili narušavanja tržišnog natjecanja i činjenica da su slijedili određene legitimne ciljeve nije odlučujuća u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU-a. Relevantna je samo ocjena stupnja gospodarske štetnosti tog sporazuma za dobro funkcioniranje tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu. Ta se ocjena mora temeljiti na objektivnim razlozima, po potrebi nakon detaljne analize navedenog sporazuma, kao i njegovih ciljeva te gospodarskog i pravnog konteksta (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 84. i 85., kao i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 131.).

278    Usto, u dijelu u kojem se Servier, time što naglašava da je „primarni” cilj Tevinog sporazuma bila opskrba Teve perindoprilom, a „podredni” cilj sklapanje nagodbi u sporovima, želi osloniti na sudsku praksu Suda koja se odnosi na akcesorna ograničenja, dovoljno je utvrditi da, zbog razloga navedenih u točkama 148. do 151. ove presude, ta sudska praksa nije primjenjiva na situaciju poput one navedene u Tevinom sporazumu. Naime, kao prvo, klauzula tog sporazuma kojom se predviđa opskrba Teve perindoprilom nije neutralna u pogledu tržišnog natjecanja zbog postojanja plaćanja koja predstavljaju prijenos vrijednosti i, kao drugo, uzimajući u obzir postojanje tih istih plaćanja, ograničenja tržišnog natjecanja koja proizlaze iz klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije ne mogu se smatrati objektivno nužnim dijelovima te klauzule o opskrbi, ni nagodbe u sporovima, i to tim više kada se te klauzule o neosporavanju i o zabrani komercijalizacije tumače s obzirom na isključivu prirodu klauzule o opskrbi.

279    Stoga navedeni prigovor koji je istaknuo Servier valja odbiti, a da nije potrebno odlučiti o relevantnosti presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers (C-209/07, EU:C:2008:643).

b)      Dvojaki učinci Tevinog sporazuma

1)      Argumentacija stranaka

280    Servier tvrdi da su na datum sklapanja Tevinog sporazuma mogući učinci tog sporazuma, uzeti u cijelosti i u dijelu u kojem su se mogli identificirati na taj datum, bili dvojaki, tako da je isključena kvalifikacija Tevinog sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, kao što to proizlazi iz njegove argumentacije navedene u okviru prvog žalbenog razloga. Opći sud iskrivio je činjenice koje se odnose na kontekst tog sporazuma, osobito u točkama 644. i 667. pobijane presude, te je zanemario njegove pozitivne učinke na tržišno natjecanje.

281    Komisija osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

282    Servier se ne može pozivati na pozitivne ili barem dvojake učinke na tržišno natjecanje do kojih je Tevin sporazum mogao dovesti jer, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 73., 76. i 77. ove presude, razmatranje takvih učinaka, bilo stvarnih ili potencijalnih, negativnih ili pozitivnih, nije nužno kako bi se utvrdilo može li se taj sporazum kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Stoga, neovisno o činjenici da nije bilo sigurno da će doći do navodnih pozitivnih učinaka koji bi proizlazili iz Tevinog ranijeg ulaska na tržište s obzirom na to da je Servier imao ugovorno pravo blokirati takav ulazak dodatnim plaćanjem, ta se argumentacija u svakom slučaju ne može prihvatiti. Stoga treba odbiti taj prigovor.

c)      Štetnost klauzula Tevinog sporazuma

1)      Argumentacija stranaka

283    Kad je riječ o klauzuli o neosporavanju iz Tevinog sporazuma, Servier ponavlja argumentaciju iznesenu u okviru svojeg prvog žalbenog razloga, prema kojoj ta vrsta uobičajene klauzule sama po sebi nije štetna za tržišno natjecanje. U točkama 648. i 649. pobijane presude Opći sud zanemario je sudsku praksu koja proizlazi iz presude od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija (193/83, EU:C:1986:75) te je počinio pogrešku kada je smatrao da nije relevantna činjenica da ta klauzula ne uključuje postupak pred EPO-om.

284    Kad je riječ o klauzuli o zabrani komercijalizacije u Tevinom sporazumu, Opći sud je u točkama 663. i 664. pobijane presude zanemario činjenicu da je područje primjene te klauzule ograničeno na perindopril kojim se povređuju Servierovi patenti, ostavljajući Tevi slobodu da razvije oblik tog lijeka kojim se ne povređuje patent. Opći sud je također u točki 666. te presude pogrešno odbacio dokaze koji se odnose na Tevini razvoj verzije navedenog lijeka kojom se ne povređuje patent. Usto, Opći sud počinio je pogrešku time što nije uzeo u obzir činjenicu da se opskrbom Teve generičkim perindoprilom ublažavaju ili čak uklanjaju mogući ograničavajući učinci navedene klauzule. Međutim, Opći sud je u točki 954. navedene presude priznao da se ograničenje tržišnog natjecanje koje proizlazi iz prirode sporazuma o nagodbi sklopljenog s Krkom može nadoknaditi pozitivnim učincima na tržišno natjecanje sporazuma o licenciji sklopljenog s tim istim društvom.

285    Kad je riječ o klauzuli o isključivoj opskrbi, Servier ističe tri prigovora.

286    Najprije, Opći sud iskrivio je tu klauzulu. Suprotno onomu što je iznio u točki 662. pobijane presude, navedenom klauzulom nije se zabranilo Tevi da se opskrbljuje kod drugih dobavljača. Teva je stoga ostala slobodna opskrbljivati se kod trećih osoba koje proizvode perindopril različit od onog koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947. Opći sud je u točki 663. te presude pogrešno zaključio da Tevin sporazum nadilazi Servierove patente.

287    Nadalje, Servier tvrdi da je Opći sud u točki 672. pobijane presude pogrešno i bez obrazloženja utvrdio da je klauzula o isključivoj opskrbi neuobičajena. Međutim, ta je vrsta klauzule zakonita i često se koristi, a osobito često ju koristi Teva.

288    Naposljetku, Servier tvrdi da je klauzulu o isključivoj opskrbi trebalo ocijeniti u njezinu kontekstu, s obzirom na tržišno natjecanje kakvo bi postojalo da nije bilo te klauzule. Budući da je Tevin sporazum omogućio potonjoj da uđe na tržište perindoprila, isključena je kvalifikacija kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

289    Komisija osporava dopuštenost i osnovanost tih argumenata.

2)      Ocjena Suda

290    Ovom argumentacijom Servier osporava ocjenu Općeg suda kojem je kvalificirao Tevin sporazum kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, pri čemu u biti tvrdi da ni klauzula o neosporavanju iz tog sporazuma, ni klauzula o zabrani komercijalizacije, ni klauzula o isključivoj opskrbi nisu mogle proizvesti protutržišne učinke.

291    Međutim, kao što je to navedeno u točki 88. ove presude, da bi se utvrdilo može li se koluzivno djelovanje kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, valja ispitati njegov sadržaj, nastanak, pravni i gospodarski kontekst, a osobito posebna obilježja tržišta na kojem će ono konkretno proizvesti učinke. Činjenica da uvjeti sporazuma namijenjenog provedbi tog djelovanja ne otkrivaju protutržišni cilj nije sama po sebi odlučujuća.

292    Uostalom, kvalifikacija ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne ovisi ni o obliku ugovora ili drugih pravnih instrumenata namijenjenih provedbi takvog koluzivnog djelovanja ni o načinu na koji stranke mogu subjektivno percipirati ishod međusobnog spora o valjanosti patenta. Relevantna je samo ocjena stupnja gospodarske štetnosti tog sporazuma za dobro funkcioniranje tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu. Ta se ocjena mora temeljiti na objektivnim razlozima, po potrebi nakon detaljne analize navedenog sporazuma, kao i njegovih ciljeva te gospodarskog i pravnog konteksta (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 84. i 85. i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C-591/16 P, EU:C:2021:243, t. 131.).

293    Tako sporazumi o nagodbi kojima proizvođač generičkih lijekova koji nastoji ući na tržište priznaje, barem privremeno, valjanost patenta koji drži proizvođač izvornih lijekova te zbog toga preuzima obvezu da ga zbog toga neće osporavati niti ući na to tržište, mogu proizvesti učinke koji ograničavaju tržišno natjecanje jer su osporavanje valjanosti i opsega patenta dio uobičajenog tržišnog natjecanja u sektorima u kojima postoje isključiva prava na tehnologijama (presuda od 30. siječnja 2020. Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 81.).

294    Stoga, kao što je to Opći sud u biti istaknuo u točki 305. pobijane presude, kako bi se utvrdilo može li se sporazum kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, ne treba analizirati svaku od tih klauzula zasebno, nego valja ocijeniti ima li taj sporazum, promatran kao cjelina, određeni stupanj gospodarske štetnosti za dobro funkcioniranje tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu koji opravdava takvu kvalifikaciju. Zbog uske povezanosti između klauzula o neosporavanju patenta, zabrani komercijalizacije i isključivoj opskrbi iz Tevinog sporazuma, bilo je nužno razmotriti te klauzule kao cjelinu.

295    Usto, Servierova argumentacija ne uzima u obzir sudsku praksu navedenu u točki 83. ove presude iz koje proizlazi da se kriterij na temelju kojeg se može provjeriti predstavlja li sporazum o nagodbi poput Tevinog sporazuma ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj sastoji od provjere jesu li prijenosi vrijednosti s proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača generičkih lijekova protučinidba za odricanje potonjeg od ulaska na tržište o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 87. do 94.).

296    U ovom slučaju, u točkama 644. i 645. pobijane presude Opći sud odbacio je relevantnost potencijalno neutralnih ili pozitivnih učinaka na tržišno natjecanje Tevinog sporazuma, kao i primjenjivost sudske prakse o akcesornim ograničenjima, a da pritom nije počinio pogreške koje se tiču prava koje bi mogle dovesti u pitanje zaključak do kojeg je došao u tim točkama, kao što to proizlazi iz obrazloženja navedenih u točkama 76. i 77. te 148. do 151., 272. i 278. ove presude.

297    Kad je riječ o ograničenjima naloženima Tevi u pogledu njezina postupanja na tržištu, Opći sud je u biti potvrdio utvrđenja iz sporne odluke. Zbog razloga navedenih u točkama 647. do 678. pobijane presude, Opći sud utvrdio je, kao prvo, da se klauzulom o neosporavanju patenta Tevi zabranjivalo da dokaže da njezin perindopril ne povređuje Servierove patente i da osporava njihovu valjanost u Ujedinjenoj Kraljevini. Kao drugo, utvrdio je da se klauzulom o zabrani komercijalizacije Tevi nalagalo da se u Ujedinjenoj Kraljevini suzdrži od proizvodnje ili stavljanja na tržište vlastitog perindoprila koji je Servier smatrao povredom svojih patenata ili bilo koje verzije koju je Servier mogao smatrati povredom patenata. Kao treće, utvrdio je da se na temelju klauzule o isključivoj opskrbi, koja je bila usko povezana s prethodnom, Tevu stavilo u položaj u kojem je bila suočena s time da izabere da ili distribuira Servierov perindopril koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina ili, u slučaju da ju Servier ne opskrbi perindoprilom, prima paušalnu naknadu u iznosu od 500 000 funta sterlinga mjesečno. Učinak koji su te alternative i kombinacije tih klauzula zajedno proizvele bio je u praksi omogućiti Servieru da spriječi Tevu da bez njegova odobrenja u Ujedinjenoj Kraljevini stavlja na tržište generičku verziju perindoprila koja se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina.

298    Međutim, Servier prigovara Općem sudu da je iskrivio klauzulu o isključivoj opskrbi, kao i klauzulu o zabrani komercijalizacije. Suprotno onomu što proizlazi iz točaka 662. i 663. pobijane presude, te su klauzule, kao prvo, obuhvaćale samo verziju perindoprila koja se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina, tako da je Teva i dalje bila slobodna kupovati druge oblike perindoprila od trećih osoba te ih komercijalizirati i, kao drugo, doseg tih klauzula nije prekoračio opseg područja primjene Servierovih patenata.

299    U tom pogledu, kad je riječ o točki 663. pobijane presude, iz njezine točke 6. proizlazi da se patent 947 konkretno odnosi na verziju perindoprila koja se sastoji od alfa kristalnog oblika erbumina i njegovih proizvodnih postupaka, a navedena presuda ne sadržava druga objašnjenja koja dovode u pitanje tu okolnost. Međutim, iz teksta Tevinog sporazuma proizlazi da su se klauzula o zabrani komercijalizacije i klauzula o isključivoj opskrbi Teve također primjenjivale samo na perindopril koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina, koji je stoga nužno bio obuhvaćen područjem primjene tog patenta. Stoga se utvrđenje iz točke 663. pobijane presude, prema kojem su te klauzule prekoračile područje primjene Servierovih patenata na koje se odnosi Tevin sporazum, temelji na iskrivljavanju tog sporazuma.

300    Doista, Opći sud je u točkama 665. i 666. pobijane presude pravilno i nedvosmisleno uzeo u obzir ograničenje primjene navedenih klauzula na perindopril koji se sastoji od alfa-kristalnog oblika erbumina u okviru svoje analize predmeta navedenih klauzula sa stajališta tržišnog natjecanja. Stoga iz zajedničkog tumačenja točaka 662., 665. i 666. te presude proizlazi da Opći sud nije počinio nikakvo iskrivljavanje u tom pogledu. Osim toga, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 175. svojeg mišljenja, Opći sud odbio je Servierovu argumentaciju kao irelevantnu jer je oblik perindoprila koji je Teva namjeravala komercijalizirati na datum potpisivanja Tevinog sporazuma bio upravo onaj oblik koji je bio predmet klauzula o zabrani komercijalizacije i isključivoj opskrbi iz navedenog sporazuma. U tim okolnostima, okolnost da je područje primjene tih klauzula bilo ograničeno na taj oblik perindoprila ne dovodi u pitanje njihovu ograničavajuću prirodu u pogledu tržišnog natjecanja kako ga je analizirao Opći sud. Stoga iskrivljavanje navedenih klauzula, utvrđeno u točki 299. ove presude, ne pobija zaključak Općeg suda u pogledu njihove protutržišne prirode i u konačnici se odnosi na dodatan razlog iz pobijane presude. Isto tako, Servierov argument koji se odnosi na navodnu uobičajenu prirodu navedenih klauzula ne može se prihvatiti jer ni na koji način ne dovodi u pitanje tu protutržišnu prirodu.

301    U preostalom dijelu valja odbiti Servierove druge argumente koji se odnose na navodno nepostojanje štetnosti klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije jer se njima, kao što je to tvrdila Komisija, zapravo osporavaju ocjene Općeg suda o dokazima koji su mu podneseni, kao i o relevantnim činjeničnim elementima, u svrhu tumačenja Tevinog sporazuma.

d)      Plaćanje za odgodu ulaska na tržište

1)      Argumentacija stranaka

302    Najprije, Servier ponavlja da odredba o plaćanju za odgodu ulaska na tržište u sporazumu o nagodbi u sporovima o patentima nije sama po sebi protutržišna. To a fortiori vrijedi i kada je ta vrsta plaćanja predviđena u okviru sporazuma o opskrbi kao što je Tevin sporazum. Servier u tom pogledu upućuje na svoju argumentaciju iznesenu u okviru trećeg dijela prvog žalbenog razloga, sažetu u točkama 139. i 140. ove presude.

303    Kad je riječ o klauzuli o paušalnoj naknadi predviđenoj Tevinim sporazumom, Servier tvrdi da je Opći sud u točkama 660. i 699. pobijane presude počinio više pogrešaka koje se tiču prava time što je smatrao da je ta naknada dio plaćanja za odgodu ulaska na tržište na temelju kojeg je taj sporazum bio kvalificiran kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Opći sud je u točki 685. pobijane presude pogrešno odbacio uobičajenu prirodu te vrste klauzule. Iako je cilj navedene naknade bilo davanje protučinidbe Tevi za njezino odustajanje od ulaska na tržište perindoprila, to nije bilo dovoljno da je se kvalificira kao plaćanje za odgodu ulaska na tržište. Naime, paušalna naknada nije povezana s nagodbom u sporovima o patentima, nego s neispunjenjem obveze isključive opskrbe predviđene Tevinim sporazumom. Po samoj svojoj prirodi plaćanje takve paušalne naknade nije bilo sigurno. Stoga tu naknadu nije trebalo uzeti u obzir u okviru usporedbe s troškovima svojstvenima nagodbi u sporovima o patentima.

304    Kad je riječ o plaćanju Tevi 5 milijuna funta sterlinga, Servier upućuje na svoju argumentaciju u okviru prvog žalbenog razloga kako bi osporio relevantnost tog plaćanja u svrhu kvalifikacije ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Prema Servierovu mišljenju, cilj navedene isplate bio je pokriti troškove koje je Teva snosila zbog raskida svojih sporazuma s Heterom i s društvom Alembic Pharmaceuticals Ltd za proizvodnju generičke verzije perindoprila, uništenje postojećih zaliha i sudske troškove. Ti su troškovi izravno proizlazili iz Tevinog sporazuma.

305    Servier prigovara Općem sudu da je iskrivio njegove argumente koji se odnose na uzrok plaćanja iznosa od 5 milijuna funta sterlinga, jer je u točki 697. pobijane presude potvrdio da je cilj tog plaćanja bio „osigurati” klauzulu o isključivoj opskrbi koja je bila predviđena Tevinim sporazumom, iako je Servier tvrdio da je cilj tog sporazuma, s njegova stajališta, bio osigurati Tevine usluge kao distributera generičkih lijekova u Ujedinjenoj Kraljevini. Međutim, Opći sud nije provjerio taj element.

306    Komisija osporava dopuštenost i osnovanost tih argumenata.

2)      Ocjena Suda

307    Ne može se prihvatiti argument prema kojem Servierova plaćanja u korist Teve ne treba izjednačiti s plaćanjem za odgodu ulaska na tržište jer Tevin sporazum nije sporazum o nagodbi, nego sporazum o isključivoj opskrbi. Naime, ta okolnost ne mijenja činjenicu da je, kao što to proizlazi iz točaka 290. do 300. ove presude, taj sporazum sadržavao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i da stoga, na što se podsjeća, osobito, u točki 272. ove presude, činjenica da Servier plaća novčane iznose kao protučinidbu za to da Teva prihvati ta ograničenja može predstavljati takvo plaćanje.

308    Osim toga, da bi bilo obuhvaćeno zabranom predviđenom u članku 101. stavku 1. UFEU-a, koluzivno djelovanje mora ispunjavati različite uvjete koji ne ovise o njegovoj pravnoj prirodi ili pravnim instrumentima namijenjenima njegovoj provedbi, nego o njegovoj povezanosti s tržišnim natjecanjem, na što se podsjeća u točki 292. ove presude. Budući da primjena te odredbe počiva na ocjeni gospodarskih posljedica sporazuma o kojem je riječ, navedena odredba ne može se tumačiti na način da stvara bilo kakvo unaprijed formirano mišljenje o kategoriji sporazuma koja je određena njegovom pravnom prirodom nego se svaki sporazum mora ocijeniti s obzirom na njegov specifičan sadržaj i gospodarski kontekst, osobito imajući u vidu stanje na predmetnom tržištu (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, t. 358. i od 17. studenoga 1987., British American Tobacco i Reynolds Industries/Komisija, 142/84 i 156/84, EU:C:1987:490, t. 40.). Uostalom, učinkovitost prava tržišnog natjecanja Unije bila bi ozbiljno ugrožena kad bi stranke protutržišnih sporazuma mogle izbjeći primjenu članka 101. UFEU-a samo time da sastave sporazume u određenom obliku.

309    Također treba odbiti argumente kojima Servier tvrdi da se ni početno plaćanje iznosa od 5 milijuna funta sterlinga ni paušalna naknada u iznosu od 5,5 milijuna funta sterlinga ne trebaju smatrati dijelom plaćanja za odgodu ulaska na tržište. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 161. do 167. ove presude, valja provjeriti može li se pozitivan neto saldo tih prijenosa u cijelosti opravdati potrebom naknade troškova ili neugodnosti povezanih s tim sporom i, ako to nije slučaj, ocijeniti je li taj pozitivan neto saldo tih prijenosa vrijednosti bio dovoljno visok da stvarno potakne proizvođača generičkih lijekova da odustane od ulaska na tržište.

310    Međutim, iz tumačenja točaka 687. do 699. pobijane presude proizlazi da je Opći sud sveobuhvatno analizirao pitanje jesu li dva predmetna plaćanja bila nužna, u skladu s uvjetima koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 161. do 167. ove presude, te pitanje jesu li ta dva plaćanja, osobito s obzirom na njihovu važnost, potaknula Tevu da prihvati ograničenja tržišnog natjecanja sadržana u Tevinom sporazumu. Budući da Servier nije uspio iznijeti elemente kojima se mogu dovesti u pitanje Komisijina utvrđenja iz sporne odluke, Opći sud je, u skladu s razmatranjima navedenima u točkama 687. do 699. pobijane presude, presudio, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da je iznos od 10,5 milijuna funta sterlinga koje je Servier isplatio Tevi potaknuo potonju da odustane od ulaska na tržište.

311    Stoga treba odbiti Servierovu argumentaciju koja se odnosi na plaćanje za odgodu ulaska na tržište, kao i četvrti žalbeni razlog u cijelosti.

E.      Peti žalbeni razlog, koji se odnosi na Lupinov sporazum

312    Svojim petim žalbenim razlogom Servier osporava ocjene Općeg suda o primjeni članka 101. stavka 1. UFEU-a na Lupinov sporazum. Ovaj se žalbeni razlog sastoji od triju dijelova.

1.      Prvi dio, koji se odnosi na potencijalno tržišno natjecanje

a)      Argumentacija stranaka

313    Prvim dijelom svojeg petog žalbenog razloga Servier prigovara Općem sudu da je počinio pogreške koje se tiču prava u primjeni pravnog kriterija na temelju kojeg se Lupin može kvalificirati kao potencijalni konkurent te u tom pogledu upućuje na svoju argumentaciju koju je iznio u okviru drugog žalbenog razloga.

314    Kao prvo, Servier tvrdi da pobijana presuda sadržava nekoliko iskrivljavanja.

315    Kad je riječ o činjenicama, Opći sud je, s jedne strane, u točkama 729. i 730. pobijane presude potvrdio da, nakon EPO-ove odluke od 27. srpnja 2006., dokazi iz spisa nisu navodili, niti upućivali na to da je Lupin namjeravao odustati od osporavanja valjanosti patenta 947. Međutim, ta je tvrdnja netočna i Opći sud je iskrivio činjenice u tom pogledu. Lupin je podnio žalbu protiv te odluke te je sudu u Ujedinjenoj Kraljevini podnio zahtjev za proglašenje patenta 947 nevaljanim koji je bio priložen Apotexovim i Krkinim zahtjevima, ali nije bio uvjeren u to da će uspjeti u svojem zahtjevu, suprotno onomu što proizlazi iz uvodne izjave 1016. sporne odluke.

316    S druge strane, Opći sud iskrivio je činjenice time što je u točkama 748. i 749. pobijane presude smatrao da je Lupin na datum sklapanja Lupinovog sporazuma bio uključen u pregovore koji su bili u naprednoj fazi s poslovnim partnerima radi distribucije generičke verzije perindoprila. Međutim, Servier smatra da su ti pregovori bili ograničenog opsega i nikada nisu urodili plodom.

317    Opći sud također je iskrivio tužbu u prvostupanjskom postupku time što je u točki 736. pobijane presude utvrdio da Servier u pogledu Lupina nije osporavao kriterije za ocjenu koje je Komisija primijenila kako bi utvrdila postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja.

318    Kao drugo, Servier prigovara Općem sudu da nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir patentnu i poslovnu situaciju s kojom je Lupin bio suočen.

319    Kad je riječ o patentnoj situaciji, Opći je sud u točki 728. pobijane presude pogrešno presudio da je Lupinova percepcija te situacije relevantna samo za ocjenu namjere tog poduzetnika da uđe na tržište.

320    Kad je riječ o trgovačkim poteškoćama, Servier prigovara Općem sudu da je u točki 749. pobijane presude smatrao da je Lupin imao stvarne i konkretne mogućnosti komercijalizirati svoju generičku verziju perindoprila u cijeloj Uniji, iako je na tržištu bio prisutan samo u Ujedinjenoj Kraljevini. U tom pogledu Servier prigovara Općem sudu da je iskrivio njegovu argumentaciju time što je tvrdio da se ograničio na isticanje nepremostivih poslovnih zapreka, iako je istaknuo da Lupin, s obzirom na to da nije imao poslovne partnere, nije mogao u kratkom roku ući na tržište, što je kasnije bilo potvrđeno činjenicama.

321    Komisija osporava tu argumentaciju.

b)      Ocjena Suda

322    Valja utvrditi da, pod izlikom pozivanja na materijalnu netočnost određenih činjenica s obzirom na sadržaj spisa ili na iskrivljavanje dokaza, Servier zapravo osporava ocjenu tih činjenica i tih dokaza koju je Opći sud proveo u točkama 730., 748. i 749. pobijane presude, što nije u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 58. ove presude.

323    Kad je riječ o tvrdnji prema kojoj je Opći sud iskrivio Servierovu tužbu u prvostupanjskom postupku, važno je istaknuti da iz jasnog i preciznog teksta točke 108. te tužbe proizlazi da je on osporavao pravne kriterije koje je primijenila Komisija. Servier je naime tvrdio da je ta institucija pogrešno primijenila sudsku praksu koja se odnosi na ocjenu potencijalnog tržišnog natjecanja. Time što je smatrala da je nepostojanje nepremostivih zapreka na koje nailaze proizvođači generičkih lijekova jednako priznavanju postojanja stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska na tržište, Komisija je oduzela smisao izrazima „stvarne i konkretne” i „prihvatila pravni kriterij suprotan sudskoj praksi”.

324    Međutim, ne uzimajući u obzir to iskrivljavanje, valja utvrditi da se Opći sud nije ograničio samo na razmatranje pitanja postojanja mogućih nepremostivih zapreka Lupinovu ulasku na tržište, nego je također detaljno razmotrio, konkretnije u točkama 718. do 724. pobijane presude, pripremne radnje koje je to društvo poduzelo radi ulaska na tržište na temelju kojih se može zaključiti, u skladu s onim što je presuđeno u točkama 79., 80. i 104. do 111. ove presude, da je Lupin imao namjeru i sposobnost, a stoga i stvarne i konkretne mogućnosti, da ostvari takav ulazak na tržište. Usto, u skladu s onim što je presuđeno u točkama 118., 120. i 121. ove presude, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je, zbog razloga navedenih u točkama 736. do 743. pobijane presude, presudio da Servierovi argumenti koji se odnose na teškoće na koje je Lupin naišao u okviru postupaka izdavanja odobrenja za stavljanje lijeka u promet nisu mogli dovesti u pitanje njegovo svojstvo potencijalnog konkurenta. Stoga, tako utvrđeno iskrivljavanje ne utječe na valjanost izreke pobijane presude.

325    Osim toga, valja utvrditi da Servierovi argumenti u pogledu ocjene Lupinove patentne situacije zanemaruju činjenicu da je Opći sud doista uzeo u obzir patentne zapreke i da se oni u tom pogledu temelje na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Naime, kao što je to istaknuto u točki 108. ove presude, Opći sud nije smatrao, osobito u točki 728. pobijane presude, da percepcija proizvođača generičkih lijekova u pogledu snage patenta nije relevantna za ocjenu postojanja odnosa potencijalnog tržišnog natjecanja između, s jedne strane, Serviera i, s druge strane, Lupina, nego da ta percepcija može biti relevantna samo za utvrđivanje je li Lupin namjeravao ući na tržište, a ne za ocjenu njegove sposobnosti da ostvari takav ulazak na tržište. Doista, kao što je to utvrđeno u točkama 107. do 111. ove presude, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava u tom pogledu. Te argumente stoga treba odbiti.

326    Kad je riječ o Servierovim prigovorima koji se odnose na regulatorne i trgovačke zapreke s kojima se Lupin morao suočiti, osobito onima povezanima s potrebom da nađe poslovne partnere, kao i s navodnim iskrivljavanjem Servierove argumentacije iz prvostupanjskog postupka u pogledu tih trgovačkih poteškoća, Servier zapravo nastoji dovesti u pitanje činjenične ocjene Općeg suda iz točaka 736. do 742. i 744. do 749. pobijane presude, što nije u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 58. ove presude.

327    Iz toga slijedi da prvi dio petog žalbenog razloga treba odbiti.

2.      Drugi dio, koji se odnosi na kvalifikaciju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj

328    Drugim dijelom svojeg petog žalbenog razloga Servier, ponavljajući argumentaciju iznesenu u okviru svojeg prvog žalbenog razloga, prigovara Općem sudu da je počinio pogreške koje se tiču prava time što je Lupinov sporazum kvalificirao kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

a)      Plaćanje za odgodu ulaska na tržište

1)      Argumentacija stranaka

329    Iako upućuje na argumentaciju iznesenu u okviru svojeg prvog žalbenog razloga, Servier osporava rasuđivanje Općeg suda prema kojem trgovinski sporazum koji postoji istodobno sa sporazumom o nagodbi u sporovima o patentima predstavlja plaćanje za odgodu ulaska na tržište zbog kojeg je taj sporazum o nagodbi protutržišan s obzirom na cilj kada navedeni trgovinski sporazum nije bio sklopljen u tržišnim uvjetima.

330    Servier pobija utvrđenje Općeg suda iz točke 827. pobijane presude, prema kojem isplata iznosa od 40 milijuna eura Lupinu predstavlja plaćanje za odgodu ulaska na tržište. Usporedba koju je Opći sud proveo u točki 816. pobijane presude između tog iznosa i dobiti koju je Lupin očekivao nije relevantna jer taj iznos predstavlja protučinidbu za patente i jer Lupin nije odustao od ulaska na tržište, nego je taj ulazak podvrgnuo određenim uvjetima. Čak i da je navedeni iznos prelazio vrijednost dobiti koju je Lupin ostvario tijekom dvije godine, Komisija nije utvrdila da je ta vrijednost bila dovoljna da se Lupina potakne na to da na neodređeno vrijeme odustane od ulaska na tržište perindoprila.

331    Komisija osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

332    Valja istaknuti da se Servierova argumentacija u biti sastoji od tvrdnje da, za razliku od onoga što je presudio Opći sud, isplata iznosa od 40 milijuna koju je on izvršio Lupinu u zamjenu za prijenos prava intelektualnog vlasništva koja se odnose na tri patentne prijave ne predstavlja plaćanje za odgodu ulaska na tržište, nego zakonitu naknadu za stjecanje tih prava.

333    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točaka 163. i 166. ove presude, iako se iznosi naknade za isporuku robe ili usluga proizvođaču izvornih lijekova mogu pokazati opravdanima, to nije slučaj ako su oni pretjerani te stoga nisu nužni za tu svrhu. U tom slučaju, kao što je to presuđeno u točki 165. ove presude, valja provjeriti je li pozitivan neto saldo tih iznosa, uključujući eventualne opravdane troškove, dovoljno visok da bi se proizvođača generičkih lijekova stvarno potaknulo da odustane od ulaska na predmetno tržište, pri čemu se ne zahtijeva da je taj saldo nužno veći od dobiti koju bi ostvario da je uspio u patentnom postupku koji je riješen nagodbom.

334    U ovom je slučaju Opći sud u točkama 814. do 824. pobijane presude u biti utvrdio da Servierovu isplatu iznosa od 40 milijuna eura Lupinu u zamjenu za ustup triju patentnih prijava koje je potonji podnio treba uzeti u obzir među prijenosima vrijednosti na temelju kojih se može utvrditi postojanje plaćanja za odgodu ulaska na tržište koje predstavlja protučinidbu za Lupinovo odustajanje od ulaska na tržište. U tom je pogledu Opći sud u točki 825. te presude utvrdio da Servier nije podnio elemente na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je ta isplata bila transakcija koja je provedena u normalnim tržišnim uvjetima. Budući da je tako u biti smatrao da ustupljena tehnologija ne opravdava visinu tog iznosa, Opći sud je u točki 827. navedene presude zaključio da je to plaćanje bilo poticajne prirode u kontekstu sporazuma o nagodbi u sporovima o patentima između Serviera i Lupina. Doista, s obzirom na kriterije navedene u prethodnoj točki ove presude, te ocjene Općeg suda nisu zahvaćene nikakvom pogreškom koja se tiče prava.

335    Budući da Servier nije naveo pogreške koje se tiču prava kojima bi se mogla dovesti u pitanje valjanost tih ocjena Općeg suda, u preostalom dijelu valja odbiti njegovu argumentaciju, a osobito u dijelu u kojem se zapravo od Suda traži da provede novu ocjenu činjenica i dokaza, što nije u njegovoj nadležnosti u okviru žalbenog postupka, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 58. ove presude.

336    Servierovu argumentaciju stoga treba odbiti.

b)      Štetnost klauzula Lupinovog sporazuma

1)      Argumentacija stranaka

337    Kad je riječ o klauzuli o neosporavanju patenta predviđenoj Lupinovim sporazumom, Servier prigovara Općem sudu da je u točki 836. pobijane presude smatrao da ta klauzula predstavlja očito ograničenje tržišnog natjecanja, a da nije razmotrio njezin kontekst. Prema Servierovu mišljenju, Lupinov sporazum nije imao učinka na osporavanja trećih, poput društva Apotex, valjanosti patenta 947, što je Opći sud uostalom istaknuo u pogledu sporazuma koje su sklopili Servier i Krka. Kad je riječ o ostalim Servierovim patentima, potonji tvrdi da Lupin nije imao ni namjeru ni mogućnost njihova osporavanja, što je Opći sud propustio razmotriti.

338    Kad je riječ o klauzuli o zabrani komercijalizacije koja je predviđena Lupinovim sporazumom, Servier osporava to da je ona mogla ograničiti tržišno natjecanje. Opći sud u točkama 843. i 844. pobijane presude nije uzeo u obzir kontekst te klauzule iz kojeg proizlazi da je Lupinov ulazak na tržište u Ujedinjenoj Kraljevini bio blokiran patentom 947 i sudskim nalozima čije je izdavanje ishodio Servier, kao i činjenicom da Lupin u toj bivšoj državi članici nije imao ni odobrenja za stavljanje u promet ni poslovne partnere.

339    Suprotno tomu, Lupinovim sporazumom predviđeno je da Lupin zadržava mogućnost ulaska na tržište perindoprila obuhvaćenog Servierovim patentima, pod uvjetom da je potonji prethodno ovlastio treću osobu da uđe na to tržište davanjem licencije za svoje patente. Međutim, takva mogućnosti ranijeg ulaska na tržište protivi se kvalifikaciji Lupinova sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. U točki 954. pobijane presude Opći sud izričito je priznao da se protutržišni učinci klauzule o zabrani komercijalizacije mogu neutralizirati dodjelom licencije za patent.

340    Međutim, Opći je sud u točki 852. pobijane presude isključio takvu mogućnost zbog neizvjesnosti takvog prijevremenog ulaska na tržište. Takav razlog ne navodi se u spornoj odluci. Servier tvrdi da je Opći sud, time što je Komisijino obrazloženje zamijenio svojim, povrijedio granice svojih nadležnosti i povrijedio načelo kontradiktornosti. U svakom slučaju, navedeni su razlozi očito pogrešni i iskrivljuju činjenice.

341    Kad je riječ o klauzuli kojom se predviđa sklapanje sporazuma o opskrbi perindoprilom, Servier tvrdi da je ona pozitivna za tržišno natjecanje, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točkama 858. i 859. pobijane presude, s obzirom na to da je Lupinu omogućavala ulazak na tržište perindoprila. Taj pozitivan utjecaj na tržišno natjecanje ne dovodi se u pitanje ni činjenicom da je Servierova obveza da sklopi sporazum o nabavi s Lupinom bila uvjetovana, ni činjenicom da u konačnici nije sklopljen nikakav sporazum takve vrste. Kad je riječ o nepostojanju izričite sankcije u slučaju neispunjenja te obveze, Servier naglašava da u spornoj odluci nije naveden takav razlog. On tvrdi da jedini razlog zbog kojeg u konačnici nije sklopljen nikakav sporazum o opskrbi proizlazi iz činjenice da je Lupin uspio ishoditi odobrenje za stavljanje u promet za svoj periondopril.

342    Kad je riječ o klauzuli o ustupanju i licenciji predviđenoj Lupinovim sporazumom, Servier smatra da ju se može tumačiti kao prešutnu licenciju za njegove vlastite patente i kao klauzulu čiji su učinci pozitivni za tržišno natjecanje. Servier prigovara Općem sudu da je odbio taj argument jer je sadržaj te klauzule bio nejasan i neizvjestan. Međutim, prvi od tih razloga koji se odnosio na to da je sadržaj navedene klauzule bio nejasan je neosnovan i ne navodi se u spornoj odluci. Drugim od navedenih razloga, koji se temelji na tome da je bilo neizvjesno hoće li Servier Lupinu dodijeliti licenciju za patent zbog uvjeta navedenih u točki 339. ove presude, ne dovode se u pitanje pozitivni učinci klauzule o ustupanju i licenciji na tržišno natjecanje.

343    Komisija osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

344    Opći je sud u točkama 836. i 837. pobijane presude utvrdio da je bilo „očito” da klauzula o neosporavanju patenta predviđena Lupinovim sporazumom ograničava tržišno natjecanje jer se tom klauzulom predviđalo da je Lupin bio dužan u svim državama članicama EGP-a odustati od osporavanja valjanosti Servierovih patenata kojima se štiti perindopril.

345    U točkama 839. do 864. te presude Opći je sud utvrdio da se klauzulom o zabrani komercijalizacije previđenom Lupinovim sporazumom zabranjivalo Lupinu da stavlja u promet generičku verziju perindoprila na svakom nacionalnom tržištu obuhvaćenom tim sporazumom, osim u tri slučaja: kao prvo, kada Servierovi patenti isteknu, budu proglašeni nevaljanima ili opozvani; kao drugo, ako Servier dopusti da treća strana stavi u promet generičku verziju koju je on proizveo ili, kao treće, ako Servier odustane od podnošenja zahtjeva ili ne uspije ishoditi sudski nalog protiv treće osobe koja stavlja na tržište generičku verziju perindoprila koju on nije proizveo.

346    Opći sud smatrao je da je, unatoč dvosmislenosti određenih klauzula Lupinova sporazuma u pogledu pitanja jesu li dosegom tog sporazuma obuhvaćeni drugi oblici perindoprila osim onih koji se sastoje od alfa-kristalnog oblika erbumina iz patenta 947, praktična posljedica tih klauzula bila da Lupinu zabrani ulazak na tržište perindoprila sve dok su Servierovi patenti na snazi, osim ako Servier nije prethodno odobrio ulazak trećih osoba na to tržište ili ako su ti patenti onemogućavali Servieru da se usprotivi takvom ulasku na tržište.

347    U točkama 858. do 860. pobijane presude Opći sud odbio je relevantnost činjenice da se Lupinovim sporazumom predviđalo da će se u budućnosti sklopiti sporazum o opskrbi između Serviera i Lupina, u biti zato što Servier nije bio obvezan sklopiti takav sporazum i zato što nesklapanje takvog sporazuma ne bi imalo značajne pravne posljedice za stranke.

348    Zbog razloga navedenih u točkama 865. do 887. pobijane presude, Opći sud presudio je da je tako nametnuta ograničenja na Lupinova djelovanja Komisija mogla valjano kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

349    Svojom argumentacijom Servier tvrdi da klauzule o neosporavanju patenta, zabrani komercijalizacije, ustupanju i licenciji, kao i one kojima se predviđalo sklapanje sporazuma o opskrbi, predviđene Lupinovim sporazumom, nisu bile protutržišne. Valja utvrditi da ta argumentacija ne uzima u obzir sudsku praksu navedenu u točki 83. ove presude iz koje proizlazi da se kriterij na temelju kojeg se može provjeriti predstavlja li sporazum, poput Lupinova sporazuma, ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj sastoji od provjere jesu li prijenosi vrijednosti s proizvođača izvornih lijekova u korist proizvođača generičkih lijekova, protučinidba za odricanje potonjeg od ulaska na tržište o kojem je riječ. Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 332. do 336. ove presude, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da se Lupinovim sporazumom predviđalo plaćanje za odgodu ulaska na tržište u iznosu od 40 milijuna eura.

350    Usto, iz točke 293. ove presude proizlazi da sporazumi o nagodbi kojima proizvođač generičkih lijekova koji nastoji ući na tržište priznaje, barem privremeno, valjanost patenta koji drži proizvođač izvornih lijekova te zbog toga preuzima obvezu da ga zbog toga neće osporavati niti ući na to tržište, mogu proizvesti učinke koji ograničavaju tržišno natjecanje jer su osporavanje valjanosti i opsega patenta dio uobičajenog tržišnog natjecanja u sektorima u kojima postoje isključiva prava na tehnologijama (presuda od 30. siječnja 2020. Generics (UK) i dr., C-307/18, EU:C:2020:52, t. 81.). Osim toga, činjenica da sporazum ograničava mogućnosti potencijalnog konkurenta da se upusti u tržišno natjecanje s nositeljem patenta, ali ga ne onemogućava u tome da konkurira ne može dovesti u pitanje zaključak prema kojem takav sporazum predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

351    Stoga, budući da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava u obrazloženju pobijane presude sažetom u točkama 344. do 348. ove presude, tu argumentaciju treba odbiti.

352    U preostalom dijelu, kad je riječ o Servierovim argumentima sažetim u točkama 339. do 342. ove presude, koji se odnose na navodno pozitivne učinke Lupinova sporazuma na tržišno natjecanje, dovoljno je podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 73., 76. i 77. ove presude, takvi učinci nisu relevantni u okviru razmatranja postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

c)      Područje primjene Lupinova sporazuma

1)      Argumentacija stranaka

353    Servier osporava ocjenu Općeg suda iz točaka 875. do 877. pobijane presude, prema kojoj je Komisija osnovano smatrala da je područje primjene klauzula koje ograničavaju tržišno natjecanje predviđenih Lupinovim sporazumom obuhvaćalo proizvode različite od perindoprila koji se sastoji od alfa kristalnog oblika erbumina na koji se odnosi patent 947, koji je bio predmet sporova riješenih nagodbom u okviru tog sporazuma, te je stoga mogla opravdati kvalifikaciju navedenog sporazuma kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

354    Time što se tako složio s tumačenjem Lupinova sporazuma koje je najnepovoljnije za Servier, Opći sud povrijedio je načelo pretpostavke nedužnosti, kao i sudsku praksu prema kojoj postojanje sumnje na strani suda treba ići u korist poduzetnika na kojeg se odnosi odluka kojom se utvrđuje povreda.

355    Usto, Servier tvrdi i da je ocjena iz točke 877. pobijane presude, prema kojoj se klauzule o zabrani komercijalizacije i neosporavanju patenta predviđene u sporazumu o nagodbi u sporovima o patentima mogu kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj samo zato što nadilaze područje primjene „drukčije utvrđenog patenta”, pravno pogrešna. Naime, sporazum te vrste mogao bi zakonito obuhvaćati skup patenata kako bi se izbjegli budući sporovi. U ovom slučaju, Lupinov sporazum ni na koji način nije spriječio Lupin da stavi na tržište verzije perindoprila kojima se ne povređuje patent 947.

356    Komisija osporava tu argumentaciju.

2)      Ocjena Suda

357    U točki 877. pobijane presude Opći sud je istaknuo da postojanje, u sporazumu o nagodbi u sporu o patentu, klauzula o zabrani komercijalizacije i neosporavanju patenta čiji je doseg širi od područja primjene tog patenta „očito ima dovoljan stupanj štetnosti za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja kako bi se uvođenje tih klauzula kvalificiralo kao ograničenje s obzirom na cilj, a da pritom čak nije potrebno dodatno dokazati postojanje poticanja”.

358    U točki 878. te presude Opći sud naveo je da, čak i pod pretpostavkom da je Komisija počinila pogrešku time što je smatrala da doseg Lupinova sporazuma prekoračuje područje primjene patenta 947, takva pogreška ne može dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj jer se to utvrđenje u biti temelji na postojanju plaćanja za odgodu ulaska na tržište koje je potaknulo Lupina da odustane od ulaska na predmetno tržište. Stoga iz te ocjene, kao i iz činjenice da su Servierovi prigovori kojima osporava postojanje takvog plaćanja u ovom slučaju odbijeni u točkama 329. do 336. ove presude, proizlazi da su razmatranja iznesena u točki 877. pobijane presude sporedna. Iz toga slijedi da su Servierovi prigovori usmjereni protiv te točke 877. bespredmetni i treba ih odbiti.

359    Iz prethodnih elemenata proizlazi da drugi dio petog žalbenog razloga treba odbiti.

3.      Treći dio, koji se odnosi na datum prestanka povrede

a)      Argumentacija stranaka

360    Trećim dijelom svojeg petog žalbenog razloga Servier prigovara Općem sudu da je počinio pogreške koje se tiču prava prilikom određivanja datuma prestanka povrede koji se odnosi na Lupinov sporazum.

361    Servier podsjeća na to da je u okviru svoje tužbe u prvostupanjskom postupku osporavao određivanje tog datuma, pri čemu se pozvao na nedosljednost i nepostojanje obrazloženja u spornoj odluci u tom pogledu. Kad je riječ o Francuskoj, Komisija je utvrdila prestanak povrede na datum ulaska drugog proizvođača generičkih lijekova na to tržište, društva Sandoz AG, u rujnu 2008. Suprotno tomu, kad je riječ o Belgiji, Češkoj Republici, Irskoj i Mađarskoj, nije prihvatila datum Sandozovog ulaska na ta tržišta te je smatrala da je povreda prestala donošenjem EPO-ove odluke od 6. svibnja 2009.

362    Time što nije sankcionirao tu nedosljednost i tu očitu pogrešku u ocjeni, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava. On se u točki 898. pobijane presude oslonio na dvosmislenost teksta Lupinova sporazuma i, osobito, u točkama 899. i 903. te presude, na okolnost da su stranke nastavile primjenjivati Lupinov sporazum nakon Sandozovog ulaska na tržište perindoprila. Međutim, ti razlozi nisu navedeni u spornoj odluci. Opći sud je tako Komisijino obrazloženje zamijenio svojim. Međutim, prema Servierovu mišljenju, razlozi koje je prihvatio taj sud netočni su. Razlog Lupinova neulaska na tržište je bio taj što nije imao odobrenja koja su u tu svrhu bila potrebna.

363    Servier tvrdi da je, u skladu s Lupinovim sporazumom, Sandozov ulazak na tržište imao za učinak oslobađanje Lupina od njegove obveze zabrane komercijalizacije, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 2127. sporne odluke u pogledu tržišta u Francuskoj. Iz istog je razloga Opći sud trebao priznati da je Sandozov ulazak također doveo do prestanka povrede koja je proizlazila iz Lupinova sporazuma u Belgiji u srpnju 2008., u Češkoj Republici u siječnju 2009., u Irskoj u lipnju 2008. i u Mađarskoj u prosincu 2008.

364    Servier od Suda zahtijeva da poništi članak 7. stavak 5. točku (b) sporne odluke i da slijedom toga smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena s 37 102 100 eura na 34 745 100 eura.

365    Komisija osporava tu argumentaciju.

366    Prema mišljenju te institucije, tumačenje klauzule o zabrani komercijalizacije koja je predviđena Lupinovim sporazumom, koje je izneseno u uvodnoj izjavi 1039. sporne odluke, temelji se na Servierovim izjavama. U skladu s tim tumačenjem, ta je klauzula nastavila proizvoditi učinke nakon ulaska generičke verzije perindoprila koju je proizveo Sandoz na tržište u Belgiji, Češkoj Republici, Irskoj i Mađarskoj.

367    Nakon što je Sandoz 17. rujna 2008. stavio na tržište taj lijek koji nije sadržavao nijedan od kristala zaštićenih patentom 947, Lupin je od Serviera zatražio da potvrdi može li staviti u promet svoj generički lijek. Servier u svojem odgovoru od 31. ožujka 2009. na taj zahtjev nije odgovorio potvrdno. U tim je okolnostima Lupinov ulazak na tržište postao moguć tek od EPO-ove odluke od 6. svibnja 2009.

b)      Ocjena Suda

368    U svojoj argumentaciji Servier u biti tvrdi da je Komisija, time što je odbila smatrati da je povreda koja proizlazi iz Lupinova sporazuma prestala na tržištima u Belgiji, Češkoj Republici, Irskoj i Mađarskoj na datum ulaska na ta tržišta generičke verzije perindoprila koju je proizveo Sandoz, kao što je to utvrdila za francusko tržište, u spornoj odluci iznijela proturječno obrazloženje i počinila očitu pogrešku u ocjeni koje je Opći sud trebao sankcionirati.

369    U tom pogledu iz uvodne izjave 3136. sporne odluke proizlazi da je Komisija smatrala da su povrede članka 101. UFEU-a započele na datum sklapanja spornih sporazuma i da su prestale „na datum od kojeg su proizvođači generičkih lijekova mogli konkurentno djelovati”. U skladu s člankom 5. te odluke, povreda koja proizlazi iz Lupinova sporazuma započela je 30. siječnja 2007. i završila 6. svibnja 2009., na datum na koji je EPO donio odluku o opozivu patenta 947, uz iznimku pet nacionalnih tržišta. Među tim je iznimkama tržište u Francuskoj za koje je Komisija smatrala da je povreda prestala 16. rujna 2008., odnosno na datum ulaska na tržište generičke verzije perindoprila koju je proizveo Sandoz.

370    U uvodnoj izjavi 410. sporne odluke Komisija je istaknula da je Sandoz stavio na tržište svoj generički perindopril u Belgiji u srpnju 2008., u Češkoj Republici u siječnju 2009., u Irskoj u lipnju 2008. i u Mađarskoj u prosincu 2008.

371    U okviru tužbenog razloga iz prvostupanjskog postupka koji se odnosi na novčane kazne koje su mu izrečene na temelju članka 101. UFEU-a, Servier je osporavao trajanje povrede koja je proizlazila iz Lupinova sporazuma. Tvrdio je da je Komisija trebala, kao što je to učinila za francusko tržište, zaključiti da je ta povreda prestala u Belgiji, Češkoj Republici, Irskoj i Mađarskoj na datum Sandozova ulaska na ta tržišta.

372    Opći je sud smatrao u točki 894. pobijane presude da se taj sporazum može tumačiti na način da se njime omogućuje „ulazak Lupina na tržište s njegovim vlastitim proizvodima ako generički ‚proizvod’ koji nije proizveo Servier uđe na tržište, a da se pritom ne povrijedi sudski nalog i da Servierov zahtjev za izdavanje sudskog naloga još nije bio odbijen”.

373    Međutim, zbog dvosmislenog teksta definicije pojma „proizvod” upotrijebljenog u Lupinovu sporazumu, Opći sud smatrao je da ne postoji jasan odgovor na pitanje je li Sandozov ulazak na tržište s proizvodom koji nije bio sastavljen od alfa-kristalnog oblika erbumina zaštićenog patentom 947 mogao dovesti do prestanka učinaka klauzule o zabrani komercijalizacije. Prema mišljenju Općeg suda, te su nejasnoće mogle odvratiti Lupin od ulaska na predmetna tržišta, i to unatoč ulasku Sandoza i njegove generičke verzije perindoprila na ta tržišta.

374    Opći je sud smatrao u točki 902. pobijane presude da „okolnost da je klauzula o zabrani komercijalizacije [...] ostala na snazi, čime se naznačuje daljnja suglasnost volja između strana, što je eventualno proturječno tumačenju u pogledu uvjeta primjene klauzule koje je a posteriori mogao utvrditi, među ostalim, sud koji je nadležan odlučivati o ugovoru, bila je dovoljna kako bi Komisija mogla utvrditi suglasnost volja između Serviera i Lupina i stoga povredu koja se nastavila unatoč Sandozovim ulascima na tržište”.

375    Naposljetku, Opći sud je u točki 903. pobijane presude istaknuo da su „[u] svakom slučaju, [...] klauzulu o zabrani komercijalizacije i dalje […] primjenjivali Servier i Lupin nakon Sandozovih uzastopnih ulazaka na četiri predmetna tržišta”. Budući da se nastavak povrede može utvrditi nakon razdoblja tijekom kojeg je sporazum formalno bio na snazi kada su predmetna društva nastavila djelovati na zabranjen način, Opći sud je, iz razloga navedenih u točkama 905. i 906. te presude, odbio Servierovu argumentaciju.

376    U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 369. ove presude, Komisija u spornoj odluci kao kriterij za određivanje prestanka razdoblja povrede nije uzela u obzir datum od kojeg su protupravna ponašanja prestala kao takva, nego „datum od kojeg su proizvođači generičkih lijekova mogli konkurentno djelovati”. Slijedom toga i s obzirom na to da ne postoji nikakva suprotna naznaka navedena u obrazloženju pobijane presude, valja smatrati da se u situaciji koja proizlazi iz ulaska na nacionalna tržišta generičke verzije perindoprila koji je proizveo Sandoz na svim predmetnim tržištima postavljalo pitanje je li klauzula o zabrani komercijalizacije nastavila proizvoditi svoje učinke.

377    Međutim, Opći sud u pobijanoj presudi nije iznio nikakvo objašnjenje razloga zbog kojih se u uvodnoj izjavi 2127. sporne odluke s francuskim tržištem postupalo drugačije nego s belgijskim, češkim, irskim i mađarskim tržištem. Točno je da je taj sud u točki 900. pobijane presude naveo neizvjesnosti čak i u pogledu francuskog tržišta u vezi s datumom na koji je Lupin bio slobodan ući na to tržište zbog Sandozovog ulaska, ali iz toga nije izveo nikakav zaključak u pogledu datuma na koji je prestala povreda na tom tržištu. Stoga se na temelju pobijane presude ne može razumjeti zašto Komisija, prema mišljenju Općeg suda, nije djelovala nezakonito postupajući s francuskim tržištem različito od ostalih četiriju prethodno navedenih tržišta.

378    Naime, iako se to pitanje, povezano sa situacijom koja proizlazi iz Sandozova ulaska na tržište, na sličan način postavilo u Francuskoj, Belgiji, Češkoj Republici, Irskoj i Mađarskoj, Opći sud nije prihvatio Servierov tužbeni razlog za poništenje koji se temeljio na proturječnostima u obrazloženju sporne odluke.

379    S obzirom na te elemente, valja utvrditi da je pobijana presuda zahvaćena pogreškom koja se tiče prava i da treći dio petog žalbenog razloga treba prihvatiti.

F.      Sedmi žalbeni razlog, koji se odnosi na novčane kazne

380    Svojim sedmim žalbenim razlogom Servier osporava ocjene Općeg suda o njegovim zahtjevima za poništenje novčanih kazni koje su mu izrečene, kao i o izračunu njihovih iznosa. Taj žalbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova.

1.      Prvi dio, koji se odnosi na povredu načela zakonitosti kaznenih djela i kazni

a)      Argumentacija stranaka

381    Prema Servierovu mišljenju, time što je u točki 1660. pobijane presude presudio da je „trebao očekivati, po potrebi nakon dobivanja stručnih savjeta, da njegova djelovanja mogu biti proglašena nespojivima s pravilima tržišnog natjecanja prava Unije”, Opći sud povrijedio je načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni iz članka 49. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, nije ispunio svoju obvezu obrazlaganja te je odlučio na temelju razloga koji je proturječan onomu navedenom u točki 1666. te presude, prema kojem „protupravna priroda [sporazuma na koje se odnosi sporna odluka] nije morala biti jasno očita vanjskom promatraču, kao što su Komisija ili pravni stručnjaci u predmetnim područjima”.

382    Naime, Servier smatra da na temelju tog načela Komisija ne može izreći novčane kazne u novoj i složenoj situaciji za koju ne postoje prethodne odluke ili ranija sudska praksa. Doista, ovaj je predmet, prema Servierovu mišljenju, istodobno bio i nov i složen. Novost ovog predmeta potvrđuje izjava načelnika odjela odgovornog za Komisijinu istragu koja je dovela do donošenja sporne odluke, uvodne izjave 3091., 3002. i 3177. te odluke, kao i ocjene koje je Opći sud iznio u točki 1660. pobijane presude.

383    Kad je riječ o složenosti istaknutih ekonomskih i pravnih pitanja, ona osobito proizlazi iz iznimne duljine sporne odluke kao i iz Komisijinih izjava u tom smislu podnesenih tajniku Općeg suda u okviru prvostupanjskog postupka. Zbog te složenosti Komisija je tijekom 2014. izmijenila svoje Smjernice o sporazumima o prijenosu tehnologije iz 2004. kako bi pojasnila da se sporazumi o nagodbi mogu zabraniti na temelju članka 101. stavka 1. UFEU-a.

384    Servier prigovara Općem sudu da je u pobijanoj presudi iskrivio činjenice time što je sugerirao da je, kako bi utvrdio protupravnu prirodu svojeg djelovanja s obzirom na članak 101. UFEU-a, bilo dovoljno da potraži stručni savjet.

385    Komisija osporava tu argumentaciju.

b)      Ocjena Suda

386    Prema sudskoj praksi Suda, načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni zahtijeva da zakon jasno definira povrede i za njih propisane kazne. Taj je uvjet ispunjen ako pojedinac može znati, iz teksta relevantne odredbe i u slučaju potrebe, pomoću njezina tumačenja koje daju sudovi, koji akti i propusti dovode do njegove kaznene odgovornosti (presuda Evonik Degussa/Komisija, C-266/06 P, EU:C:2008:295, t. 39. i navedena sudska praksa).

387    Načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni ne može se tumačiti na način da zabranjuje naknadno objašnjenje pravila o kaznenoj odgovornosti sudskim tumačenjem od predmeta do predmeta, pod uvjetom da je rezultat razumno predvidiv u trenutku počinjenja povrede, posebice imajući u vidu tumačenje koje je u to vrijeme bilo na snazi u sudskoj praksi koja se odnosi na predmetnu pravnu odredbu (vidjeti presudu od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija, C-194/14 P, EU:C:2015:717, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

388    Doseg pojma predvidljivosti u velikoj mjeri ovisi o sadržaju teksta o kojem je riječ, području na koje se odnosi i broju i svojstvu njegovih adresata. Predvidljivost zakona se ne protivi tomu da dotična osoba mora pribjeći stručnom savjetovanju kako bi ocijenila, u stupnju koji je razuman u okolnostima predmeta, posljedice koje mogu proizići iz određenog akta. Tako je posebice kod profesionalaca koji su navikli na primjenu velikog opreza u izvršavanju svojeg zanimanja. Stoga se od njih može očekivati da ulože posebnu brigu pri ocjeni s njima povezanih rizika (vidjeti presudu od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija, C-194/14 P, EU:C:2015:717, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

389    U ovom slučaju, Opći je sud u točkama 1656. do 1658. pobijane presude podsjetio na tu sudsku praksu Suda. U točkama 1659. do 1665. te presude u biti je naglasio da je Servier, uzimajući u obzir doseg zabrane predviđene člankom 101. stavkom 1. UFEU-a, morao znati da je, time što je platio proizvođačima generičkih lijekova da ne uđu na tržište perindoprila, djelovao na način koji je zabranjen tom odredbom. U tom pogledu valja istaknuti, zbog razloga navedenih u točki 144. ove presude, da navodna novost pristupa, prema kojem se djelovanja koja su uzrokovala utvrđene povrede kvalificiraju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, ne može dovesti u pitanje takvu kvalifikaciju.

390    Osim toga, kao što je to Opći sud istaknuo u točkama 1666. i 1667. pobijane presude, okolnost da su sporni sporazumi i njihov kontekst bili složeni i da su mogli prouzročiti određene poteškoće tijekom upravnog postupka, čime se opravdava duljina tog postupka i sporne odluke, ne može dovesti u pitanje činjenicu da su uključeni poduzetnici trebali biti svjesni protupravne prirode tih sporazuma. Naime, kao što to proizlazi iz tumačenja pobijane presude u cjelini, sam cilj tih sporazuma bio je isključiti s tržišta perindoprila Servierove potencijalne konkurente koji su bili proizvođači generičkih lijekova plaćanjem za odgodu ulaska na tržište, što je razlog koji je nespojiv sa slobodnim tržišnim natjecanjem.

391    U tim okolnostima prvi dio sedmog žalbenog razloga treba odbiti.

2.      Drugi dio, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

a)      Argumentacija stranaka

392    Drugim dijelom svojeg sedmog žalbenog razloga Servier osporava dio pobijane presude u kojem je odbijen njegov tužbeni razlog iz prvostupanjskog postupka koji se temeljio na povredi načela proporcionalnosti, a kojim je on osporavao utvrđivanje osnovnog iznosa novčane kazne za povredu članka 101. UFEU-a na 11 % vrijednosti njegovih prihoda od prodaje.

393    Opći sud nije uzeo u obzir složenost i novost predmetne situacije, kao i nekoliko drugih kontekstualnih elemenata kojima se moglo opravdati smanjenje iznosa novčane kazne izrečene Servieru.

394    Time što je u točki 1797. pobijane presude odbacio relevantnost sudskih odluka kojima je priznata valjanost patenta 947, Opći sud zanemario je patentni kontekst predmeta. Servier je paradoksalno teže kažnjen zbog činjenice da je EPO-ovom odlukom od 27. srpnja 2006. prihvaćen njegov zahtjev, čime je produljen postupak koji se odnosio na valjanost patenta 947. Servier smatra da ga nije trebalo kazniti toliko strogo kao da je taj patent bio fiktivan.

395    Kako bi ocijenila težinu povreda, Komisija se u uvodnoj izjavi 3130. sporne odluke oslonila na visinu Servierovih tržišnih udjela, koje je procijenila na više od 90 %. Opći sud je u točki 1602. pobijane presude presudio da je ta procjena, koja se temeljila na pogrešnoj definiciji relevantnog tržišta – bila pogrešna. Međutim, Opći sud nije uzeo u obzir posljedice te pogreške pri izračunu iznosa novčane kazne. On je u točki 1954. te presude samo uputio na tumačenje točaka 1948. do 1953. navedene presude, a da pritom nije naveo razloge zbog kojih nije smanjio taj iznos. Time je povrijedio načelo proporcionalnosti i svoju obvezu obrazlaganja.

396    Opći sud također je propustio uzeti u obzir činjenicu da sporni sporazumi nisu bili tajni. Međutim, u drugim je predmetima ta okolnost navela Komisiju da primijeni koeficijent koji odražava težinu povrede koji je niži od onog upotrijebljenog u ovom slučaju.

397    Osim činjenice da ti sporazumi nisu odgodili ulazak generičkih lijekova na tržište, Servier napominje da se u točki 1883. pobijane presude nije moglo smatrati da oni predstavljaju ekstreman oblik podjele tržišta i ograničenja proizvodnje. Takva ocjena proturječna je onoj iz točke 1666. te presude prema kojoj navedeni sporazumi nisu bili očito protupravni.

398     Komisija osporava tu argumentaciju.

b)      Ocjena Suda

399    Najprije valja odbiti argument prema kojem je Opći sud propustio uzeti u obzir, u svrhu ocjene težine povreda, njihovu navodnu novost. U tom pogledu valja podsjetiti, zbog razloga navedenih u točki 144. ove presude, da ta okolnost ne utječe na kvalifikaciju spornih sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Osim toga, kao što je to istaknuto u točki 390. ove presude, sam cilj tih sporazuma bio je isključiti Servierove potencijalne konkurente s tržišta.

400    Usto, pozivajući se na važnost prava koja dodjeljuju patenti kako bi osporio točku 1797. pobijane presude, Servier samo ponavlja da je Opći sud propustio uzeti u obzir to što su stranke navodno priznale valjanost patenta 947. Međutim, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava potvrdivši Komisijinu analizu prema kojoj su sporni sporazumi, osim rješavanja sporova koji se odnose na patente, imali za cilj isključivanje konkurenata s tržišta, što je ekstreman oblik podjele tržišta i ograničenja proizvodnje.

401    Usto, suprotno onomu što tvrdi Servier i s obzirom na predmet spornih sporazuma, Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 1786. do 1791. pobijane presude presudio da je Komisija u svrhu izračuna iznosa novčanih kazni mogla smatrati da je Servier namjerno počinio povrede članka 101. UFEU-a.

402    Kad je riječ o ocjeni njegovih tržišnih udjela, valja utvrditi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava, ni iskrivio spornu odluku time što je u točki 1951. pobijane presude utvrdio da je Komisija uzela u obzir činjenicu da je Servier počinio nekoliko povreda koje se odnose na isti proizvod na istim zemljopisnim područjima i tijekom istih razdoblja. Ta institucija je, kako bi izbjegla neproporcionalnu sankciju, odlučila za svaku povredu ograničiti udio vrijednosti prihoda od prodaje koje je ostvario Servier koje je uzela u obzir u svrhu utvrđivanja osnovnog iznosa novčane kazne. Taj ispravak doveo je do prosječnog smanjenja od 54,5 % ukupnih vrijednosti prihoda od prodaje koji su se uzimali u obzir za različite povrede članka 101. UFEU-a.

403    Uzimajući u obzir ta smanjenja, Opći sud je u točki 1954. pobijane presude mogao smatrati da iznosi novčanih kazni nisu bili neproporcionalni i to čak iako je Komisija smatrala da je Servier imao vrlo velike tržišne udjele na temelju definicije relevantnog tržišta koju je Opći sud smatrao netočnom.

404    Kad je riječ o Servierovoj tvrdnji prema kojoj je iznos novčanih kazni trebalo smanjiti s obzirom na činjenicu da sporni sporazumi nisu bili tajni i da nisu odgodili ulazak generičkih verzija perindoprila na tržište, dovoljno je utvrditi da Servier zapravo od Suda traži da provede novu ocjenu elementa spora iz prvostupanjskog postupka. Takav zahtjev nije u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka. Naime, Sud kada odlučuje o pravnim pitanjima u okviru žalbe – nema pravo zbog razloga pravičnosti vlastitom ocjenom zamijeniti ocjenu Općeg suda koji je u okviru svoje neograničene nadležnosti odlučivao o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima zbog povrede prava Unije (presuda od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, C-89/11 P, EU:C:2012:738, t. 125. i navedena sudska praksa).

405    Uzimajući u obzir te elemente, valja odbiti drugi dio sedmog žalbenog razloga i, slijedom toga, sedmi žalbeni razlog u cijelosti.

G.      Zaključci o žalbi

406    Budući da je peti žalbeni razlog prihvaćen u njegovu trećem dijelu, valja, u skladu sa Servierovim zahtjevom, ukinuti točku 5. izreke pobijane presude u dijelu u kojem se odbijaju prigovori iz Servierova tužbenog razloga iz prvostupanjskog postupka koji je podredno istaknut u pogledu trajanja navodne povrede i izračuna iznosa novčane kazne za povredu koja se odnosi na Lupinov sporazum. U preostalom dijelu žalba se odbija.

VII. O tužbi pred Općim sudom

407    U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud nakon ukidanja odluke Općeg suda može konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

408    Kao što to proizlazi iz točke 891. pobijane presude, Servier je u okviru svoje tužbe u prvostupanjskom postupku, a u okviru podrednog tužbenog razloga, iznio prigovore kojima se osporava trajanje povrede koja se odnosi na Lupinov sporazum jer je Komisija trebala, kao što je to učinila za francusko tržište, zaključiti da je ta povreda prestala u Belgiji, Češkoj Republici, Irskoj i Mađarskoj na datum Sandozova ulaska na ta tržišta.

409    Ti su prigovori bili predmet kontradiktorne rasprave pred Općim sudom i njihovo razmatranje ne zahtijeva donošenje nikakve dodatne mjere upravljanja postupkom ili izvođenja dokazâ. Sud smatra da stanje postupka u predmetu T-691/14 dopušta odlučivanje o navedenim prigovorima i da o njima treba konačno odlučiti.

410    Zbog razloga navedenih u točkama 369. do 378. ove presude, valja proglasiti osnovanim prigovor koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Opći sud jer nije utvrdio da je obrazloženje koje se odnosi na prestanak povrede koja proizlazi iz Lupinova sporazuma, s jedne strane, na francuskom tržištu i, s druge strane, na belgijskom, češkom, irskom i mađarskom tržištu – proturječno.

411    Slijedom toga, valja poništiti članak 5. sporne odluke u dijelu u kojem se utvrđuje da je povreda koja proizlazi iz Lupinova sporazuma prestala 6. svibnja 2009. u pogledu Belgije, Češke Republike, Irske i Mađarske. Također valja poništiti članak 7. stavak 5. točku (b) te odluke u dijelu u kojem je iznos Servierove novčane kazne na temelju njegova sudjelovanja u Lupinovu sporazumu utvrđen na 37 102 100 eura.

412    Budući da je Sud utvrdio nezakonitost sporne odluke, on u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti može Komisijinu ocjenu zamijeniti svojom te, slijedom toga, ukinuti, smanjiti ili povećati novčanu kaznu. Ta se nadležnost izvršava uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti (presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C-580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 78. i navedena sudska praksa).

413    Budući da zakonitost članka 5. sporne odluke nije osporena pred sudom Unije jer je on utvrdio da je povreda koja proizlazi iz Lupinova sporazuma prestala 16. rujna 2008. u Francuskoj zbog Sandozova ulaska na tržište te države članice na taj datum, valja utvrditi da je taj činjenični podatak konačno utvrđen. Iz toga slijedi da se proturječnost obrazloženja u spornoj odluci koja je navela Sud da poništi članak 5. te odluke u dijelu u kojem se utvrđuje da je povreda prestala 6. svibnja 2009. u pogledu Belgije, Češke Republike, Irske i Mađarske, može ispraviti samo primjenom istog rasuđivanja kao što je bilo ono koje se prihvatilo u odnosu na Francusku, a radi utvrđivanja iznosa novčane kazne u pogledu povrede koja proizlazi iz Lupinova sporazuma.

414    Stoga, u svrhu određivanja iznosa te novčane kazne, u skladu s navodima koji proizlaze iz uvodne izjave 410. sporne odluke, valja smatrati da je povreda koja proizlazi iz Lupinova sporazuma prestala u Belgiji u srpnju 2008., u Češkoj Republici u siječnju 2009., u Irskoj u lipnju 2008. i u Mađarskoj u prosincu 2008.

415    Iz tog utvrđenja proizlazi da trajanje koje treba uzeti u obzir radi određivanja iznosa novčane kazne treba biti 1,4 godine za Belgiju, 1,9 godine za Češku Republiku, 1,3 godine za Irsku i 1,8 godine za Mađarsku.

416    U okviru ovog postupka Servier je Sudu podnio izračun u obliku tablice, u kojem se navodi svaka faza metode koju je Komisija primijenila kako bi utvrdila iznos novčane kazne za povredu koja proizlazi iz Lupinova sporazuma. Taj izračun uključuje ispravljena razdoblja počinjenja povrede navedena u prethodnoj točki ove presude i temelji se na podacima koje je Komisija dostavila u okviru prvostupanjskog postupka. Navedeni izračun dovodi do utvrđivanja tako ispravljenog iznosa te novčane kazne na 34 745 100 eura.

417    Budući da Komisija nije osporila taj iznos ni tu metodu izračuna, koja uostalom odgovara metodi koju je sama primijenila u spornoj odluci, iznos novčane kazne izrečene Servieru u članku 7. stavku 5. točki (b) sporne odluke valja, s obzirom na sve činjenične i pravne okolnosti ovog slučaja, utvrditi u visini od 34 745 100 eura.

 Troškovi

418    Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči u sporu, on odlučuje o troškovima.

419    U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju svojeg članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

420    Sukladno članku 138. stavku 3. navedenog Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi svoje troškove. Međutim, ako je to opravdano okolnostima slučaja, Sud može odrediti da jedna stranka uza svoje snosi i dio troškova druge stranke.

421    U ovom slučaju Servier je zahtijevao da se Komisiji naloži snošenje troškova žalbenog postupka, a ona djelomično nije uspjela u svojim zahtjevima ni u tom ni u prvostupanjskom postupku.

422    Budući da se žalba djelomično prihvaća, svakoj stranci treba naložiti snošenje vlastitih troškova nastalih u prvostupanjskom i u žalbenom postupku.

423    Na temelju članka 184. stavka 4. Poslovnika, stranci koja je intervenirala u prvom stupnju, a nije sama podnijela žalbu, ne može se naložiti snošenje troškova žalbenog postupka, osim ako je sudjelovala u pisanom ili usmenom dijelu tog postupka. Kad je takva stranka sudjelovala u postupku, Opći sud može odlučiti da sama snosi vlastite troškove.

424    Budući da je EFPIA sudjelovala u postupku pred Sudom, u okolnostima ovog slučaja treba odlučiti da će snositi vlastite troškove.

425    Članak 140. stavak 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, predviđa da države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

426    U ovom slučaju će Ujedinjena Kraljevina snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje:

1.      Točka 5. izreke presude Općeg suda Europske unije od 12. prosinca 2018., Servier i dr./Komisija (T-691/14, EU:T:2018:922), ukida se u dijelu u kojem se odbijaju prigovori društava Servier SAS, Servier Laboratories Ltd i Les Laboratoires Servier SAS koji su u okviru tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku istaknuti podredno u pogledu trajanja razdoblja povrede i izračuna novčane kazne za povredu iz članka 5. Odluke Komisije C(2014) 4955 final od 9. srpnja 2014. u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU-a] i članka 102. [UFEU-a] (predmet AT.39612 – Périndopril (Servier)).

2.      Poništava se članak 5. Odluke C(2014) 4955 final u dijelu u kojem se navodi da je u njemu utvrđena povreda prestala 6. svibnja 2009. u pogledu Belgije, Češke Republike, Irske i Mađarske.

3.      Poništava se članak 7. stavak 5. točka (b) Odluke C(2014) 4955 final u dijelu u kojem se novčana kazna izrečena društvima Servier SAS i Les Laboratoires Servier SAS, koja su zajednički i solidarno odgovorna, utvrđuje na 37 102 100 eura.

4.      Iznos novčane kazne izrečene društvima Servier SAS i Les Laboratoires Servier SAS, koja su zajednički i solidarno odgovorna, zbog povrede utvrđene u članku 5. Odluke C(2014) 4955 final određuje se u visini od 34 745 100 eura.

5.      U preostalom dijelu žalba se odbija.

6.      Servier SAS, Servier Laboratories Ltd i Les Laboratoires Servier SAS snosit će vlastite troškove nastale u prvostupanjskom postupku, kao i troškove nastale u žalbenom postupku.

7.      Europska komisija snosit će vlastite troškove, kako prvostupanjskog postupka tako i žalbenog postupka.

8.      European Federation of Pharmaceutical Industries and Associations (EFPIA) snosit će vlastite troškove, kako prvostupanjskog postupka tako i žalbenog postupka.

9.      Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske snosit će vlastite troškove.

Potpisi

*      Jezik postupka: francuski