Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 27. lipnja 2024.(1)
Predmet C-236/23
Mutuelle assurance des travailleurs mutualistes (Matmut)
protiv
TN
Société MAAF assurances,
Fonds de garantie des assurances obligatoires de dommages (FGAO),
PQ
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2009/103/EZ – Osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila – Opseg jamstva u korist trećih osoba koje se pruža obveznim osiguranjem – Nacionalni propis na temelju kojeg se u odnosu na putnika koji je žrtva i koji je dao namjernu lažnu izjavu u trenutku sklapanja ugovora može primijeniti ništavost ugovora o osiguranju”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku u ovom predmetu je na istom tragu kao presuda Fidelidade-Companhia de Seguros(2), u kojoj je Sud pojasnio da se direktivama o osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila protivi nacionalno zakonodavstvo čiji bi učinak bio taj da se u odnosu na treće osobe koje su žrtve nesreće može pozvati na ništavost ugovora o osiguranju od građanskopravne odgovornosti koja proizlazi iz lažnih početnih izjava ugovaratelja osiguranja u pogledu identiteta vlasnika i uobičajenog vozača predmetnog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nesreći.
2. U ovom predmetu, sud koji je uputio zahtjev želi doznati valja li primijeniti isto tumačenje u situaciji u kojoj je putnik koji je žrtva i u odnosu na kojeg se primjenjuje ništavost ugovora o osiguranju, kao ugovaratelj osiguranja, dao takve lažne početne izjave. Ako je odgovor potvrdan, postavlja se i pitanje smije li osiguravatelj, unatoč tome što se ništavost ugovora ne može primijeniti u odnosu na treću osobu koja je žrtva, podnijeti pravni lijek protiv nje kako bi ishodio povrat iznosa plaćenih prilikom izvršenja ugovora o osiguranju.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
3. Člankom 1. točkom 2. Direktive 2009/103/EZ(3) definira se pojam „oštećena osoba” kao „svaka osoba koja ima pravo na naknadu štete u vezi sa štetom ili ozljedom prouzročenom vozilima”.
4. Člankom 3. te direktive određuje se:
„Podložno članku 5., svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem.
Na temelju mjera iz prvog stavka određuje se opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti pokrića.
[…]
Osiguranje iz prvog stavka obvezno pokriva i oštećenje stvari i tjelesne ozljede.”
5. Člankom 12. stavkom 1. navedene direktive predviđa se:
„Ne dovodeći u pitanje drugi podstavak članka 13. stavka 1., osiguranje iz članka 3. pokriva odgovornost za tjelesne ozljede svih putnika osim vozača, nastale upotrebom vozila.”
6. U skladu s člankom 13. te direktive:
„1. Svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da se sve zakonske odredbe ili ugovorne klauzule sadržane u polici osiguranja izdanoj u skladu s člankom 3. smatraju nevažećima u pogledu odštetnih zahtjeva trećih osoba koje su žrtve prometne nezgode ako te zakonske odredbe ili ugovorne klauzule isključuju iz osiguranja upotrebu ili vožnju vozila:
(a) od strane osoba koje za to nemaju izričito ili implicitno odobrenje;
(b) od strane osoba koje nemaju vozačku dozvolu koja im dopušta da voze dotično vozilo;
(c) od strane osoba koje krše zakonske tehničke zahtjeve u pogledu stanja i sigurnosti dotičnog vozila.
Međutim, odredba ili klauzula iz točke (a) prvog podstavka može se upotrijebiti protiv osoba koje su dobrovoljno ušle u vozilo koje je prouzročilo štetu ili ozljedu ako osiguravatelj može dokazati da su znale da je vozilo ukradeno.
Države članice imaju mogućnost – kod prometnih nezgoda koje se dogode na njihovu području – ne primijeniti odredbu u prvom podstavku ako i u mjeri u kojoj žrtva može dobiti naknadu štete od tijela za socijalno osiguranje.
2. Kod ukradenih ili na silu pribavljenih vozila, države članice mogu predvidjeti da tijelo navedeno u članku 10. stavku 1. treba isplatiti naknadu štete umjesto osiguravatelja prema uvjetima navedenima u stavku 1. ovog članka. Ako se vozilo uobičajeno nalazi u drugoj državi članici, to tijelo ne može tražiti naknadu ni od jednog tijela u toj državi članici.
Države članice koje u slučaju ukradenih ili na silu pribavljenih vozila predviđaju da tijelo iz članka 10. stavka 1. treba isplatiti naknadu štete mogu za oštećenje stvari odrediti samopridržaj do najviše 250 EUR koji snosi žrtva.
3. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se svaka zakonska odredba ili ugovorna klauzula sadržana u polici osiguranja koja isključuje putnika iz takvog pokrića na temelju činjenice da je znao ili da je trebao znati da je u trenutku nesreće vozač vozila bio pod utjecajem alkohola ili nekih drugih opojnih sredstava smatra nevažećom u vezi s odštetnim zahtjevom takvog putnika.”
B. Francusko pravo
7. U skladu s člankom L. 113-8 codea des assurances (Zakonik o osiguranju), ugovor o osiguranju ništav je u slučaju namjernog izostavljanja ili lažne izjave osiguranika, kada to izostavljanje ili ta lažna izjava mijenja predmet rizika ili umanjuje osiguravateljevu procjenu rizika, čak i ako rizik koji je osiguranik izostavio ili iskrivio nije utjecao na nezgodu.
III. Činjenice u glavnom postupku, prethodno pitanje i postupak pred Sudom
8. Osoba PQ sklopila je 5. listopada 2012. ugovor o osiguranju motornih vozila s društvom Mutuelle assurance des Travailleurs Mutualistes (Matmut). Tijekom sklapanja tog ugovora, osoba PQ izjavila je da je jedini vozač osiguranog vozila.
9. To je vozilo, koje je vozila osoba TN koja je bila u alkoholiziranom stanju, 28. rujna 2013. sudjelovalo u prometnoj nezgodi s drugim vozilom koje je osigurano kod društva Mutuelle d’assurance des artisans de France (u daljnjem tekstu: MAAF). Osoba PQ, putnik u vozilu, ozlijeđena je u toj nezgodi.
10. Tribunal correctionnel (Sud za lakša kaznena djela, Francuska) odlučivao je u postupku u kojem je osoba TN proglašena krivom za to da je kao vozač kopnenog motornog vozila u alkoholiziranom stanju nanijela osobi PQ tjelesne ozljede iz nehaja koje su prouzročile nesposobnost koja je trajala dulje od tri mjeseca.
11. Osoba PQ podnijela je građanskopravne zahtjeve za naknadu štete. Na raspravi u kaznenom postupku u pogledu tih zahtjeva društvo Matmut istaknulo je prigovor ništavosti ugovora o osiguranju zbog lažne izjave osobe PQ u pogledu identiteta uobičajenog vozača predmetnog vozila. Društvo Matmut tražilo je da ga se oslobodi odgovornosti i zatražilo da plaćanje naknade štete osobi PQ snosi Fonds de garantie des assurances obligatoires de dommages (Jamstveni fond za obvezno osiguranje za naknadu šteta, FGAO), koji je tijelo odgovorno za isplatu naknade štete, među ostalim, žrtvama prometnih nezgoda u kojima odgovorna osoba nije osigurana.
12. Presudom od 17. prosinca 2018., tribunal correctionnel (Sud za lakša kaznena djela) proglasio je ugovor ništavim zbog namjerne lažne izjave osiguranika. Oslobodio je odgovornosti društvo Matmut, naložio osobi TN da nadoknadi štetu žrtvama i odlučio da se presuda može izvršiti u odnosu na FGAO(4).
13. Osoba TN, FGAO i MAAF podnijeli su žalbu protiv te presude pred courom d’appel (Žalbeni sud, Francuska), koji ju je potvrdio u dijelu u kojem se njome ugovor o osiguranju između osobe PQ i društva Matmut proglasio ništavim.
14. Cour d’appel (Žalbeni sud) utvrdio je da je u trenutku u kojem je osoba PQ sklopila ugovor o osiguranju osoba TN bila vlasnik predmetnog vozila i njegov uobičajeni vozač. Utvrdio je da je osoba PQ time namjerno dala lažnu izjavu o identitetu uobičajenog vozača, što je očito izmijenilo osiguravateljevu procjenu rizika, uzimajući u obzir da je osoba TN prethodno osuđivana za vožnju u alkoholiziranom stanju.
15. Međutim, za razliku od tribunala correctionnel (Sud za lakša kaznena djela), Cour d’appel (Žalbeni sud) utvrdio je da se može utvrditi odgovornost društva Matmut te je oslobodio odgovornosti FGAO. Prema mišljenju coura d’appel (Žalbeni sud), s obzirom na nadređenost prava Unije nad nacionalnim pravom, ništavost ugovora o osiguranju zbog namjerne lažne izjave, predviđena člankom L. 111-8 Zakonika o osiguranju, nije primjenjiva na žrtve prometne nezgode ili njihove pravne sljednike. Činjenica da je žrtva bila putnik u vozilu koje je prouzročilo nezgodu, ugovaratelj osiguranja ili vlasnik tog vozila ne omogućuje da mu se ne prizna svojstvo „treće osobe koja je žrtva”.
16. Društvo Matmut pokrenulo je pred kaznenim vijećem Coura de cassation (Kasacijski sud) postupak povodom žalbe protiv te presude coura d’appel (Žalbeni sud) jer je taj sud protivno člancima L. 113-8 i R. 211-13 Zakonika o osiguranju(5) pogrešno utvrdio da se ništavost ugovora o osiguranju ne može primijeniti u odnosu na osobu PQ.
17. Budući da je za ispitivanje te žalbe bilo potrebno mišljenje vijeća specijaliziranog za pravo osiguranja, kazneno vijeće ju je ispitalo s obzirom na primjenjivost ništavosti ugovora o osiguranju do koje je došlo zbog namjerne lažne izjave u odnosu na žrtvu koja je ujedno i putnik u vozilu koje je prouzročilo nezgodu i ugovaratelj osiguranja.
18. Razmatrajući to pitanje, drugo građansko vijeće Coura de cassation (Kasacijski sud), odnosno suda koji je uputio zahtjev, detaljno pojašnjava stajalište iz francuskog zakona kad je riječ o primjenjivosti ništavosti ugovora o osiguranju u odnosu na osobe oštećene u nezgodi za koju se može utvrditi odgovornost osiguravatelja. Iz sudske prakse Coura de cassation (Kasacijski sud) proizlazi da zlu vjeru ugovaratelja osiguranja, koja se sankcionira ništavošću ugovora o osiguranju, obilježava namjera da prevari osiguravatelja. Utjecaj te lažne izjave na prometnu nezgodu nije relevantan. Usto, ništavost retroaktivno utječe na ugovor o osiguranju, tako da se smatra da on nikad nije ni postojao.
19. Cour de cassation (Kasacijski sud) smatrao je da se ništavost ugovora do koje je došlo zbog lažne izjave osiguranika primjenjuje u odnosu na žrtvu ako je osiguravatelj koji je uskratio svoje jamstvo redovno tražio da se utvrdi FGAO-ova odgovornost za naknadu štete.
20. Od donošenja presude od 29. kolovoza 2019.(6), taj sud smatra da se ništavost ugovora o osiguranju koja se propisuje odredbama Zakonika o osiguranju ne može primijeniti u odnosu na žrtve prometne nezgode ili njihove pravne sljednike i da se ne može od FGAO-a tražiti da nadoknadi štetu žrtvama u takvom slučaju. Taj obrat u sudskoj praksi proizašao je iz tumačenja tih odredbi s obzirom na direktive o osiguranju.
21. Sud koji je uputio zahtjev dodaje da je francuski zakonodavac zatim unio članak L. 211-7-1 u Zakonik o osiguranju kako bi ga uskladio s pravom Unije. Objašnjava da se, na temelju te odredbe, ništavost ugovora o osiguranju ne može primjenjivati na žrtve prometne nezgode ili njihove pravne sljednike te da im je osiguravatelj koji jamči građanskopravnu odgovornost za vozilo koje sudjeluje u nezgodi dužan nadoknaditi štetu. U toj se odredbi pojašnjava da je osiguravatelj subrogiran u prava koja vjerovnik naknade štete ima u odnosu na osobu odgovornu za nezgodu, do visine iznosa koje je isplatio.
22. Čini se da se ta odredba, koja je sad na snazi, ne primjenjuje ratione temporis na činjenice u glavnom postupku, odnosno na sklapanje ugovora iz 2012. i nezgodu iz 2013.
23. Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da od promjene njegove sudske prakse koja proizlazi iz presude od 29. kolovoza 2019. i stupanja na snagu članka L. 211-7-1 Zakonika o osiguranju, Cour de cassation (Kasacijski sud) nije odlučivao o tome primjenjuje li se ništavost ugovora o osiguranju u odnosu na žrtvu, putnika u vozilu, u slučaju kad je ta osoba i ugovaratelj osiguranja, koja je dala namjernu lažnu izjavu zbog koje je došlo do ništavosti tog ugovora. Sud koji je uputio zahtjev navodi da se nijedna od presuda Suda ne odnosi na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.
24. U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlukom od 30. ožujka 2023., koju je tajništvo Suda zaprimilo 7. travnja 2023., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članke 3. i 13. Direktive 2009/103 […] tumačiti na način da im se protivi to da se ništavost ugovora o osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila proglasi primjenjivom na putnika žrtvu kada je on ujedno i ugovaratelj osiguranja koji je dao namjernu lažnu izjavu u trenutku sklapanja ugovora, zbog čega je došlo do te ništavosti?”
25. Pisana očitovanja Sudu podnijeli su društvo Matmut, osoba TN, MAAF, FGAO, osoba PQ i francuska vlada te Europska komisija. Sud je odlučio da u ovom predmetu neće održati raspravu.
IV. Analiza
A. Doseg prethodnog pitanja i njegovo preoblikovanje
26. Jedinim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se pravu Unije to da se ništavost ugovora o osiguranju primjenjuje u odnosu na putnika koji je žrtva u slučaju kad je on i ugovaratelj osiguranja zbog čijih je lažnih izjava došlo do te ništavosti.
27. Međutim, iz tog zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da taj sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li, u slučaju da se ništavost ugovora o osiguranju ne primjenjuje u odnosu na žrtvu koja je ugovaratelj osiguranja, osiguravatelj podnijeti pravni lijek protiv nje zbog namjerne pogreške počinjene prilikom sklapanja ugovora kako bi ishodio povrat svih iznosa koje joj je platio radi izvršenja ugovora.
28. Ističem da se u zahtjevu za prethodnu odluku ne navodi je li društvo Matmut podnijelo takav pravni lijek u okviru glavnog postupka pa čak ni je li njegovo podnošenje moguće u okviru postupka poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku.
29. U tom pogledu valja, kao prvo, podsjetiti na to da se na pitanja koja se odnose na pravo Unije primjenjuje pretpostavka relevantnosti. Sud može odbaciti zahtjev koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja(7).
30. Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom(8), u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene člankom 267. UFEU-a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da donese odluku u postupku koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud može, ako je potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio prethodno pitanje pozivajući se na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu da sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tu svrhu Sud može iz svih podataka koje mu je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvesti propise i načela prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet glavnog postupka.
31. Stoga, kad Sud obavlja zadaću odlučivanja u prethodnim postupcima, od njega se može tražiti da preformulira prethodna pitanja na koja se, čak i nakon što se preformuliraju u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 29. ovog mišljenja, i dalje primjenjuje pretpostavka relevantnosti(9).
32. U ovom slučaju, unatoč tome što u zahtjevu za prethodnu odluku nedostaju informacije o mogućnosti da osiguratelj podnese pravni lijek protiv žrtve koja je ugovaratelja osiguranja, nije očito da problem usklađenosti podnošenja takvog pravnog lijeka s pravom Unije nije povezan s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili da se odnosi na hipotetski problem. Naime, iako se glavni postupak odnosi na kaznenu odgovornost osobe koja je prouzročila nezgodu, građanskopravni zahtjevi za naknadu štete ipak se ispituju u okviru tog postupka. Osim toga, kao što to pokazuju pisana očitovanja stranaka, u kojima se o tom problemu opširno raspravlja, predmetni zahtjev za prethodnu odluku sadržava sve elemente potrebne za pružanje korisnog odgovora na pitanje usklađenosti takvog pravnog lijeka s pravom Unije.
33. U tim okolnostima, predlažem Sudu da preoblikuje prethodno pitanje tako da njime sud koji je uputio zahtjev pita, kao prvo, treba li članke 3. i 13. Direktive 2009/103 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se omogućuje da se u odnosu na putnika koji je žrtva, kada je on ujedno i ugovaratelj osiguranja, primjenjuje ništavost ugovora o osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila koja proizlazi iz namjerne lažne izjave tog ugovaratelja osiguranja u pogledu uobičajenog vozača predmetnog vozila.
34. Predlažem da se pitanje preoblikuje na način da sud koji je uputio zahtjev u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, kao drugo, pita treba li te odredbe tumačiti na način da im se protivi i nacionalni propis kojim se osiguravatelju dopušta da podnese pravni lijek protiv putnika koji je žrtva, kad je on ujedno i ugovaratelj osiguranja, zbog njegove namjerne lažne izjave u pogledu uobičajenog vozača predmetnog vozila, kako bi ishodio povrat svih iznosa koji su plaćeni tom putniku koji je žrtva prilikom izvršenja tog ugovora.
B. Primjenjivost ništavosti ugovora o osiguranju
35. Zakonski uvjeti valjanosti ugovora o osiguranju nisu uređeni pravom Unije, nego pravom država članica(10). One su obvezne zajamčiti da obvezno osiguranje motornih vozila svim putnicima koji su žrtve prometne nezgode prouzročene vozilom omogući da im se nadoknadi šteta koju su pretrpjeli. Iz sudske prakse Suda proizlazi i da države članice trebaju izvršavati svoje nadležnosti u tom području poštujući pravo Unije i da odredbe nacionalnog prava koje uređuju naknadu štete u slučaju nesreća izazvanih motornim vozilima ne mogu lišiti Direktivu 2009/103 korisnog učinka(11).
36. Stoga, za odgovor na prvi dio prethodnog pitanja, kao prvo, valja utvrditi je li putnik koji je žrtva i koji je ujedno i ugovaratelj osiguranja koji je dao lažne izjave u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju među osobama koje se nastoje zaštititi Direktivom 2009/103. Naime, primjenjivost ništavosti ugovora o osiguranju u odnosu na tog putnika koji je žrtva mogla bi mu oduzeti pravo na naknadu štete samo u slučaju potvrdnog odgovora i, prema tome, dovesti u pitanje koristan učinak te direktive. Stoga ću, kao drugo i po potrebi, ispitati dovodi li primjenjivost te ništavosti u odnosu na osobu o kojoj je riječ u pitanje navedenu direktivu i njezin koristan učinak.
1. Zaštita trećih osoba koje su žrtve
a) Opće pravilo o zaštiti žrtava
37. Direktivom 2009/103 nastoji se zajamčiti, među ostalim, da žrtve nezgoda uzrokovanih vozilima uživaju usporedivo postupanje bez obzira na to gdje se na području Unije dogodila ta nesreća kao i osigurati tako zaštitu žrtava nezgoda uzrokovanih motornim vozilima(12). Naime, odredbe te direktive rezultat su promjene propisa Unije u području obveznog osiguranja kojim se stalno slijedio i snažio cilj zaštite žrtava nezgoda uzrokovanih tim vozilima(13).
38. U tom pogledu, Direktiva 2009/103 kodificirala je, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 1., prethodne direktive o usklađivanju zakona država članica kad je riječ o osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenju obveze osiguranja od takve odgovornosti a da ih pritom nije sadržajno mijenjala. Sudska praksa koja se odnosi na te prethodne direktive može se stoga prenijeti na tumačenje istovjetnih odredbi Direktive 2009/103(14).
39. Kako bi se postigao cilj „usporedive” zaštite žrtava u Uniji, Direktivom 2009/103 utvrđuje se opće pravilo u skladu s kojim oštećene osobe imaju pravo na naknadu štete od osiguravatelja kao i iznimke od tog pravila. U tom smislu, te su iznimke taksativne i treba ih strogo tumačiti(15).
40. U tom pogledu, iz članka 1. točke 2. u vezi s člankom 3. prvim stavkom Direktive 2009/103 proizlazi da zaštita koju je potrebno osigurati na temelju te direktive obuhvaća svaku osobu koja na temelju nacionalnog prava o građanskopravnoj odgovornosti ima pravo na naknadu štete prouzročene motornim vozilima(16).
41. Konkretnije, člankom 3. Direktive 2009/103 obvezuju se države članice da osiguraju da građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe motornih vozila koja se uobičajeno nalaze na njihovu državnom području bude pokrivena osiguranjem te određuje, među ostalim, vrste šteta i koje treće oštećene osobe to osiguranje treba pokrivati. Kad je riječ o pravima priznatima trećim osobama koje su žrtve, članku 3. prvom stavku te direktive protivi se to da se društvo za osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila može pozivati na zakonske ili ugovorne odredbe kako bi odbilo nadoknaditi štetu trećim osobama koje su žrtve nezgode koju je uzrokovalo osigurano vozilo. U članku 13. stavku 1. te direktive samo se podsjeća na tu obvezu u pogledu određenih posebnih slučajeva navedenih u toj odredbi(17).
42. S obzirom na te napomene valja utvrditi pripada li, u ovom slučaju, putnik koji je žrtva i koji je ujedno i ugovaratelj osiguranja koji je dao lažne izjave, „trećim osobama koje su žrtve” koje se nastoje zaštititi Direktivom 2009/103.
b) Putnik kao oštećena osoba
43. Obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe vozila, uređeno Direktivom 2009/103, konkretno pokriva, kao što se to propisuje člankom 12. stavkom 1. te direktive, tjelesne ozljede svih putnika osim vozača, nastale upotrebom vozila.
44. Sud je već pojasnio da je cilj odredbi prethodnih direktiva koje odgovaraju odredbama Direktive 2009/103 bio zajamčiti da, uz iznimke predviđene tim direktivama, obvezno osiguranje motornih vozila svim putnicima koji su žrtve prometnih nezgoda prouzročenih vozilom omogući da im se nadoknadi šteta koju su pretrpjeli(18).
45. Točno je da se iznimka koja može utjecati na situaciju putnika osim vozača predviđa člankom 13. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2009/103. Naime, u skladu s tom odredbom, država članica može odlučiti da klauzulu o isključenju (ugovornu ili zakonsku) primijeni na osobe koje su dobrovoljno ušle u vozilo, kad osiguravatelj može dokazati da su znale da je vozilo ukradeno. Međutim, nije sporno da u ovom predmetu to nije bio slučaj.
46. Stoga, kad je riječ o obveznom osiguranju uređenom Direktivom 2009/103, okolnost da je oštećena osoba bila putnik u vozilu koje je prouzročilo štetu ne može toj osobi oduzeti pravo na naknadu štete prouzročene prometnom nezgodom.
c) Ugovaratelj osiguranja kao oštećena osoba
47. U ovom predmetu, jedna od strana ugovora o osiguranju, odnosno ugovaratelj osiguranja, poziva se na svojstvo „žrtve prometne nezgode” kako bi dobila naknadu od društva za osiguranje.
48. U tom pogledu, kao što sam to napomenuo(19), za utvrđivanje osoba koje uživaju zaštitu koja proizlazi iz prava Unije, u Direktivi 2009/1003 i u sudskoj praksi Suda upotrebljava se pojam „treća osoba koja je žrtva”. Upotreba tog pojma može upućivati na to da se zaštita koja se predviđa tom direktivom primjenjuje samo na osobe koje nisu ugovorno povezane („treće osobe”) s osiguravateljem čija se odgovornost može utvrditi.
49. Međutim, kao prvo, pojam „treća osoba koja je žrtva” navodi se samo u članku 13. Direktive 2009/103. Ta odredba, naslovljena „Klauzule o isključenju” obvezuje države članice da poduzmu sve odgovarajuće mjere kako bi „u skladu s člankom 3.” te direktive osigurale da se sve zakonske odredbe ili ugovorne klauzule smatraju nevažećima u pogledu odštetnih zahtjeva trećih osoba koje su žrtve prometne nezgode ako te zakonske odredbe ili ugovorne klauzule isključuju iz osiguranja upotrebu ili vožnju vozila u određenim posebnim situacijama koje su navedene u toj prvoj odredbi.
50. U uvodnoj izjavi 15. Direktive 2009/103 pojašnjava se cilj članka 13. te direktive te se navodi da bi, u interesu žrtava, učinci nekih klauzula o isključenju trebali biti ograničeni na odnos između osiguravatelja i osobe koja je odgovorna za nezgodu. A contrario, u skladu s tom uvodnom izjavom, na temelju članka 13. navedene direktive i uz iznimke koje su njome predviđene, takve klauzule o isključenju (zakonske i ugovorne) stoga ne utječu na odnos između osiguravatelja i bilo koje oštećene osobe osim osobe odgovorne za nezgodu. Slijedom toga, u skladu s navedenom uvodnom izjavom, upućivanje na „treće osobe koje su žrtve prometne nezgode” iz te odredbe treba shvatiti na način da se taj izraz odnosi na žrtve prometne nezgode koje nisu osobe koje su prouzročile tu nezgodu. Stoga, i općenitije, pojam „treća osoba koja je žrtva” u smislu navedene odredbe može obuhvatiti i osobe koje su ugovorno povezane s osiguravateljem.
51. Kao drugo, takvo tumačenje Direktive 2009/103 odgovara tumačenju nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija koji je u svojem mišljenju u predmetu Churchill Insurance Company i Evans predložio da se u slučaju nezgode sve osobe osim vozača koji je uzrokovao nezgodu smatraju „trećim osobama”(20).
52. Kao treće, Sud je već pojasnio da okolnost prema kojoj je osoba oštećena u prometnoj nezgodi ugovaratelj osiguranja ne omogućuje da se tu osobu isključi iz pojma „treća osoba koja je žrtva”, u smislu odredbi direktiva koje prethode Direktivi 2009/103, koje odgovaraju članku 12. stavku 3. i članku 13. stavku 1. te direktive(21).
53. Stoga ni činjenica da je putnik koji je žrtva ujedno ugovaratelj osiguranja ne omogućuje da ga se isključi iz zaštite koja se Direktivom 2009/103 dodjeljuje žrtvama prometnih nezgoda.
d) Osoba koja je dala lažne izjave kao oštećena osoba
54. Posebnost je ovog predmeta u tome što osoba o kojoj je riječ nije samo putnik koji je žrtva prometne nezgode i koji je ugovorno vezan za osiguravatelja o čijoj je odgovornosti riječ, nego i osoba koja je dala namjernu lažnu izjavu zbog koje je došlo do ništavosti ugovora o osiguranju.
55. Kao što sam to napomenuo(22), Direktiva 2009/103 sadržava iznimku u skladu s kojom se može ne nadoknaditi šteta žrtvama s obzirom na situaciju koju su stvorile one same, odnosno osobama koje su dobrovoljno ušle u vozilo koje je prouzročilo štetu, kada to društvo za osiguranje može dokazati da su znale da je vozilo ukradeno. Suprotno tomu, tom se direktivom ne predviđa takva iznimka kad je ugovor o osiguranju sklopljen na temelju lažnih izjava ugovaratelja osiguranja.
56. Stoga, kao što je to utvrdio Sud(23), okolnost da je društvo za osiguranje sklopilo taj ugovor na temelju propusta ili lažnih izjava ugovaratelja osiguranja ne daje tom društvu mogućnost da se osloni na zakonske odredbe o ništavosti ugovora i da se pozove na tu ništavost protiv treće osobe koja je žrtva nezgode kako bi se oslobodilo od obveze da nadoknadi štetu potonjoj osobi za nezgodu koju je uzrokovalo osigurano vozilo. Drugim riječima, s gledišta Direktive 2009/103, činjenica da je putnik koji je žrtva ujedno ugovaratelj osiguranja koji je prilikom sklapanja ugovora o osiguranju dao te lažne izjave ne mijenja njegovo svojstvo „treće osobe koja je žrtva” u smislu te direktive i zaštite koja se pruža osobama s tim svojstvom.
57. Sad valja provjeriti dovodi li se u pitanje taj zaključak argumentom koji se temelji na načelu zabrane prijevare i zlouporabe. Naime, u pisanim očitovanjima društvo Matmut tvrdi da se s obzirom na to načelo ne može prihvatiti da osoba koja je dala lažne izjave može iskoristiti osiguranje i tako imati korist od svoje prijevare.
e) Načelo zabrane prijevare i zlouporabe
1) Prikaz problema
58. Direktivom 2009/103 ne uređuju se slučajevi u kojima ugovaratelj osiguranja zloupotrijebi prava kojima raspolaže na temelju te direktive. Međutim, u pravu Unije postoji opće načelo prema kojem se primjena propisa tog prava ne može shvatiti na način da obuhvaća zlouporabu ili prijevaru. Usto, čini mi se da je Sud u nedavnom rješenju Liberty Seguros razmatrao primjenu tog načela u kontekstu primjenjivosti ništavosti ugovora o osiguranju.
59. Prethodno pitanje koje je analizirao Sud u tom rješenju proizašlo je iz žalbe osiguravatelja kojom je tražio da se ugovor o osiguranju proglasi ništavim zbog lažnih izjava ugovaratelja osiguranja o aktivnostima koje je obavljao s vozilom o kojem je riječ. Sud kojem je podnesena ta žalba trebao je odlučiti o tome može li se ta ništavost primijeniti u odnosu na treće osobe koje su žrtve prometne nezgode.
60. Sud je odgovorio niječno te je među ostalim smatrao da se ne može tvrditi da se, u situaciji u kojoj je ugovaratelj osiguranja prikrio stvarnu aktivnost koju je namjeravao obavljati s predmetnim vozilom i u kojoj putnici nisu mogli ne znati za nezakonitu prirodu usluge koju pruža ugovaratelj osiguranja, pozvalo na pravo Unije kako bi se zaobišlo nacionalno pravo i izvukla korist koja je u suprotnosti sa svrhom i ciljevima prava Unije(24).
61. Čini se da je u tom odlomku Sud želio navesti da situacija o kojoj je riječ ne odgovara dvama glavnim okvirima u kojima se može analizirati pojam zlouporabe, odnosno kad se poziva na pravo Unije kako bi se zaobišlo nacionalno pravo i kad se poziva na odredbe prava Unije kako bi se izvukla korist na način koji je suprotan svrhama i ciljevima tih odredbi(25).
62. Međutim, iako je, s obzirom na njegov kontekst, moje tumačenje navedenog odlomka točno, situacija koju je Sud ispitao odgovara drugom okviru, odnosno situaciji u kojoj su se osobe oštećene u prometnoj nezgodi pozvale na pravo Unije i svoje svojstvo „treće osobe koje su žrtve” kako im se ne bi oduzelo pravo na naknadu štete zbog ništavosti ugovora o osiguranju do koje je došlo zbog lažnih izjava ugovaratelja osiguranja.
63. Suprotno tomu, u ovom slučaju, prema obrazloženju društva Matmut, ugovaratelj osiguranja želi se pozvati na svoje svojstvo „treće osobe koja je žrtva” kako bi postigao isti cilj. U takvoj situaciji, osoba koja je dala lažne izjave pozvala bi se na pravo Unije, konkretnije, članke 3. i 13. Direktive 2009/103 kako bi zaobišla primjenu nacionalne odredbe o ništavosti ugovora o osiguranju koja bi se inače na nju mogla primijeniti.
64. U tim je okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev da u skladu s pravilima dokazivanja nacionalnog prava, pod uvjetom da ne ugrožava učinkovitost prava Unije, provjeri jesu li elementi koji čine zlouporabu ili prijevaru ostvareni u glavnom postupku(26). Sud, kad odlučuje o prethodnom pitanju, po potrebi može nacionalnim sudovima pružiti indicije kako bi im dao smjernice za ocjenu slučajeva u kojima moraju donijeti presudu(27). Stoga ću iznijeti neke napomene o provedbi načela zabrane prijevare i zlouporabe u slučaju da Sud odluči dati takve upute sudu koji upućuje zahtjev.
2) Napomene o provedbi načela zabrane prijevare i zlouporabe
65. Utvrđenje postojanja zlouporabe zahtijeva postojanje objektivnog i subjektivnog elementa.
66. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda(28), za dokazivanje zlouporabe potrebno je, s jedne strane, dokazati ukupnost objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da, unatoč formalnom poštovanju uvjeta predviđenih propisom Unije, nije ostvaren cilj predviđen njime i, s druge strane, dokazati subjektivni element koji se ogleda u namjeri da se ostvari pogodnost koja proizlazi iz propisa Unije umjetnim stvaranjem uvjeta potrebnih za njezino ostvarenje.
67. Prema mojem mišljenju, s obzirom na to da se u ovom slučaju čini da je cilj koji se nastojao postići propisom Unije a priori ostvaren, čini mi se potrebnim započeti analizu ne na temelju objektivnog, nego subjektivnog elementa kako bi se utvrdila namjera osobe o kojoj je riječ i provjerilo predstavlja li ta namjera zlouporabu i može li, prema potrebi, željeni rezultat ugroziti cilj prava Unije(29).
68. Naime, cilj koji se nastoji postići člancima 3. i 13. Direktive 2009/103 jest osigurati da, uz iznimke predviđene tom direktivom, svaka osoba oštećena u prometnoj nezgodi ima pravo na naknadu štete i isključiti primjenu nacionalnih odredbi i ugovornih klauzula koje mogu ograničiti to pravo.
69. Nije sporno da je osoba PQ ozlijeđena u nezgodi o kojoj je riječ u glavnom postupku i da, u skladu s mjerodavnim pravom, ima pravo na naknadu pretrpljene štete. Usto, ništa ne upućuje na to da se ta nezgoda dogodila u umjetno stvorenim okolnostima ili da je, s obzirom na činjenicu da vozač ne pripada kategoriji osoba koje pokriva osiguranje(30), umjesto da sama upravlja vozilom, osoba PQ zauzela mjesto putnika kako bi u slučaju nezgode dobila naknadu štete od osiguravatelja.
70. Usto, treba imati na umu da društvo Matmut svojim argumentom ne tvrdi da je osoba TN upravljala vozilom o kojem je riječ u trenutku nezgode, nego da ona prilikom sklapanja ugovora o osiguranju nije navedena kao uobičajeni vozač tog vozila. U tom pogledu, da je osoba PQ bila uobičajeni vozač vozila, a osoba TN ga povremeno vozila, ne bi se postavljalo pitanje ništavosti ugovora o osiguranju. Naime, Direktivi 2009/103 protivi se to da se obveza osiguratelja da nadoknadi štetu žrtvi prometne nezgode u kojoj je sudjelovalo osigurano vozilo isključi kada je tu nezgodu prouzrokovala osoba koja nije navedena u polici osiguranja(31).
71. Prema tome, argument društva Matmut temelji se na činjenici da je osoba PQ prilikom sklapanja ugovora o osiguranju dala lažnu izjavu i da nastoji odstupiti, ne u korist žrtve, nego u osobnu korist, od nacionalne odredbe u skladu s kojom je taj ugovor o osiguranju ništavan zbog te lažne izjave.
72. U tom pogledu moram napomenuti da Sud upotrebljava različite formulacije za opisivanje subjektivnog elementa zlouporabe ili prijevare.
73. Naime, u nekima od svojih presuda Sud navodi da se subjektivni element ogleda u namjeri da se ostvari pogodnost koja proizlazi iz propisa Unije umjetnim stvaranjem uvjeta potrebnih za njezino ostvarenje(32), dok u drugima ističe da taj element postoji samo ako je glavni cilj predmetne prakse ograničen na dobivanje takve koristi(33).
74. U svakom slučaju, valja utvrditi da, kad je riječ o zaobilaženju nacionalnog prava sekundarnim pravom, zabrana takvih praksi nije relevantna ako predmetne radnje mogu imati drugo opravdanje osim samog ostvarivanja neopravdane koristi(34).
75. Stoga valja ispitati je li glavni cilj predmetne prakse osobe PQ bio samo zaobilaženje nacionalnih odredbi koje bi se inače trebale primjenjivati. U tom pogledu, provjera zlouporabe zahtijeva od suda koji je uputio zahtjev da uzme u obzir sve činjenice i okolnosti slučaja, uključujući one prije i poslije radnje koja navodno predstavlja zlouporabu(35).
76. Prema mojem razumijevanju zahtjeva za prethodnu odluku, osoba PQ dala je lažne izjave kako bi ispunila obvezu osiguranja predmetnog vozila i iskoristila povoljniju premiju osiguranja od one koja bi bila potrebna da je identitet uobičajenog vozača tog vozila bio poznat osiguravatelju. Naime, čini se da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je razlog za te lažne izjave bilo nenavođenje osobe TN kao uobičajenog vozača navedenog vozila jer je prethodno bio osuđivan za vožnju u alkoholiziranom stanju. Međutim, ta je okolnost očito izmijenila osiguravateljevu procjenu rizika.
77. Stoga, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, ne može se smatrati da je osoba PQ dala lažne izjave s glavnim ciljem da se pozove na članke 3. i 13. Direktive 2009/103 i zaobiđe nacionalnu odredbu koja se odnosi na zakonske uvjete za ništavost ugovorâ o osiguranju. S obzirom na prethodno navedeno, s obzirom na odredbe te direktive, osobu PQ treba smatrati „trećom osobom koja je žrtva” prometne nezgode.
78. Kad je riječ o tim provjerama, treba dodati da osoba kojoj se prigovara za prijevaru ili zlouporabu treba imati mogućnost osporiti elemente na kojima se temelji taj navod, u skladu s jamstvima povezanima s pravom na pošteno suđenje(36).
79. Radi cjelovitosti, može se postaviti pitanje treba li se članak L. 113-8 Zakonika o osiguranju smatrati nacionalnom odredbom kojom francuski zakonodavac nastoji riješiti problem prijevare i zlouporabe ugovarateljâ osiguranja. Međutim, primjena takve nacionalne odredbe moguća je samo u situaciji u kojoj bi se postupanje zainteresirane osobe u svakom slučaju, na temelju općeg načela prava Unije o zabrani prijevare i zlouporabe, smatralo prijevarom ili zlouporabom(37). Naime, provedba takve nacionalne odredbe ne može dovesti u pitanje puni učinak i ujednačenu primjenu članaka 3. i 13. Direktive 2009/103(38). Ona stoga ne može mijenjati opseg tih odredbi(39), što bi bio slučaj da je ugovaratelju osiguranja i osobi koja je dala lažne izjave oduzeto svojstvo „treće osobe koja je žrtva”, u smislu navedenih odredbi.
80. U tim okolnostima, treba još utvrditi protivi li se korisnom učinku članaka 3. i 13. Direktive 2009/103 primjenjivost ništavosti ugovora o osiguranju u odnosu na treću osobu koja je žrtva i koja je ugovaratelj osiguranja te osoba koja je dala lažne izjave tijekom sklapanja tog ugovora.
2. Koristan učinak članaka 3. i 13. Direktive 2009/103
a) Primjenjivost ništavosti ugovora u odnosu na treću osobu koja je žrtva
81. U ovom slučaju postavlja se pitanje može li odbijanje prava na naknadu društva za osiguranje proizaći iz primjenjivosti u odnosu na ugovaratelja osiguranja ništavosti ugovora o osiguranju koja proizlazi iz lažnih izjava tog ugovaratelja.
82. Kao što sam to naveo(40), Direktivom 2009/103 ne nastoje se uskladiti zakonski uvjeti valjanosti ugovorâ o osiguranju. Iako države članice i dalje mogu slobodno utvrditi te uvjete, one trebaju izvršavati svoje nadležnosti poštujući pravo Unije i da odredbe nacionalnog prava koje uređuju naknadu štete u slučaju nesreća izazvanih motornim vozilima ne mogu lišiti tu direktivu korisnog učinka.
83. Stoga, iako se Direktivi 2009/103 ne protivi nacionalna odredba kojom se predviđa da je ugovor o osiguranju ništavan kad je sklopljen na temelju lažnih izjava ugovaratelja osiguranja, ta direktiva ograničava učinke ništavosti jer se njome može ugroziti koristan učinak tog akta prava Unije.
84. U tom pogledu, primjenjivost ništavosti ugovora o osiguranju na putnika koji je žrtva i koji je ugovaratelj osiguranja dovela bi do toga da se toj osobi ne nadoknadi šteta, te bi dovela u pitanje koristan učinak Direktive 2009/103. To tumačenje ne dovodi se u pitanje mogućnošću da FGAO nadoknadi štetu navedenoj osobi.
b) Intervencija tijela odgovornog za naknadu štete žrtvama
85. Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li činjenica da je FGAO dužan nadoknaditi štetu žrtvi, u slučaju da se proglasi da se ništavost ugovora može primijeniti u odnosu na nju, utjecati na tumačenje koje treba utvrditi.
86. U tom pogledu, u skladu s člankom 10. Direktive 2009/103, svaka država članica dužna je „osn[ovati] ili ovla[stiti] tijelo sa zadatkom osiguranja naknade štete, barem do granica obveze osiguranja za oštećenje stvari ili tjelesne ozljede prouzročene nepoznatim vozilom ili vozilom za koje obveza osiguranja utvrđena stavkom 3. nije ispunjena.”
87. Međutim, kao što je to pojasnio Sud(41), utvrđenje da nacionalna odredba može dovesti do toga da šteta trećim osobama koje su žrtve nezgode ne bude nadoknađena, i slijedom toga, lišiti Direktivu 2009/103 korisnog učinka ne može dovesti u pitanje mogućnost da žrtva dobije naknadu od tijela koje je osnovano radi usklađivanja s člankom 10. te direktive.
88. Naime, intervencija takvog tijela bila je predviđena kao krajnja mjera, samo za slučaj kad je štetu prouzročilo vozilo za koje nije ispunjena obveza osiguranja. Osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila obvezno je, a države članice dužne su osigurati da, osim u slučaju odstupanja predviđenih Direktivom 2009/103, svaki vlasnik ili imatelj vozila koje se uobičajeno nalazi na njezinu državnom području sklopi ugovor s društvom za osiguranje. Propust države članice da ispuni tu obvezu nadzora ne bi trebao ići na štetu žrtava prometnih nezgoda i, ako je to slučaj, tijelo koje je osnovala ili odobrila ta država članica treba nadoknaditi štetu žrtvama. Suprotno tomu, nije moguće pozvati se na intervenciju ovlaštenog tijela kako bi se osiguravatelja oslobodilo odgovornosti kad je ispunjena obveza sklapanja ugovora o osiguranju.
3. Zaključak o prvom dijelu prethodnog pitanja
89. Nakon analize koju sam upravo proveo, prije svega smatram da činjenica da je putnik koji je žrtva ujedno i ugovaratelj osiguranja koji je prilikom sklapanja ugovora o osiguranju dao te lažne izjave o identitetu uobičajenog vozača ne mijenja njegovo svojstvo „treće osobe koja je žrtva” u smislu Direktive 2009/103 i zaštitu koja se pruža osobama s tim svojstvom(42). Nadalje, u okolnostima ovog slučaja, ne može se smatrati da provedba načela zabrane prijevare i zlouporabe omogućuje da mu se odbije ta zaštita(43). Naposljetku, ta bi direktiva bila lišena korisnog učinka ako bi osiguravatelj toj osobi odbio pravo na naknadu štete zbog primjenjivosti ništavosti ugovora o osiguranju koja proizlazi iz tih lažnih izjava(44).
90. U tim okolnostima, na prvi dio prethodnog pitanja valja odgovoriti da članke 3. i 13. Direktive 2009/103 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se omogućuje da se u odnosu na putnika koji je žrtva, kada je on ujedno i ugovaratelj osiguranja, primjenjuje ništavost ugovora o osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila koja proizlazi iz namjerne lažne izjave tog ugovaratelja osiguranja u pogledu uobičajenog vozača predmetnog vozila.
C. Pravo na podnošenje regresne tužbe
91. Podsjećam na to da se drugi dio prethodnog pitanja odnosi na to treba li članke 3. i 13. Direktive 2009/103 tumačiti na način da im se protivi i nacionalni propis kojim se osiguravatelju dopušta da podnese pravni lijek protiv putnika koji je žrtva, kad je on ujedno i ugovaratelj osiguranja, zbog njegove namjerne lažne izjave u pogledu uobičajenog vozača predmetnog vozila, kako bi ishodio povrat svih iznosa koji su plaćeni tom putniku koji je žrtva prilikom izvršenja tog ugovora.
92. Kako bih odgovorio na drugi dio prethodnog pitanja, ispitat ću, kao prvo, jesu li uvjeti za utvrđivanje odgovornosti ugovaratelja osiguranja za namjerne lažne izjave uređeni pravom Unije. Ako to nije slučaj, razmotrit ću protivi li se ipak tom pravu to da se ta odgovornost utvrdi u okviru regresne tužbe osiguravatelja.
1. Uvjeti za odgovornost ugovaratelja osiguranja
93. Iako Sud još nije imao priliku odlučiti o usklađenosti s pravom Unije prava osiguravatelja da podnese regresnu tužbu protiv putnika koji je žrtva kad je on ujedno i ugovaratelj osiguranja i osoba koja je dala lažne izjave u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju, iz sudske prakse mogu se izvući korisni zaključci u tom pogledu(45).
94. O regresnoj tužbi protiv osobe oštećene zbog prometne nezgode bila je riječ u predmetu Churchill Insurance Company Limited i Evans(46).
95. Ta se presuda odnosila na odredbu nacionalnog prava kojom se osiguravatelju dopuštalo da od osiguranika ishodi povrat iznosa plaćenog na temelju njegove odgovornosti. Iz navedene presude proizlazi da su se te odredbe mogle tumačiti na dva različita načina i da su stranke raspravljale o njima.
96. Naime, prema prvom tumačenju, nacionalnom odredbom o kojoj je bila riječ predviđala se regresna tužba protiv osiguranika radi povrata te naknade štete kad je taj osiguranik prouzročio nezgodu ili dopustio upotrebu vozila vozaču koji je prouzročio nezgodu(47). Prema drugom tumačenju, posljedica je te odredbe bila automatsko isključenje iz prava na osiguranje putnika koji je žrtva prometne nezgode te koji je bio osiguran i koji je neosiguranom vozaču dao dopuštenje da vozi(48). Sud koji je uputio zahtjev prihvatio je to drugo tumačenje i stoga je ono preuzeto u presudi Suda.
97. Još je važnije da tumačenje te presude može upućivati na to da je odredba kojom se automatski isključuje pravo na naknadu štete koju eventualno treba platiti osiguraniku (drugo tumačenje) obuhvaćena područjem primjene Direktive 2009/103, dok odredba kojom se osiguravatelju daje pravo da utvrdi građanskopravnu odgovornost svojeg ugovaratelja regresnom tužbom (prvo tumačenje) nije obuhvaćena područjem primjene te direktive.
98. Naime, nakon što je Sud naveo da je obvezan uzeti u obzir tumačenje nacionalnog prava koje je utvrdio sud koji je uputio zahtjev, odnosno drugo tumačenje, dodao je da se prethodna pitanja „nisu odnosila na usklađenost s pravom Unije pravila kojim se uređuje građanskopravna odgovornost, nego su bila povezana s usklađenošću s tim pravom odredbe koja, prema tumačenju suda koji je uputio zahtjev, automatskim isključivanjem iz prava na naknadu štete koju eventualno treba platiti osiguraniku, ograničava opseg pokrića građanskopravne odgovornosti”(49). Sud je tako smatrao da su upućena pitanja stoga obuhvaćena područjem primjene propisa Unije u tom području.
99. To tumačenje presude Churchull Insurance Company Limited i Evans(50)potvrđeno je rješenjem BUL INS(51), u kojem je Sud naveo da se članak 13. Direktive 2009/103 odnosi na eventualna ograničenja pokrića osiguranja od građanskopravne odgovornosti u odnosu na treće osobe koje su žrtve prometne nezgode, a ne na regresne tužbe koje je podnio osiguravatelj nakon što je oštećenoj osobi odobrena naknada.
100. Stoga se pravom Unije ne uređuju uvjeti koji se odnose na utvrđivanje odgovornosti ugovaratelja osiguranja u pogledu iznosa koje je osiguravatelj platio uslijed nezgode. Preostaje utvrditi mogu li uvjeti za utvrđivanje te odgovornosti iz drugog dijela prethodnog pitanja, ipak ugroziti koristan učinak Direktive 2009/103.
2. Koristan učinak Direktive 2009/103 i regresna tužba
101. Sud koji je uputio zahtjev pita može li osiguravatelj podnijeti regresnu tužbu protiv ugovaratelja osiguranja kako bi ishodio povrat svih iznosa koji su tom ugovaratelju plaćeni prilikom izvršenja ugovora o osiguranju.
102. Iako su uvjeti za utvrđivanje odgovornosti ugovaratelja osiguranja u nadležnosti država članica, one trebaju izvršavati svoju nadležnost u tom području u skladu s pravom Unije a da pritom ne dovode u pitanje koristan učinak tog prava.
103. U tom pogledu, u sudskoj praksi o korisnom učinku Direktive 2009/103, Sud razlikuje, s jedne strane, odredbe u području osiguranja kojima se ograničava pokriće građanskopravne odgovornosti osiguravatelja u odnosu između treće osobe koja je žrtva i osiguravatelja i, s druge strane, odredbe nacionalnog sustava građanskopravne odgovornosti kojima se utvrđuje odgovornost osiguranika u odnosu na takvu treću osobu koja je žrtva(52). U načelu, upravo te prve odredbe mogu ugroziti koristan učinak te direktive(53). Naime, kao opće pravilo, odgovornost osiguravatelja proizlazi iz građanskopravne odgovornosti osiguranika i navedenom se direktivom ne nastoje uskladiti sustavi te građanskopravne odgovornosti u državama članicama.
104. Osim toga, u skladu s istom sudskom praksom, kako bi se zajamčio koristan učinak odredbi prava Unije u odnosu na obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, te odredbe treba tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi koji negativno utječu na koristan učinak jer se njima, time što automatski isključuju ili neproporcionalno ograničavaju žrtvino pravo da joj obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila nadoknadi štetu, ugrožava ostvarivanje cilja zaštite žrtava prometnih nezgoda, koji je zakonodavac Unije stalno slijedio i snažio(54).
105. S obzirom na tu sudsku praksu, valja utvrditi da nacionalni propis kojim se osiguravatelju dopušta da podnese pravni lijek protiv putnika koji je žrtva kad je on ujedno i ugovaratelj osiguranja i osoba koja je u trenutku sklapanje ugovora o osiguranju dala lažne izjave, kako bi ishodio povrat svih iznosa plaćenih tom putniku koji je žrtva prilikom izvršenja ugovora o osiguranju može ugroziti pravo te osobe da joj se nadoknadi šteta iz obveznog osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila, a time i koristan učinak Direktive 2009/103.
106. Naime, takav nacionalni propis utječe na odnos treće osobe koja je žrtva i osiguravatelja a da ne utječe na građanskopravnu odgovornost osiguranika koji je izravno odgovoran za prometnu nezgodu. Okolnost da se tim nacionalnim propisom nastoje sankcionirati lažne izjave ugovaratelja osiguranja prilikom sklapanja ugovora o osiguranju ne dovodi u pitanje to razmatranje. Naime, činjenica da je putnik koji je žrtva ujedno ugovaratelj osiguranja koji je prilikom sklapanja ugovora o osiguranju dao lažne izjave o identitetu uobičajenog vozača ne mijenja njegovo svojstvo „treće osobe koja je žrtva” u smislu Direktive 2009/103(55).
107. U tom smislu, svakako je točno to da je u presudi Ruiz Bernáldez(56) Sud smatrao da se „ugovorom o obveznom osiguranju može predvidjeti da će u takvim slučajevima osiguravatelj moći podnijeti regresnu tužbu protiv osiguranika”. Međutim, ta se presuda ne može shvatiti na način da znači da se pravu Unije ne protivi to da osiguravatelj može podnijeti regresnu tužbu protiv osobe s kojom je sklopio ugovor o osiguranju kada je ta osoba ujedno i treća osoba koja je žrtva u smislu Direktive 2009/103.
108. Naime, kao što to ističe francuska vlada u presudi Ruiz Bernáldez(57), osiguranik je bio vozač vozila i počinitelj štete, tako da se nije postavilo pitanje rizika od ugrožavanja prava žrtve na naknadu štete zbog tog pravnog lijeka. Osim toga, razmatranja Suda odnosila su se, konkretnije, na klauzulu u ugovoru o osiguranju na temelju koje osiguravatelj može podnijeti regresnu tužbu protiv osiguranika radi povrata iznosa koji su isplaćeni žrtvi prometne nezgode koju je uzrokovao vozač u alkoholiziranom stanju(58). Suprotno tomu, ništa u toj presudi ne upućuje na to da se takva regresna tužba može podnijeti, bez ikakvih ograničenja prava Unije, protiv osobe kojoj je osiguravatelj nadoknadio štetu. Naprotiv, Sud je naveo da se „ugovorom o obveznom osiguranju ne može predvidjeti da u određenim slučajevima i konkretno u slučaju kad je vozač vozila bio u alkoholiziranom stanju, osiguravatelj nije dužan nadoknaditi štetu za tjelesne ozljede i oštećenje stvari koje je osigurano vozilo prouzročilo trećim osobama”(59).
109. Još je važnije što se regresnom tužbom poput one iz drugog dijela prethodnog pitanja zanemaruje potreba da se osigura proporcionalnost mjere kojom se žrtvi želi oduzeti pravo na ostvarivanje naknade štete od osiguravatelja.
110. Naime, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, ništavost ugovora proizlazi iz lažnih izjava koje su izmijenile osiguravateljevu procjenu rizika, a time i trošak osiguranja a da pritom nisu uopće utjecale na prometnu nezgodu i opseg štete. Međutim, ako se podnese tužba za povrat svih iznosa isplaćenih osobi o kojoj je riječ na ime naknade za pretrpljenu štetu u prometnoj nezgodi, pod izlikom sankcioniranja lažnih izjava ugovaratelja osiguranja u pogledu identiteta uobičajenog vozača vozila o kojem je riječ, navedena tužba u praksi dovodi do toga da se toj osobi konačno i na neproporcionalan način oduzme zaštita koja se Direktivom 2009/103 predviđa za žrtve takvih nezgoda.
111. U tim okolnostima, na drugi dio prethodnog pitanja valja odgovoriti da članke 3. i 13. Direktive 2009/103 treba tumačiti na način da im se protivi i nacionalni propis kojim se osiguravatelju dopušta da podnese pravni lijek protiv putnika koji je žrtva, kad je on ujedno i ugovaratelj osiguranja, zbog njegove namjerne lažne izjave u pogledu uobičajenog vozača predmetnog vozila, kako bi ishodio povrat svih iznosa koji su plaćeni tom putniku koji je žrtva prilikom izvršenja tog ugovora.
V. Zaključak
112. S obzirom na sva prethodna razmatranja predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori na sljedeći način:
Članke 3. i 13. Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti
treba tumačiti na način da im se:
– protivi nacionalni propis kojim se omogućuje da se u odnosu na putnika koji je žrtva, kada je on ujedno i ugovaratelj osiguranja, primjenjuje ništavost ugovora o osiguranju građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila koja proizlazi iz namjerne lažne izjave tog ugovaratelja osiguranja u pogledu uobičajenog vozača predmetnog vozila;
– protivi nacionalni propis kojim se osiguravatelju dopušta da podnese pravni lijek protiv putnika koji je žrtva, kad je on ujedno i ugovaratelj osiguranja, zbog njegove namjerne lažne izjave u pogledu uobičajenog vozača predmetnog vozila, kako bi ishodio povrat svih iznosa koji su plaćeni tom putniku koji je žrtva prilikom izvršenja tog ugovora.