Privremena verzija
PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)
27. lipnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Mjere za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje – Direktiva 92/85/EEZ – Zabrana davanja otkaza – Radnica koja je saznala za trudnoću nakon isteka roka za podnošenje tužbe za osporavanje otkaza – Mogućnost podnošenja takve tužbe uvjetovana je podnošenjem zahtjeva za dopuštenje nepravodobne tužbe u roku od dva tjedna – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Načelo djelotvornosti”
U predmetu C-284/23,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Arbeitsgericht Mainz (Radni sud u Mainzu, Njemačka), odlukom od 24. travnja 2023., koju je Sud zaprimio 2. svibnja 2023., u postupku
TC
protiv
Firma Haus Jacobus Alten- und Altenpflegeheim gGmbH,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: F. Biltgen, predsjednik vijeća, N. Wahl i M. L. Arastey Sahún (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za društvo Firma Haus Jacobus Alten- und Altenpflegeheim gGmbH, I. Michalis, Rechtsanwalt,
– za Europsku komisiju, B.-R. Killmann, D. Recchia i E. Schmidt, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ) (SL 1992., L 348, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 73.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe TC i Firme Haus Jacobus Alten- und Altenpflegeheim gGmbH (u daljnjem tekstu: Haus Jacobus), društva osnovanog u skladu s njemačkim pravom koje upravlja domom za starije osobe, u vezi s otkazom osobi TC koja je u to vrijeme bila trudna.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U skladu s člankom 2. točkom (a) Direktive 92/85, „trudna radnica” definirana je kao „trudna radnica koja o svojem stanju obavijesti svojeg poslodavca u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili nacionalnom praksom”.
4 Člankom 10. te direktive, naslovljenim „Zabrana otpuštanja”, predviđa se:
„Kako bi se radnicama u smislu članka 2. zajamčilo korištenje prava na sigurnost i zaštitu zdravlja koja im se priznaju ovim člankom, propisuje se da:
1. države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi zabranile otpuštanje radnica u smislu članka 2. tijekom razdoblja od početka njihove trudnoće do kraja rodiljnog dopusta iz članka 8. stavka 1., osim u izvanrednim slučajevima nevezanim za njihovo stanje koje dopušta nacionalno zakonodavstvo i/ili praksa, pri čemu, prema potrebi, svoj pristanak mora dati nadležno tijelo;
2. ako radnica u smislu članka 2. bude otpuštena tijekom razdoblja iz točke 1., poslodavac mora pismeno navesti dokazano opravdane razloge za njezino otpuštanje;
3. države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi zaštitile radnice u smislu članka 2. od posljedica otpuštanja koje je nezakonito na temelju točke 1.”
5 Člankom 12. navedene direktive 92/85, naslovljenim „Pravna zaštita”, određuje se:
„Države članice u svoj nacionalni pravni sustav uvode potrebne mjere kako bi se svim radnicama koje bi se mogle smatrati oštećenima zbog neispunjenja obveza koje proizlaze iz ove Direktive omogućilo da zaštitu svojih prava ostvare u sudskom postupku i/ili, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom, obraćanjem drugim nadležnim tijelima.”
Njemačko pravo
6 Članak 17. Gesetza zum Schutz von Müttern bei der Arbeit, in der Ausbildung und im Studium (Mutterschutzgesetz) (Zakon o zaštiti majki koje su zaposlene, osposobljavaju se ili obrazuju (Zakon o zaštiti majčinstva)) od 23. listopada 2017. (BGBl. 2017. I, str. 1228.; u daljnjem tekstu: MuSchG), naslovljen „Zabrana davanja otkaza”, glasi kako slijedi:
„(1) Zabranjeno je davanje otkaza ženi
1. tijekom njezine trudnoće,
2. prije nego što proteknu četiri mjeseca od spontanog pobačaja nakon 12. tjedna trudnoće,
3. prije nego što protekne razdoblje zaštite nakon poroda, ali ne prije nego što proteknu najmanje četiri mjeseca nakon poroda,
ako je poslodavac u trenutku davanja otkaza bio upoznat s trudnoćom, spontanim pobačajem nakon 12. tjedna trudnoće ili porodom odnosno ako je o tome obaviješten u roku od dva tjedna nakon što je radnici uručena obavijesti o otkazu. Prekoračenje tog roka ne ide radnici na štetu ako je do njega došlo zbog razloga za koji ona nije odgovorna i ako je poslodavac o tome obaviješten bez odgode. Prva i druga rečenica primjenjuju se mutatis mutandis na pripremne mjere koje poslodavac poduzima radi davanja otkaza radnici.
(2) Iznimno, najviše zemaljsko tijelo nadležno za zaštitu radnika ili tijelo koje ono odredi može u posebnim slučajevima koji nisu povezani sa ženinim stanjem tijekom trudnoće, nakon spontanog pobačaja nakon 12. tjedna trudnoće ili nakon poroda proglasiti otkaz dopuštenim. Otkaz mora biti dan u pisanom obliku uz navođenje razloga.
[...]”
7 Kündigungsschutzgesetz (Zakon o zaštiti od otkaza) od 25. kolovoza 1969. (BGBl 1969. I, str. 1317.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: KSchG), u članku 4. naslovljenom „Pokretanje postupka pred [Arbeitsgerichtom (Radni sud, Njemačka)] određuje:
„Ako radnik želi osporiti otkaz jer je društveno neopravdan ili iz drugih razloga ne proizvodi pravne učinke, mora u roku od tri tjedna od primitka pisane obavijesti o otkazu podnijeti tužbu [Arbeitsgerichtu (Radni sud)] radi utvrđenja da radni odnos nije prestao otkazom. U slučaju iz članka 2. tužba se podnosi radi utvrđenja da je promjena radnih uvjeta društveno neopravdana ili da ne proizvodi pravne učinke zbog drugih razloga. Ako je radnik podnio pritužbu radničkom vijeću (članak 3.), tužbi treba priložiti mišljenje tog vijeća. Ako je za otkaz potrebna suglasnost nekog tijela, rok za pokretanje postupka pred [Arbeitsgerichtom (radni sud)] počinje teći tek od dostave odluke tijela radniku.”
8 U članku 5. KSchG-a, naslovljenom „Dopuštenost nepravodobnih tužbi”, navodi se:
„(1) Ako radnik nakon otkaza nije mogao podnijeti tužbu u roku od tri tjedna od primitka pisane obavijesti o otkazu, iako je dokazao da je postupao s dužnom pažnjom koja se od njega može očekivati s obzirom na okolnosti slučaja, tužbu treba naknadno dopustiti na njegov zahtjev. Isto vrijedi kada je radnica saznala za trudnoću tek nakon isteka roka iz članka 4. prve rečenice zbog razloga za koji ona nije odgovorna.
(2) Zahtjev se prilaže tužbi, a ako je tužba već podnesena, na nju treba uputiti u zahtjevu. Usto, u zahtjevu treba navesti činjenice kojima se opravdava naknadna dopuštenost tužbe i dokaze koji ih potkrjepljuju.
(3) Zahtjev je dopušten samo ako se podnese u roku od dva tjedna od prestanka spriječenosti za podnošenje tužbe. Zahtjev se više ne može podnijeti nakon proteka roka od šest mjeseci od isteka propuštenog roka.
[...]”
9 Člankom 7. KSchG-a, naslovljenim „Učinci otkaza”, predviđa se:
„Ako pravna ništetnost otkaza nije pravodobno istaknuta (članak 4. prva rečenica, članci 5. i 6.), otkaz se smatra valjanim [...]”
Glavni postupak i prethodno pitanje
10 Od 1. kolovoza 2022. osoba TC bila je zaposlena kao njegovateljica u društvu Haus Jacobus na temelju ugovora na određeno vrijeme od jedne godine.
11 Dopisom od 6. listopada 2022. društvo Haus Jacobus otpustilo je osobu TC s učinkom od 21. listopada 2022.
12 Dana 9. studenoga 2022. medicinski je utvrđeno da je osoba TC u sedmom tjednu trudnoće. Ona je o tome obavijestila društvo Haus Jacobus 10. studenoga 2022.
13 Dopisom od 13. prosinca 2022. osoba TC podnijela je tužbu Arbeitsgerichtu Mainz (Radni sud u Mainzu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, kojom osporava svoj otkaz jer je na dan otkaza bila trudna.
14 Sud koji je uputio zahtjev ističe da se prema sudskoj praksi Bundesarbeitsgerichta (Savezni radni sud, Njemačka) članak 4. četvrta rečenica KSchG-a – kojim se predviđa da, u slučaju da je za otkaz potrebna suglasnost nekog tijela, rok za pokretanje postupka pred Arbeitsgerichtom (Radni sud) počinje teći tek od dostave odluke tijela radniku – ne primjenjuje kada je poslodavac obaviješten o trudnoći nakon otkaza, tako da se, u skladu s člankom 7. KSchG-a, otkaz smatra valjanim nakon isteka roka od tri tjedna iz članka 4. prve rečenice tog zakona, i to unatoč posebnoj zaštiti od otkaza predviđenoj člankom 17. MuSchG-a, osim ako je zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe podnesen u skladu s člankom 5. KSchG-a.
15 Prema tome, budući da osoba TC nije podnijela takav zahtjev, njezinu tužbu treba odbiti u skladu s tim odredbama KSchG-a. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti tih odredbi s pravom Unije, osobito s obzirom na presudu od 29. listopada 2009., Pontin (C-63/08, u daljnjem tekstu: presuda Pontin, EU:C:2009:666), u kojoj je Sud presudio da pravna sredstva dostupna trudnici trebaju biti uređena propisom koji je u skladu s načelo djelotvornosti.
16 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da prema dijelu njemačke pravne teorije nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku pretjerano otežava sudsku zaštitu trudnica zbog istovremenog postojanja različitih osobito kratkih rokova – od kojih svaki može dovesti do isključenja zaštite od otkaza, a koji su još i kraći ako je radnica saznala za trudnoću tek nakon otkaza – ili pak zbog obveza koje treba izvršiti ponekad prema poslodavcu, a ponekad prema Arbeitsgerichtu (Radni sud).
17 S druge strane, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da članak 17. MuSchG-a dopušta, u skladu s pravom Unije, trudnoj radnici da se pozove na posebnu zaštitu od otkaza tako da nakon otkaza obavijesti svojeg poslodavca o svojoj trudnoći, uključujući nakon isteka roka od tri tjedna za osporavanje otkaza iz članka 4. KSchG-a i nakon isteka roka od dva tjedna iz članka 17. MuSchG-a. U tom slučaju, sud koji je uputio zahtjev smatra da nije razvidno zašto bi trudna radnica, s obzirom na načelo djelotvorne sudske zaštite prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije, trebala poštovati postupak iz članka 5. KSchG-a da bi njezina tužba bila dopuštena. Naime, kada radnica nakon isteka navedenog roka od dva tjedna obavijesti svojeg bivšeg poslodavca da je prilikom dobivanja otkaza bila trudna, poslodavac to ne može razumjeti drukčije nego kao isticanje ništetnosti njezina otkaza.
18 U tim je okolnostima Arbeitsgericht Mainz (Radni sud u Mainzu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„[...] [J]esu li njemačke nacionalne odredbe članaka 4. i 5. [KSchG-a], prema kojima i žena koja kao trudnica uživa posebnu zaštitu od otkaza radi očuvanja te zaštite obvezno mora podnijeti tužbu u rokovima propisanima tim odredbama, u skladu s [Direktivom 92/85?]”
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
19 Društvo Haus Jacobus tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer odgovor na postavljeno pitanje nije relevantan za rješavanje spora u glavnom postupku.
20 To društvo tvrdi, kao prvo, da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem želi doznati je li trudna radnica dužna primijeniti nacionalno pravno sredstvo, u ovom slučaju ono iz članka 5. KSchG-a, kako bi ostvarila prava koja su joj dodijeljena Direktivom 92/85. Međutim, ono smatra da odgovor na to pitanje proizlazi izravno iz članka 12. te direktive kojim se predviđa da svaka radnica koja se smatra oštećenom zbog neispunjenja obveza koje proizlaze iz te direktive mora zaštitu svojih prava ostvariti pravnim sredstvima predviđenima nacionalnim pravom.
21 Kao drugo, prema mišljenju tog društva, budući da radnica o kojoj je riječ u glavnom postupku nije podnijela zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe u smislu članka 5. KSchG-a, za rješavanje spora u glavnom postupku nije potrebno razmotriti postavljeno pitanje koje se odnosi na djelotvornost pravnog sredstva predviđenog tim člankom.
22 Kao treće, to društvo tvrdi da stajalište suda koji je uputio zahtjev prema kojem države članice moraju omogućiti trudnim radnicama da se pozovu na neispunjenje obveza koje proizlaze iz Direktive 92/85 pri čemu ne moraju upotrijebiti nacionalno pravno sredstvo, kao što je ono iz članka 5. KSchG-a, nadilazi zaštitu predviđenu člankom 10. točkom 3. i člankom 12. te direktive.
23 U tom pogledu ustaljena je sudska praksa da je u okviru postupka uspostavljenog člankom 267. UFEU-a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (presuda od 9. ožujka 2023., Vapo Atlantic, C-604/21, EU:C:2023:175, t. 31. i navedena sudska praksa).
24 U ovom slučaju valja istaknuti, s jedne strane, da se argumenti društva Haus Jacobusa navedeni u točkama 20. i 22. ove presude odnose na meritum postavljenog pitanja, a ne na dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku. Osim toga, na temelju navodne očiglednosti odgovora na to pitanje ne može se utvrditi njegova nedopuštenost. Naime, čak i pod pretpostavkom da je riječ o pitanju čiji odgovor, prema mišljenju jedne od stranaka u glavnom postupku, ne ostavlja prostora za opravdanu sumnju, zahtjev za prethodnu odluku koji sadržava takvo pitanje ipak ne postaje nedopušten (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2023., Vapo Atlantic, C-604/21, EU:C:2023:175, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
25 S druge strane, kad je riječ o argumentu navedenom u točki 21. ove presude, valja utvrditi da se postavljeno pitanje ne odnosi na djelotvornost pravnog sredstva predviđenog člankom 5. KSchG-a, nego na to je li obveza korištenja takvog pravnog sredstva radi ostvarivanja prava dodijeljenih Direktivom 92/85 u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz načela djelotvornosti.
26 Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
O prethodnom pitanju
27 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 10. i 12. Direktive 92/85 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem trudna radnica koja je saznala za svoju trudnoću tek nakon isteka roka predviđenog za podnošenje tužbe za osporavanje otkaza mora, da bi mogla podnijeti takvu tužbu, podnijeti zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe u roku od dva tjedna.
28 U tom pogledu, treba podsjetiti na to da, u skladu s člankom 10. točkom 1. Direktive 92/85, države članice trebaju poduzeti potrebne mjere kako bi zabranile otpuštanje radnica u smislu članka 2. te direktive tijekom razdoblja od početka njihove trudnoće do kraja rodiljnog dopusta iz njezina članka 8. stavka 1., osim u izvanrednim slučajevima nevezanim za njihovo stanje koje dopušta nacionalno zakonodavstvo i/ili praksa, pri čemu, prema potrebi, svoj pristanak mora dati nadležno tijelo.
29 Na temelju članka 12. Direktive 92/85, države članice također su dužne u svoje nacionalne pravne poretke uvesti potrebne mjere kako bi se svim radnicama koje bi se mogle smatrati oštećenima zbog neispunjenja obveza iz te direktive, uključujući one koje proizlaze iz njezina članka 10., omogućilo da zaštitu svojih prava ostvare, među ostalim, u sudskom postupku. U točki 3. tog članka 10. posebno se predviđa da države članice trebaju poduzeti potrebne mjere kako bi zaštitile radnice od posljedica otpuštanja koje je nezakonito na temelju točke 1. navedenog članka.
30 Te su odredbe, osobito članak 12. Direktive 92/85, u smislu te direktive poseban izraz načela djelotvorne sudske zaštite prava koja pojedincima dodjeljuje pravo Unije (presuda Pontin, t. 41.).
31 Usto, iz sudske prakse proizlazi da, iako države članice na temelju članka 12. Direktive 92/85 nisu dužne donijeti neku određenu mjeru, odabrana mjera mora biti takva da osigurava djelotvornu i učinkovitu sudsku zaštitu, mora imati stvaran odvraćajući učinak na poslodavca i u svakom slučaju mora biti prikladna s obzirom na pretrpljenu štetu (presuda Pontin, t. 42. i navedena sudska praksa).
32 Kad je riječ o načelu djelotvorne sudske zaštite prava koja se pravom Unije dodjeljuju pojedincima, ustaljena je sudska praksa da postupovna pravila za pravna sredstva namijenjena zaštiti prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije ne smiju biti nepovoljnija od onih koja se odnose na slična pravna sredstva u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) niti u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda Pontin, t. 43. i navedena sudska praksa).
33 Što se tiče načela ekvivalentnosti, iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku nije u skladu s tim načelom.
34 Kad je riječ o načelu djelotvornosti, iz sudske prakse Suda proizlazi da svaki slučaj u kojem se postavi pitanje onemogućava li neka nacionalna postupovna odredba ili pretjerano otežava primjenu prava Unije treba ispitati uzimajući u obzir položaj te odredbe u cjelokupnom postupku, tijek postupka i njegove posebnosti pred različitim nacionalnim tijelima. U tom smislu valja, ovisno o slučaju, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni sudski sustav, kao što su zaštita prava obrane, načelo pravne sigurnosti i uredno odvijanje postupka (presuda od 21. prosinca 2023., BMW Bank i dr., C-38/21, C-47/21 i C-232/21, EU:C:2023:1014, t. 304. i navedena sudska praksa).
35 U tom pogledu, Sud je tako utvrdio da je određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti u skladu s pravom Unije, s obzirom na to da ti rokovi nisu takvi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2008., Kempter, C-2/06, EU:C:2008:78, t. 58. i navedena sudska praksa). Kad je riječ o prekluzivnim rokovima, Sud je također presudio da je na državama članicama da utvrde, za nacionalne propise koji ulaze u područje primjene prava Unije, rokove posebno s obzirom na važnost odluka koje treba donijeti za dotične osobe, na složenost postupaka i primjenjivog zakonodavstva, na broj osoba na koje se propisi mogu odnositi i na ostale javne i privatne interese koje je potrebno uzeti u obzir (vidjeti u tom smislu presudu Pontin, t. 48. i navedenu sudsku praksu te presudu od 27. veljače 2020., Land Sachsen-Anhalt (Plaća službenika i sudaca), C-773/18 do C-775/18, EU:C:2020:125, t. 69.).
36 Tako se, osobito s obzirom na načelo pravne sigurnosti, zahtjevima načela djelotvornosti u načelu ne protivi određivanje relativno kratkog prekluzivnog roka za podnošenje tužbe za povratak nezakonito otpuštenog radnika na posao u predmetno poduzeće. Naime, i otpuštene trudne radnice i poslodavci mogu, zbog pravne sigurnosti, imati interes da se mogućnost podnošenja takve tužbe sudu vremenski ograniči, osobito uzimajući u obzir posljedice navedenog povratka na posao za sve uključene osobe kada do njega dolazi nakon duljeg vremena (vidjeti u tom smislu presudu Pontin, t. 60. i 61.).
37 Međutim, kad je riječ o nacionalnom propisu kojim se predviđa prekluzivni rok od petnaest dana koji se primjenjuje na tužbu za utvrđenje ništetnosti otkaza, Sud je presudio, s jedne strane, da takav rok treba smatrati posebno kratkim, osobito s obzirom na situaciju u kojoj se žena nalazi na početku trudnoće i, s druge strane, da je radnici koja je dobila otkaz za vrijeme trudnoće jako teško, uz poštovanje tog roka, dobiti koristan savjet te, ako je potrebno, sastaviti i podnijeti tužbu (presuda Pontin, t. 62. i 65.).
38 Sud je također naglasio da, s obzirom na nacionalni propis o kojem je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda Pontin, trudna radnica, koja je iz bilo kojeg razloga propustila taj rok od petnaest dana, više ne može podnijeti tužbu za ostvarivanje svojih prava nakon otkaza (vidjeti u tom smislu presudu Pontin, t. 66.).
39 Sud je, osobito na temelju tih utvrđenja, presudio da se postupovnim pravilima poput onih iz navedenog nacionalnog propisa, koja dovode do postupovnih poteškoća koje mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja trudnice imaju na temelju članka 10. Direktive 92/85, ne poštuju zahtjevi načela djelotvornosti, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri (vidjeti u tom smislu presudu Pontin, t. 67. i 69.).
40 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se, u skladu s člankom 4. prvom rečenicom KSchG-a, tužba za osporavanje otkaza mora podnijeti u roku od tri tjedna od primitka pisane obavijesti o otkazu. Međutim, na temelju članka 5. KSchG-a, tužba koju je trudna radnica podnijela nakon tog roka ipak može biti dopuštena ako to zatraži radnica koja je za trudnoću saznala tek nakon isteka navedenog roka od tri tjedna. Taj se zahtjev mora podnijeti u roku od dva tjedna nakon prestanka spriječenosti za podnošenje tužbe.
41 Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da radnica o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja nije podnijela tužbu kojom osporava svoj otkaz u roku od tri tjedna od pisane obavijesti o tom otkazu, nije podnijela ni takav zahtjev, tako da njezinu tužbu treba odbiti, osim ako je, kao što je to on sklon smatrati, nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku protivan načelu djelotvornosti.
42 Taj sud ističe da je cilj roka od tri tjedna za podnošenje tužbe, koji je predviđen člankom 4. prvom rečenicom KSchG-a, osigurati poštovanje pravne sigurnosti i da se čini da isto vrijedi i za rok od dva tjedna za podnošenje zahtjeva za dopuštenje nepravodobne tužbe iz članka 5. stavka 3. KSchG-a.
43 Međutim, kao što je to navedeno u točki 35. ove presude, prilikom određivanja prekluzivnih rokova države članice ne moraju samo voditi računa o pravnoj sigurnosti. U obzir treba uzeti i druge čimbenike, kao što je važnost odluka koje treba donijeti za dotične osobe ili pak drugi javni ili privatni interesi.
44 U tom pogledu, zaštita od davanja otkaza trudnim radnicama, kako je zajamčena člankom 10. Direktive 92/85, važan je čimbenik koji države članice moraju uzeti u obzir.
45 Naime, zbog štetnih učinaka koje rizik od dobivanja otkaza može imati na fizičko i psihičko stanje trudnih radnica, zakonodavac Unije predvidio je, na temelju članka 10. Direktive 92/85, posebnu zaštitu za žene tako što je propisao tu zabranu davanja otkaza (vidjeti u tom smislu presudu od 22. veljače 2018., Porras Guisado, C-103/16, EU:C:2018:99, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
46 Točno je da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se člankom 5. KSchG-a dozvoljava, putem zahtjeva za dopuštenje, podnošenje nepravodobne tužbe ako je istekao redovni rok od tri tjedna za podnošenje tužbe kojom se osporava otkaz ako žena, iz razloga za koji nije odgovorna, tada još nije znala da je trudna.
47 Međutim, valja istaknuti, kao prvo, da taj zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe treba podnijeti u roku od dva tjedna nakon prestanka spriječenosti za podnošenje tužbe što prema mišljenju Suda predstavlja iznimno kratak rok, osobito s obzirom na situaciju u kojoj se žena nalazi na početku trudnoće (presuda Pontin, t. 62.).
48 Kao drugo, valja naglasiti da je taj rok od dva tjedna kraći od redovnog roka od tri tjedna koji je člankom 4. prvom rečenicom KSchG-a predviđen za podnošenje tužbe kojom se osporava otkaz.
49 Trudna radnica koja je u trenutku otkaza znala za trudnoću tako ima rok od tri tjedna za podnošenje takve tužbe. Nasuprot tomu, radnica koja prije isteka tog roka nije znala da je trudna, i to zbog razloga za koji nije odgovorna, ima samo dva tjedna da zatraži da joj se dopusti podnošenje takve tužbe, što znači da ima znatno kraći rok za dobivanje korisnog savjeta i, ako je potrebno, sastavljanje i podnošenje ne samo tog zahtjeva za dopuštenje nepravodobne tužbe, nego i same tužbe. Naime, kao što to ističe Komisija u svojim pisanim očitovanjima, člankom 5. stavkom 2. KSchG-a predviđa se da se ta tužba u načelu podnosi istovremeno s navedenim zahtjevom.
50 U tom pogledu, društvo Haus Jacobus u svojim pisanim očitovanjima tvrdi da zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe ne podliježe posebnim formalnim uvjetima i da se može podnijeti čak i usmeno tajništvu bilo kojeg suda, uključujući i nenadležnog suda. Komisija pak tvrdi da, čak i ako jednostavno podnošenje tužbe kojom se osporava otkaz nije dovoljno da bi se smatralo da je takav zahtjev podnesen, on ipak može biti postavljen prešutno.
51 Međutim, čak i ako bi se ta pojašnjenja, nakon provjere koju treba provesti sud koji je uputio zahtjev, pokazala točnima, ipak radnica koja, kao u ovom slučaju, sazna da je trudna nakon isteka roka od tri tjedna nakon otkaza, mora, pod prijetnjom gubitka prava, ne samo podnijeti tužbu nego i zahtjev za dopuštenje te nepravodobne tužbe u roku od dva tjedna, odnosno u kraćem roku od onoga koji bi ta radnica imala da je u trenutku otkaza znala za trudnoću. Stoga taj rok od dva tjedna može uvelike otežati navedenoj radnici dobivanje korisnog savjeta te, ako je potrebno, sastavljanje i podnošenje zahtjeva za dopuštenje i same tužbe.
52 Kao treće, kao što to Komisija također navodi u svojim pisanim očitovanjima, čini se da početak roka od dva tjedna iz članka 5. stavka 3. KSchG-a, to jest trenutak „prestanka spriječenosti za podnošenje tužbe”, nije posve nedvosmislen, što može još više otežati ostvarivanje prava zajamčenih Direktivom 92/85.
53 Naposljetku, kao četvrto, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je, u skladu s člankom 17. stavkom 1. drugom rečenicom MuSchG-a, radnica koja je dobila otkaz dužna bez odgode obavijestiti svojeg poslodavca o svojoj trudnoći. S obzirom na tu obvezu, taj se sud pita treba li smatrati da dodatni zahtjev prema kojem ta radnica mora sudu podnijeti zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe nije u skladu sa zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite.
54 U tom pogledu valja utvrditi da je točno da činjenica da je radnica dužna ne samo obavijestiti svojeg poslodavca o svojoj trudnoći bez odgode nego i u roku od dva tjedna sudu podnijeti zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe kao i, u načelu, samu tužbu, pokazuje složenost sustava uspostavljenog nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, a kojim se predviđa ispunjenje nekoliko suprotstavljenih obveza u različitim rokovima koji se preklapaju, i to ponekad prema poslodavcu, a ponekad prema sudu.
55 Međutim, puko obavještavanje poslodavca u načelu se ne može smatrati istovrijednim kao da je sudu podnesen akt koji se prema nacionalnom postupovnom propisu zahtijeva za osporavanja otkaza ili, barem, za prekid prekluzivnog roka za osporavanje tog otkaza.
56 Iz toga slijedi da se zahtjev da se podnese zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe sudu kao takav ne može smatrati nespojivim sa zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite, i to čak i kada se nacionalnim propisom usto predviđa da je dotična radnica dužna bez odgode obavijestiti svojeg poslodavca o svojoj trudnoći.
57 Nasuprot tomu, postupovna pravila kojima se uređuje takav zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe mogu se, ovisno o slučaju, pokazati nespojivima sa zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite.
58 U ovom slučaju valja utvrditi da se čini da rok od dva tjedna iz članka 5. KSchG-a, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, dovodi do postupovnih poteškoća zbog kojih može doći do povrede načela djelotvornosti, a stoga i načela djelotvorne sudske zaštite prava koja su pojedincima dodijeljena Direktivom 92/85. Naime, čini se da je taj rok, koji je znatno kraći od redovnog roka iz članka 4. tog zakona, posebno kratak s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi žena na početku trudnoće i da trudnoj radnici uvelike otežava dobivanje korisnog savjeta i, ako je potrebno, sastavljanje i podnošenje zahtjeva za dopuštenje nepravodobne tužbe kao i same tužbe, tim više što se ne mogu isključiti nesigurnosti u pogledu početka navedenog roka od dva tjedna i kumuliranje obveza koje se moraju ispuniti u različitim rokovima, ponekad prema poslodavcu, a ponekad prema sudu.
59 S obzirom na sve prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članke 10. i 12. Direktive 92/85 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem trudna radnica koja je saznala za trudnoću tek nakon isteka roka predviđenog za podnošenje tužbe za osporavanje otkaza, da bi mogla podnijeti takvu tužbu, mora podnijeti zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe u roku od dva tjedna, kada se postupovnim pravilima kojima se uređuje taj zahtjev za dopuštenje ne poštuju zahtjevi načela djelotvornosti jer dovode do poteškoća koje mogu pretjerano otežati ostvarenje prava koja trudna radnica ima na temelju članka 10. te direktive.
Troškovi
60 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:
Članke 10. i 12. Direktive 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ)
treba tumačiti na način da im se:
protivi nacionalni propis prema kojem trudna radnica koja je saznala za trudnoću tek nakon isteka roka predviđenog za podnošenje tužbe za osporavanje otkaza, da bi mogla podnijeti takvu tužbu, mora podnijeti zahtjev za dopuštenje nepravodobne tužbe u roku od dva tjedna, kada se postupovnim pravilima kojima se uređuje taj zahtjev za dopuštenje ne poštuju zahtjevi načela djelotvornosti jer dovode do poteškoća koje mogu pretjerano otežati ostvarenje prava koja trudna radnica ima na temelju članka 10. te direktive.
Potpisi